Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nije bila na nastavi kad se to učilo
Dežulović: Ezan za mirjanu h.
Primijetit ćete da mirjanu hrgu pišem malim početnim slovima. To je zato što nije riječ o živoj fizičkoj osobi, nego o društvenoj pojavi, fenomenu koji se ranije, u nedostatku prikladnije riječi, rogobatno nazivao suvremenim hrvatskim novinarstvom. Naravno da ima i novinara koji nisu hrge. Štoviše, nijedan novinar nije hrga: hrga nije novinar, hrga je hrvatski novinar… To kad netko takav – tko je devedesetih završio novinarstvo, položivši svjetsku političku povijest, uvod u međunarodne politike, političku geografiju i geopolitiku, upisao potom postdiplomski studij iz međunarodnih političkih odnosa i zaposlio se u Informativnom programu nacionalne televizije kao novinar udarnog političkog magazina – otputuje u Sarajevo i prvi put u životu začuvši ezan oduzet se od straha baci na tepison, to su, eto, hrvatske političke znanosti, Hrvatska televizija i suvremeno hrvatsko novinarstvo. hrga. Koliko je meni poznato, ima još samo jedan kraći i precizniji opisa hrge. Piše Boris Dežulović za Novosti
