Dežulović: Balada o Pišonji i Žugi - Monitor.hr
04.06. (11:00)

Zbogom, žohari!

Dežulović: Balada o Pišonji i Žugi

“Izabrao sam, bit ćemo Hrvat”, rekao je toga jutra Pišonja. “Hrvat?! Zašto zaboga Hrvat?”, pogledao ga je njegov drug Žuga. “Zato što oni žive na moru, tamo gdje su spavali i ljetovali rimski carevi, plus zato što lijepo je Hrvat biti, ljubit Boga, bližnjeg svoga, tu i umrijeti”, zapjevao je Pišonja Thompsona. “Ali tebi je jasno da Rimljani i Hrvati nisu isto, i da se za tu stvar, na koncu, nas uopće ne pita?”, oprezno ga je podsjetio drug. “Ne brini, nabavio sam hrvatski gen, nu ga”, pokazao je onda Pišonja lijepo izvezeni pleter umotan u fine histonske grudice, “ukrao ga u Domu hrvatskih ratnih invalida.”Tog ljeta 1981. Pišonja i Žuga odvezli su se ravno u legendu, kao CRO-mosomi, prvi kromosomski par koji je sam izabrao svoju sudbinu.

Duge četrdeset četiri godine prošle su otada i njihov je pothvat u međuvremenu postao urbani mit, nitko zapravo nije vjerovao da se to stvarno dogodilo, sve dok se ove nedjelje, nakon drugog kruga zagrebačkih lokalnih izbora, u svom izbornom stožeru u pizzeriji Boccone na Trešnjevci Marija Selak Raspudić nije prisjetila onoga davnog ljetnog dana kad je odlučio postati Hrvat. Dobro, odlučila, kaj god. Boris Dežulović za N1


Slične vijesti

Prekjučer (14:00)

Da se vratimo sto godina unazad...

Dežulović za Novu S: Znamo protiv čega smo, ali ne znamo zašto

Boris Dežulović u razgovoru za Novu.rs su da se povijest frapantno ponavlja, jer se današnji svijet suočava sa sličnim problemima (uništena srednja klasa, krupni kapital, ponižena nacija) kao Njemačka 1920-ih. U kontekstu Srbije, ključni problem je što se zna protiv čega se bori (režima), ali nedostaje jasna vizija zašto i ideja “što poslije Vučića” (postvučićevska Srbija). Kritizira korištenje istih “svetosavskih” narativa protiv režima. Naglašava da je revolucija politika koja zahtijeva žrtvovanje osobnog komoda i “odlazak u šumu”, umjesto vođenja komotnih online revolucija. Povodom novog romana “Tko je taj čovjek?“

26.10. (14:00)

Tko je, dakle, sljedeći?

Dežulović: Jedne duge, mračne noći

Površnom pratitelju hrvatskih društvenih i političkih prilika može, dopuštam mogućnost, izgledati prilično idiotski nas sedmoricu ostarjelih i ocvalih pisaca i žurnalista nazivati batinašima, ali ne i onima upućenima. “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović”, podsjetit će upućeni na riječi iz priopćenja Plenkovićeve vlade, koja je upravo žrtvu optužila kao netolerantnu i isključivu. Ukratko, shvatili ste, okorjelog batinaša kakvi smo i nas ostalih šestorica, na čelu sa starim batinašem Jurom.

I jasno, točno mjesec dana kasnije na Jurinoj zgradi na Manušu osvanulo je – “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”.

Andrej Plenković sada, međutim & zanimljivo, šuti. Četiri dana prošla su otkako je slavna banda Nepoznatih Počinitelja ispisala grafit na Pavičićevoj zgradi, a i ministar unutarnjih poslova, i ministrica kulture, i sam predsjednik Vlade šute i prave se da ništa ne čuju i ne vide: ni prijetnje Jurici, ni ustaše u javnom prostoru, ni ono, kako se zove, ozračje u društvu. “Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi.” Boris Dežulović za Novosti.

19.10. (11:00)

Toliko se vole da su angažirali odvjetnike da se vide

Dežulović: Ne daj se, Željka

Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Ti se bojiš seksa. Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio. Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. Boris Dežulović za Novosti

16.10. (10:00)

Kirurški precizno: skalpelom po zdravom razumu

Dežulović: Spolne slobode eurokirurga Vilija

Da skratim priču, nekidan su objavljeni rezultati natječaja, i od tri kandidata izabran, jasno, Vili Beroš. Bio je, kažu, idealan kandidat. Ostala dvojica imala su valjda samo potvrde da se protiv njih vode kazneni postupci zbog djela protiv spolne slobode – mora da je to, nema što drugo biti – a Beroš trijumfalno priložio potvrdu o kaznenom postupku za mito i korupciju. Sedam dana komisija onda provjeravala jesu li ti, kako ste rekli, mito i korupcija, neke perverzne seksualne prakse i sklonosti, pa otkrili da, doduše, ima veze sa seksom – nešto kao jebanje u zdrav mozak, nisu ni oni najbolje shvatili – ali dobrovoljno i uz obostrani pristanak. A vjerojatno je pomoglo i to što je jebač u zdrav mozak ispao neurokirurg. Može li, međutim, netko s optužnicom nad glavom koncentrirano raditi svoj posao, naročito kad je taj posao otvaranje lubanja živih ljudi? Ovisi, shvatili ste, o optužnici. Boris Dežulović za N1

12.10. (00:00)

A samo nekoliko meseci pre su se ponosili obnovljenim kolodvorom...

Dežulović: Ko je ta žena?

Sada više nije bilo nikakve sumnje. Opozicija i studenti udruženi u zločinačku terorističku mrežu finansiranu od strane zapadnih centara moći organizovali su pre godinu dana urušavanje nadstrešnice i smrt šesnaestoro lica, sve kako bi za to optužili korumpiranu vlast Vučićevih naprednjaka.  Molim lepo, snimak ne laže: aktivista i pokrajinski odbornik Miša Bačulov prolazi ispod nadstrešnice neposredno pre njenog urušavanja.

Vučićevi tabloidi u pravednom su se gnevu onda pitali zašto neko ko zbog urušavanja nadstrešnice traži Vučićevu glavu nikada nije rekao da je toga jutra bio pod tom istom nadstrešnicom?

Sem što – ne znam kako drugačije da formulišem – jeste.

Sem što je tu stvar – da je 1. novembra 2024. za dlaku izbegao smrt – Miša Bačulov rekao i nakon tragedije, i u gotovo svakom intervjuu u sledećih jedanaest meseci. I sem što je to na kraju ponovio i 21. septembra, samo dakle dve nedelje pre Vučićevog otkrića, u podkastu “Iza kulisa” Ivana Milanovića, kada je po ko zna koji put ispričao kako je tog jutra čekao voz za Beograd i kako je samo pola sata nakon polaska saznao da se srušila nadstrešnica u Novom Sadu. Boris Dežulović razotkriva misterij za Novosti.

27.09. (22:00)

Rat kojem se još uvijek mijenja tijek

Dežulović: Ko je taj čovek?

Drug Visarionovič pojma nije imao da je upravo toga časa, u ponedeljak 29. novembra 1943. u sedam navečer, tri i po hiljade kilometara zapadnije, u letos oslobođenoj bosanskoj varošici Jajcu započela druga konferencija Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana ranije Staljin je zapretio Titovim partizanima da AVNOJ ne sme da ima karakter vlade, pa je zasedanje održano u potpunoj tajnosti.

U dramatičnim uslovima, u potpuno zamračenom gradu, pod zaštitom protivavionskih mitraljeza, delegati iz svih krajeva zemlje te su večeri doneli deklaraciju kojom se AVNOJ proglašava vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim telom Jugoslavije, te uspostavlja Nacionalni komitet kao privremena vlada pod predsedanjem Josipa Broza sa zvanjem maršala.

I ko zna kako bi Drugi svetski rat u Jugoslaviji završio, da u poslednji čas, u jesen 2025. godine, Skupština Srbije na predlog akademika Matije Bećkovića i četvorice poslanika nije zvanično ukinula odluke zasedanja u Jajcu. Boris Dežulović za Novosti.

24.09. (18:00)

Pal, nepal, paleta: generacija koja je sanjala Dinamo, a završila u skladištu

Dežulović: Balada o Ronaldu iz Knina

Ah da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija – hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera… Boris Dežulović za N1

21.09. (18:00)

Previše kolateralnih žrtava

Dežulović: Vidimo se u čitulji 2

Sve u svemu, kako vidimo, Aleksandar Vučić je preživeo više atentata nego sam Fidel Kastro. Šest stotina trideset četiri? Pih. Šest stotina atentata srpski predsednik preživi dok spava. Kad, dabome, uopšte spava. Srpske tajne službe, policija i pravosuđe – šta dalje da pričam – toliko su zauzeti oko obezbeđenja predsednika Vučića da u svih dvadeset pet godina nisu uspeli da uhapse i osude nijednog jedinog atentatora. Eno i prevejani Lari King pre tri-četiri godine umro na slobodi.

Četvrt veka fijuču tako meci nad Vučićevom glavom, padaju oko njega balistički projektili, gruvaju “zolje”, sevaju noževi, štekću mitraljezi, cvrkuću snajperi, šapuću prigušivači, kao pokošeni padaju gosti namernici, konobarice, orkestri i pune kafane, padaju mostovi, sajamske hale i kompletni beogradski kvartovi – u Novom Sadu, recimo, pala cela železnička nadstrešnica – i na kraju filma, videćete, u celoj Srbiji “zaglavljenoj u kriminalu, nasilju i siromaštvu” neokrznut će ostati samo vođa naprednjačkog nedoklana, promašeni čovek Aleksandar Vučić Pirke. Boris Dežulović za Novosti

18.09. (10:00)

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

14.09. (20:00)

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.