Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Svoga tela gospodar
Dežulović: Pobačaj je spokojstvo
Postoji tako hiljadu razloga zbog kojih će se žene odlučiti na pobačaj – i očitih, i manje očitih, i medicinskih i egzistencijalnih i sebičnih i glupih – ali svaki, i najsebičniji i najgluplji, samo je njen i ničiji više. A najmanje Vicin i Karlov. Samo je još jedna stvar zajednička svakom ženskom pobačaju: svaki je neželjen, bez obzira je li nesretnica zatrudnjela s pijanim očuhom ili omiljenim kvartovskim župnikom, je li ju naivnu zaveo bogati zagrebački playboy ili je razmažena i sama otišla na medicinski potpomognutu oplodnju, pa se uplašila i predomislila. Čak i kad je trudnoća željena i planirana – stvari su se kasnije iskomplicirale, što god, nije naša stvar – nijedan pobačaj, niti jedan do posljednjeg, nije planiran i željno očekivan – piše Boris Dežulović za N1.
