COP21 u sjeni terorizma
Upravo danas, tridesetog studenog, u Parizu će započeti jedan nimalo beznačajan forum na vječnu temu smanjenja emisije stakleničkih plinova.
Ova vijest prošla bi kod nas više ili manje ispod radara, posebice u vrijeme globalne terorističke psihoze i velikog vala izbjeglica, no tema konferencije sve je samo ne bezazlena – ona je potencijalno smrtonosna.
Možda će vam se učiniti besmisleno i u neku ruku prostački dizati prašinu oko klimatskih promjena nakon užasavajućeg terorističkog napada u Parizu – no te dvije stvari nisu za usporedbu. Klimatske promjene, naime, još su gore od terorističkih napada.
Dok se terorizam silom prilika mora ograničiti na pokušaje masovnih ali ipak izoliranih stradanja, klimatske promjene su sila koja ima puno tiši, ali kumulativni učinak: kad bi klimatske promjene bile kakva teroristička grupa, njene bi metode bile jasne: postupno, dugotrajno pogoršanje uvjeta kako se nacije ne bi mobilizirale u borbi protiv nje, ali s jasnim ciljem: istrebljenjem čovječanstva.
Klimatske promjene djeluju na puno većoj vremenskoj skali: kroz generacije. U vrijeme kad se ubitačni efekt klimatskih promjena bude osjetio globalno već će biti povijest sve ove recentne terorističke grupe od kojih danas strahujemo. Neka ne bude zabune, riješit ćemo se mi tih terorista na ovaj ili onaj način i daleko jeftinije i brže nego što ćemo rješavati problem klimatskih promjena, ako ga ikad počnemo rješavati na zadovoljavajući način.
A situacija nije dobra. Kako već znamo, malo je konferencija i njihovih rezolucija o klimatskim promjenama do sad ispunjeno i uvijek je netko (čitaj: veliki zagađivači) problemu pristupao s figom u džepu. Razlog je jasan: s postojećom tehnologijom, iznimno ovisnom o ugljikovodicima, teško je smanjiti emisiju stakleničkih plinova a da to pritom ozbiljno ne naudi domaćoj ekonomiji i životnom standardu građana. Pa ćemo zato odugovlačiti, iz vlastitih sebičnih interesa.
Tako i COP21 – nova konferencija koja možda hoće, a možda i neće donijeti promjene. No, za razliku od mnogih drugih konferencija iz prošlosti u kojima se jasno i glasno mogao čuti glas klimatskih skeptika, ova konferencija uz sebe nosi, nažalost, neke posve egzaktne dokaze kako se klima mijenja.
Ponajprije, globalno smo se zagrijali za skoro jedan Celzijev stupanj u odnosu na početak XX. stoljeća.
Zatim, Arktik se posve očito otapa – što nas nije potaknulo na razmišljanje, već na grabež ugljikohidrata koji su nam prije otapanja bili praktično nedostupni.
Najzad, ekstremne vremenske pojave i najave još gorih sad imaju već očit i lako dokaziv porast intenziteta.
Došli smo u doba u kojem više ne raspravljamo akademski o tome što bi klimatske promjene mogle donijeti, sad smo u dobu u kojem te promjene možemo izmjeriti i na svojoj koži osjetiti.
No, ne činimo mnogo. Razlog tome vjerojatno je ta postepena, generacijska promjena zbog koje unuci ne vjeruju djedovima kako je u njihovo vrijeme bilo ljeti ovako, a zimi onako. Naviknuti na stanje u kojem su odrasli, a nesposobni uočiti dugoročne trendove, prosječni građani na klimatske promjene gledaju više kao na neku nepoznatu, daleku opasnost koja i nije tako opasna jer je daleka i teško pojmljiva.
Za razliku od klimatskih promjena, percepcija terorizma akutna je i intenzivna: šok besmislenog pokolja ne doživljava se dalekim i stranim iako on to faktički jest sve dok se ne dogodi negdje zbilja blizu, i on stvara vrlo konkretan spektar strahova: strah za vlastitu sigurnost, strah za vlastitu imovinu, strah za vlastite potomke i sve one nepoznate ljude oko sebe.
Što su očekivane posljedice klimatskih promjena? Raseljavanje, ratovi za hranu i vodu, velike migracije stanovništva, pad životnog standarda, povećanje smrtnosti, smanjenje prosječnog životnog vijeka, raspad gospodarstava, prirodne katastrofe… kad malo razmislite, sve jedno gore od drugog. No, ništa od toga neće se dogoditi preko noći već će se događati onim proverbijalnim ritmom zagrijavanja vode u loncu u kojem je žaba.
Zato konferencije o klimatskim promjenama nisu propala stvar. Čak i ako nam se čini kako se promjene u načinu razmišljanja i usvojenim rezultatima događaju na geološkoj skali, barem postoji kanal informiranja i komuniciranja koji bi u nekom trenutku kad konačno svi shvate da je šejtan odnio šalu možda mogao i profunkcionirati. Akteri te priče – vlade – globalno su spore i nesklone rezovima; ponašaju se poput domaćih političara koji o potrebi drastične promjene ponašanja govore na neki više filozofski način, beskonačno raspravljajući i odvagujući umjesto da krenu u bolne rezove. Jer što dalje, to bolniji rezovi: a mi se plašimo operacije iako znamo da ćemo, odugovlačimo li, na kraju morati dati da nam odrežu nogu.
Hrvatska se, čini mi se, tu malo prenula: uz dosadašnje jezičko pokroviteljstvo problematici konačno smo dobili i konkretne i promišljene akcije: država će osigurati 17 milijuna kuna za istraživačke projekte iz područja klimatskih promjena, a sredstva su osigurana iz prodaje emisijskih jedinica na dražbama.
Zgodno. No, valja nam tu upozoriti da ova istraživanja, koja bi trebala trajati do dvije godine, odmah trebaju pratiti nastavni projekti čiji će cilj biti konkretne mjere za ublažavanje i prilagodbu posljedicama klimatskih promjena. U suprotnom, moći ćemo samo zaključiti kako nam klimatske promjene prijete, ali bez konkretnih mjera bit će to uludo bačen novac. A provedba će biti problem jer će to biti dobrim dijelom i političko pitanje u klasi bolnih rezova. Poznato je kako su naši političari efikasni kad treba provesti bolne rezove, ali budite na oprezu: u ovom slučaju najbolnije će se rezati građane.
Drugi, manje očit problem, jest činjenica da Hrvatska problemima ekologije i posebice klimatskih promjena nastupa nekako “iza zavjese”, kao da se srami ili plaši građanima pružiti informacije o svojim aktivnostima. Razlog tome može biti čuvanje pozicije za dogovore ispod stola, možda obična bahatost vlasti koja smatra da građane ne treba obavještavati o svojim akcijama, a možda i ideja kako građane problematika klimatskih promjena uopće ne zanima? U svakom slučaju, komunikacija vlasti po tom pitanju morala bi biti bolja. Bilo bi dobro da znamo što će Milanović reći na skupu COP21 prije nego što to čujemo u izvješćima s konferencije. Jeste li uopće znali da će Milanović zboriti nešto u Parizu na temu klimatskih promjena?
Pitanje klimatskih promjena i prilagodbi klimatskim promjenama vrlo je ozbiljno pitanje koje nas se tiče i više od tekućih problema, ma koliko oni drastični ili užasavajući bili: ako se ovakva neorganiziranost nastavi, razložno je očekivati da će se u nekom trenutku centralizirani državni sustav za odgovor na izvanredne situacije raspasti ili će jednostavno biti preopterećen jer je bio neadekvatno planiran. Ne samo naš, sustavi će se raspasti u mnogim nepripremljenim zemljama.
U tom slučaju bit će nužno sustav pomoći razlomiti na poluautonomne lokalne jedinice, a mnogo toga ovisit će o samim građanima. Ne biti informiran i pripremljen u takvoj situaciji puno je ozbiljnije, pa i smrtonosnije od terorističkog napada.
Bez želje za patosom ili katastrofičarskim senzacionalizmom izražavam tu ideju da bi nas klimatske promjene trebale zabrinjavati više od (ipak prolaznih) terorističkih napada: glad, bolesti i sukobi trajat će puno, puno duže i odnijeti puno više života, a postići će i ono što terorizmu ne uspijeva: čovječanstvo će globalno postati siromašnije i živjet će teže.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
