Dežulović: Njih četvero - Monitor.hr
Utorak (17:00)

Oni nisu kao neki, da pamte samo zlo...

Dežulović: Njih četvero

Vršnjaci rođeni iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci, dječak iz Petrovića kraj Bileće i onaj dječak iz Šibenika napustili su svoje svjetove jedan za drugim, u razmaku od dvije godine i dva dana: prvi 19. kolovoza 2013., drugi 17. kolovoza 2015. Njihove suputnice, djevojčica iz Berlina i djevojčica iz Prološca, ovih su se dana tako u svojim samoćama pripremale tiho obilježiti njihove godišnjice, dvanaestu i desetu, što su padale u dva kolovoška dana razmaka.

I nisu ih dočekale. Čekajući njihov smrtovdan, istoga ovog ponedjeljka tiho su za svojim dušama – jedna u Zagrebu, druga u Puli – otišle i njih dvije. Gotovo devet desetljeća nakon onog vrelog olimpijskog ljeta, otišle su njih dvije u novo zlo vrijeme, u vrijeme čije ulice izgledaju baš poput avenija Berlina 1936. A to se vrijeme nakon svega, baš kao i Berlin 1936., pita: tko su, što su bili njih četvero? Tko su, što su bili djevojčica iz Berlina, pjevačica iz Zagreba od majke Njemice i oca Hrvata, i njen dječak iz Šibenika, kantautor od majke Hrvatice i oca pravoslavca crnogorskog porijekla?

Eh tko su, eh što su bili. Bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, bili su Mirko Kovač i Slobodana Boba Matić. Bili su umjetnici, bili su ljudi, četiri duše na dugom putovanju iz nevremena u nevrijeme. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

10.08. (07:00)

Došlo vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok

Dežulović: Tajna himalajske soli

I kao što ste vi odmah požurili tražiti kupku od himalajske soli, jer nije bilo vremena za poduku iz klavira i padobranski tečaj, tako je i Plenković na hitnoj sjednici Vlade osnovao Organizacijski odbor za obilježavanje Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pa onda – shvativši da je odavno prošao rok određen zakonom i da nema vremena za javni natječaj – poslao ministra obrane Ivana Anušića da otrči u grad i do dva popodne, kako god zna, nađe nekakvu firmu koja se bavi tehničkom produkcijom i scenografijom vojnih mimohoda. Jednostavno nije bilo vremena za zakonske obaveze, javne natječaje, specifikacije, ponude, rokove i ostale formalnosti, pa je tehničku produkciju i scenografiju mimohoda o tridesetoj godišnjici Oluje Ministarstvo obrane ugovorom povjerilo privatnoj tvrtki Katapult promocija d.o.o. A vi odmah posumnjali na korupciju. Boris Dežulović za Novosti.

02.08. (14:00)

Kad se sve tri trešnje poredaju u ludilu

Dežulović: Desnoruki Jack

Recite, kolike su šanse za tako nešto – da izopačeni bolesnik koji je u Novom Zagrebu javno masturbirao ispadne Nepalac, da se narkoman koji je u Splitu teško ranio policajca na koncu ispostavi kao bosanskohercegovački youtuber, influencer i maneken iz spotova Sandre Afrike, a surovi ubojica iz Medike transrodni punker i antihrvatski ljevičarski aktivist koji je promijenio spol i postao žena!

Kao kad se igraču Jednorukog Jacka u nekom kasinu u Las Vegasu negdje pred jutro na slot-mašini konačno poredaju tri trešnje, pred hrvatskim su se jednorukim Jackovima ovog vikenda uz bljeskanje šarenih žaruljica i zavijanje sirene na slot-mašini poredali perverzni Nepalac, tetovirani bosanskohercegovački maneken narkoman s čakijom i transrodni ljevičarski antifa ubojica promijenjenog spola.

Jackpot. Sve otada, Desnoruki Jackovi s portala i društvenih mreža oduševljeno drkaju po tastaturama u polumraku svojih memljivih momačkih soba. Neće valjda u javnosti, poput onog poremećenog nepalskog Arapina, ili koji je već kurac, koji nikad u svojoj vukojebini nije vidio ženski gležanj? Bećar koji je pojebao pola županijskog stočnog fonda, upadljivo je, međutim, izostao iz tjednog izvještaja centra za moralno uzbunjivanje. Osim – dopuštam mogućnost – ako nije iz jackpota na Desnorukom Jacku izostao zato što je Hrvat, katolik i heteroseksualac, već zato što na slot-mašini ima mjesta samo za tri trešnje. Boris Dežulović za Novosti.

29.07. (20:00)

Bez grba, ali cigarete su tu

Dežulović: Marlboro Man na Mertojaku

Svečano otkriveni veličanstveni mural, stani pa gledaj, ispunio je nekidan cijelu golemu betonsku plohu parkirališta na splitskom Mertojaku: zelenim kadrom dominira kolosalni lik markantnog brkatog muškarca u plavim hlačicama i bijeloj majici, nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda (Index).

– Tko je mladi gospodin? – pitat će slučajni prolaznik.

– Po opremi i broju osam na hlačicama, rekao bih da je sportaš – odgovorit će drugi slučajni prolaznik – a po zelenoj pozadini najvjerojatnije hokejaš na travi. Možda čak i nogometaš.

– Vrlo dobro. Ali koji?

– Hm, da vidimo. Plave hlačice, bijeli dres – zamislit će se drugi prolaznik, pa se iznenada sjetiti. – Možda Clint Dempsey, čuvena “osmica” reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država iz ranih dvijetisućitih?

– Osim što nije – dometnut će prvi. – Na muralu je iza figure igrača vidljiva reklama za Marlboro cigarete, što je na nogometnim stadionima dvijetisućitih već bilo zabranjeno. Boris Dežulović za N1

27.07. (09:00)

Takvi obično i kažu da rad oslobađa...

Dežulović: Za dom orni!

Da sva ona golobrada za dom spremna mladež što se na Thompsonovom koncertu na Hipodromu u suzama klela na vjernost Domovini, pokaže tu svoju golemu domoljubav i preko ljeta, dragovoljno i dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, mjesečne plaće, naknada i olakšica – organizirana u omladinske radne brigade obnavlja ljudima kuće nastradale u poplavama i potresima, krči vatrogasne puteve, podiže nasipe, pošumljava goleti i kopa kanale.

Da mladi HOS-ovci iz Hrvatskih omladinskih snaga, udarnici iz Omladinske radne bojne Jure Francetić i Omladinske djelatne satnije Rafael vitez Boban, na primjer, na radnoj akciji Hipodrom ’25 nakon koncerta počiste, usisaju i operu cijelu Kajzericu, pa navečer uz logorsku vatru i gitaru zapjevaju “Lijepa li si”, i već zorom za dom orni u autobuse i vlakove, na trasu Omladinske radne akcije Auto-cesta Žuta Lokva – Križišće. Ja se, pogledajte, naježio i dok sam pisao. Osim, jasno, ukoliko maršal Plenković ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. Boris Dežulović za Novosti

19.07. (22:00)

To su te europske vrijednosti

Dežulović: Über europäische Werte

To da “Hrvatska i Europa trebaju i moraju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson” izjavio je pred kamerom ni manje ni više nego jedan član Vlade RH. I to ne bilo koji član, nego sam potpredsjednik Vlade. I to ne bilo koji potpredsjednik Plenkovićeve vlade, već bogami sam potpredsjednik Vlade i šef najslavnijeg od sviju hrvatskih resora, ministar obrane Ivan Anušić. Prava je stoga šteta što taj visoki dužnosnik u Plenkovićevoj vladi nema muda proporcionalna svojoj visini, pa da tu stvar nije kazao na samom Dubrovnik Forumu, pred visokim gostima iz cijele Europe i svijeta, na čelu s glavnim tajnikom OECD-a .

I u Bruxellesu, jasno, šok i nevjerica, vade europski ćate Lisabonski ugovor, pa hitro brišu sve one vrijednosti ustanovljene na temeljima pobjede 1945., “slobodu, sigurnost i pravdu”, “mir, održivi razvoj, solidarnost… Pa brzo upisuju amandmane i nove vrijednosti, “Jasenovac i Gradišku Staru, ljutu ranu na ljutu travu, gustu maglu, žezlo, krunu, sivog sokola i gene kamene”. Ili, na službenom jeziku Thompsonove, Anušićeve i Plenkovićeve Europe: “Mit blauem Blut und weißen Gesichtern werden neue Jugend geboren!” Boris Dežulović za Novosti.

16.07. (01:00)

Dok dođe policija iz Korenice, Rusi već u Berlinu

Dežulović: Pad Berlina i druge okolnosti

Kad kažem da je vijest iz Udbine obišla svijet, uopće se ne zajebavam: trojica civila, dvojica iz Pule i jedan, božeprosti, iz Srbije, pod utjecajem alkohola upala su Mercedesom C klase pulskih registarskih oznaka kroz kapiju vojarne “Josip Jović” u Udbini i dulje vrijeme divljali po krugu kasarne, pa kroz istu kapiju pobjegli prema Korenici (Dnevnik). Slavna Hrvatska vojska razbježala se kud koji mili moji, a najprisebniji među njima, jedan vrhunski obučeni pripadnik udbinskog Središta Hrvatske vojske za razvoj vođa “Marko Babić” – da, Središte za razvoj vođa, tako se zove – nazvao je broj za hitne slučajeve 112.

Danas, eto, znamo: jedno – možda i ključno – od tih “pravila, procedura i taktika” kaže da se u slučaju napada strane sile na zemlju članicu NATO-a – ili neke druge, kako ono reče ministar, “značajne promjene u sigurnosnom okruženju na području Europe” – odmah nazove policija. Vrhunski obučeni dočasnici i časnici iz centra za obuku vođa, ukratko, reagirali su potpuno isto kao i baba iz susjedstva, kad joj obijesna mladež Mercedesom turira i drifta pred kućom: nazvali, jasno, 112. Boris Dežulović za N1

13.07. (00:00)

Ali bitno da je koncert prošao ok

Dežulović: Ustavni dernek

To smo dakle riješili, od 5. srpnja 2025. godine “Za dom spremni!” legalni je i nekažnjivi hrvatski domoljubni pozdrav. Idemo dalje. Ako je nedvosmisleni nacifašistički pozdrav iz Drugog svjetskog rata normalni hrvatski pozdrav – ako to ni po čemu nije problem, a vidimo da ni po čemu nije – zašto stati? Evo, recimo, nemam pojma, visoko podignuta desnica. Kad smo već pozdrav “Za dom spremni!” ravno iz Drugog svjetskog rata uveli u javni diskurs 2025., ne postoji baš nijedan jedini opravdani razlog zbog kojega ga ne bismo izvodili onako kako se izvorno i izvodio, i kako su ga kasnije – što je, Bogu hvala, ostalo dobro dokumentirano – izvodili i HOS-ovci u Domovinskom ratu i Marko Perković na koncertima devedesetih: s visoko podignutom desnicom. Bez desnice u zraku, uostalom, “Za dom spremni!” je kao muškarac bez brčića. Štoviše, svatko tko “Za dom spremni!” viče bez podignute desne ruke uz malo bi se dobre hrvatske volje mogao smatrati krajnje suspektnim Hrvatom. Boris Dežulović za Novosti.

06.07. (01:00)

Zasad - svi gube

Dežulović: Beskrajna priča

Studentski protest začet na ruševinama srednjovekovne vidovdanske Srbije bio je nešto potpuno drugačije od svega što je Srbija videla u protekle tri i po decenije. A videla je sve. Ili je barem tako mislila. Na šetnjama i blokadama koje su usledile mogli su se videti samo transparenti fakulteta i državne zastave Republike Srbije. Izričito, gotovo na rubu incidenta, na prvim su uličnim demonstracijama uklonjene tako i zastave ideja koje su mogle izgledati srodne njihovima, poput plave zastave Evropske unije ili dugine zastave LGBTQ zajednice.

Što bi rekao meštar Duje u popularnoj praistorijskoj Smojinoj seriji, “neću politiku u moju butigu!” Tako je, rekoh, počelo. Onda su uočene prve zastave sa mapom Kosova, pa su došli “ćaci”, a uskoro i i studenti sa šubarama, kokardama i velikim pravoslavnim krstovima. Onda je na studentskom vidovdanskom saboru čuveni “student solunac” Nikola Marčetić podsetio da “to nije samo običan datum u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta, naše nepresušne vere i žrtve… “Lazarev izbor, Vukova izdaja i Obilićev podvig, te tri stvari prate srpsku istoriju i svaki put se u njoj pojavljuju sa novom i neočekivanom snagom”…

Jedan narod, jedan sabor, još jedna godina. Zaludnije potrošena nije zabeležena u celokupnoj istoriji sveta. Pardon, dabome, srpskog sveta. Boris Dežulović za Novosti.

01.07. (13:00)

Nije u šoldima sve

Dežulović: Robinzon Krešo s otoka Mrčare

Mrčara je mali nenastanjeni otok Lastovskog arhipelaga koji je sve do devedesetih služio kao baza Jugoslavenske ratne mornarice. Nakon rata otočić je u zakup uzeo jedan s kraja, s namjerom da na njemu drži ovce i koze, ali je s vremenom prepoznao njen turistički potencijal, pa uz bivše vojno pristanište, jedino na otočiću, podigao konobu za nautičare namjernike. Prije nekoliko godina koncesiju je sa suprugom Sanjom preuzeo njegov zet Krešo, moj drug i zemljak iz Dugog Rata, profesor kineziologije koji je punčevu konobu uredio u robinzonski kutak za one kojima umjesto luksuza treba samo čisti plavi mir. U konobi Mrčara, naime, nema ni struje, ni vode, ni interneta...

I mog druga Krešu, naime, jednako je jedne kasne ljetne večeri nazvao ženski glas, jednako se predstavio agenticom gospodina Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, i jednako ljubazno upitao bi li bio problem da za sutra u pet rezervira stol i ručak za gospodina Bezosa i buduću gospođu suprugu… No, problem: Krešo ljeti živi na Mrčari, a na tom otočiću izvan Bezosova svijeta nema najbogatijih i manje najbogatijih ljudi, niti ima običnih i neobičnih gostiju. Moj drug je tako gospođi agentici ljubazno i jednostavno objasnio kako joj ne može pomoći (Index), jer sva su mjesta u konobi za sutradan već rezervirana.

Jeff Bezos, čovjek koji je za svoje vjenčanje bez većih problema ispraznio cijeli najluksuzniji hotel u Veneciji, izbacivši goste s rezerviranim sobama – i koji je prošlog ljeta, recimo, od susjeda u Indian Creeku za osamdeset milijuna dolara otkupio kuću samo da mu ne smeta – na pustoj je lastovskoj Mrčari ostao tako gladan. Boris Dežulović za N1.

29.06. (16:00)

Društvo autocenzure

Dežulović: Tko pjeva, zlo misli

Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih. Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima.

Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.

Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”. Boris Dežulović za Novosti.