Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nije lijepo lagati desetogodišnjoj djeci
Dežulović: Druga Hrvatska
Kratki pamflet pod naslovom “Druga Jugoslavija” zapravo je lekcija iz udžbenika prirode i društva “Istražujemo naš svijet 4” za četvrte razrede osnovnih škola, u izdanju Školske knjige, kojega su autori Tamara Kisovar Ivanda, Alena Letina i Zdenko Braičić priredili vodeći se načelima takozvanog “istraživačkog učenja”, odnosno – kako su to valjda čuli na nekom seminaru – “inquiry-based learning”. Sva je sreća, eto, ispala da je riječ o tome, kako ste rekli, „inquiry-based learning“, i da je kratka lekcija „Druga Jugoslavija“ zapravo „specifična i poticajna problemska situacija“ koja „podupire istraživačko učenje i analitičko promišljanje“. Da čovjek to ne zna, bogami bi pomislio kako autori udžbenika, i nastavnici prirode i društva zajedno s njima, djeci beskrupulozno i bezočno lažu. Jer u svega sedam rečenica – na koliko je svedeno ključnih pedeset godina cjelokupne tisućljetne hrvatske povijesti – naizgled je izrečeno više kolosalnih besmislica i laži nego u svih mjesec dana ukrajinskog rata. Boris Dežulović za N1.