Dežulović: Tuđi čovik nikad neće znati - Monitor.hr
Subota (18:00)

Ako treba ponoviti, za one koji ne znaju šta je bilo

Dežulović: Tuđi čovik nikad neće znati

Na utakmici protiv Rijeke 18. svibnja 2025., doduše, gotovo cijeli stadion jest uzvikivao tradicionalni pozdrav iz Drugog svjetskog rata, ali to nije bio antifašistički pozdrav “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, već upravo suprotan, dakle vrlo fašistički, ustaški pozdrav – sjeverna tribina uzvikivala je “Za dom!”, a istočna odgovarala “Spremni!”. Na dan kad su Pavelićevi ustaše Dalmaciju, Split i Hajduk 1941. poklonili talijanskim fašistima, i na dan kad je 1944. dovršena obnova Hajduka kao partizanskog kluba, Dalmatinci, Splićani i navijači Hajduka transparentom odaju počast Pavelićevim ustašama, istim onim ustašama koji su Dalmaciju, Split i Hajduk poklonili talijanskim fašistima. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

19.05. (10:00)

'Jabuka ne silazi daleko s uma'

Dežulović: Kraj je blizu

Je li Republika Hrvatska – kad se danas sjetimo kakvi su joj sve pacijenti bili načelnici Glavnog stožera, šefovi Obavještajne uprave, članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost i savjetnici predsjednice Republike – na koncu još dobro i ispala? Naravno da nije: ispala je upravo onakva kakvu su je pacijenti u svojim tisućljetnim glavoboljama sanjali.

Istinabog, moglo je izgledati da je Hrvatska dvadeset godina kasnije razmjerno normalna zemlja, u kojoj su samozvani proroci na psihijatriji, gdje im je i mjesto. Recimo, u emisiji Velimira Bate Bujanca, gdje je prorok Lošo nedavno predstavio svoju novu knjigu, bulazneći kako Hrvati uopće nisu Hrvati, nego potomci Ilira imenom Burini, koji su kršćanstvo primili još u prvom stoljeću. “Znači, nije pjesma ‘od stoljeća sedmog’, nego ‘od stoljeća prvog’?”, zajebavao je rastrojenog proroka čak i Bata Bujanec, onda znate kako je tužno i koliko nisko pao nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Boris Dežulović za Novosti.

12.05. (22:00)

Crna kronika našeg društva

Dežulović: Zona sumraka

Iz nekog razloga, kao u nekoj epizodi “Zone sumraka”, roditelji učenika nove škole u Dugavama prestravljeni protestiraju i traže iseljenje prihvatilišta za ljude s kojima susjedi “dosad nisu imali nikakvih problema” (Jutarnji) i koji nikada nisu napali njihovu djecu, a roditelji djece iz Hrašćine šokirani protestiraju zbog hapšenja pedofila iz svog mjesta, čovjeka koji je seksualno iskorištavao djecu i u osnovnoj školi im predavao razrednu nastavu!

Najzad – o čemu uopće pričamo? – trojica tih opasnih muškaraca iz Kuršanec Luga, sve po “pravilima i propisima” žanra, napali su našeg seoskog župnika (Međimurski): u tom trenutku, eto, svijet je bio na svom mjestu, opasni neki tamnoputi muškarci napadali su bijele katolike, kako je vazda bio red i poredak. “Ovo nije pitanje netolerancije, jer tu živimo već godinama, ali ova je situacija previše čak i za nas”, rekli bi onda prestravljeni mještani Hrašćine, žaleći se kako je njihova “crkva tehnički opremljena i iznutra sigurna, ali župnik nije siguran na putu do župnog ureda i natrag”. A djeca? Djeca iz Kuršanec Luga, shvatili ste, nisu njihova i naša. Tamnoputu djecu voli samo velečasni. Boris Dežulović za Novosti.

07.05. (21:00)

'Proslavljeni srpski analog Prvoslav dosegao je tako samo dno Putinovog dupeta, najdublju ikada izmerenu tačku od kada se vode analoška merenja'

Dežulović: Ćaci i vukodlaci

Pre nedelju dana poput zvučnog topa odjeknula je vest iz Moskve: Porfirije se javio iz Putinovog dupeta! Patrijarh je, eto, uspeo nemoguće, zavukao se Vladimiru Vladimiroviču i – ponizno se usput izvinjavajući na lošem ruskom i prenoseći pozdrave Aleksandra Vučića, zazivajući Gospoda Boga da ruskom predsedniku “podari snagu i mudrost”.. Nije isto, razumećete, kad se Rusima u dupe uvlače takozvani obični Srbi, i kad im se uvlače takozvani neobični. Pa tako nije isto kad se Vladimiru Vladimiroviču u dupe uvuče neki ćaci iz Pionirskog parka, kojekakav student koji hoće da se uvuče, i kad se u Putinovo dupe zavuku, štajaznam, Jovana Jeremić ili Emir Kusturica. Niti je isto kad se u tesno rusko dupe zavuče jedan srpski režiser ili sam srpski predsednik, koji je, kako se više puta javno pohvalio, u dupetu ruskog predsednika bio više puta nego proslavljeni nepalski šerpa Kami Rita na Everestu. Boris Dežulović za Novosti.

07.05. (13:00)

Ili Varšavski?

Dežulović: Vlaški pakt

Od prosvjeda u Varšavskoj 2010. izmijenjivali su se sljedećih godina oni “naraštaji studenata političkih znanosti diljem svijeta”, izmijenjivali su se bogami i naraštaji studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, vođa protesta Tomislav Tomašević postao je gradonačelnik Zagreba, a šef gradskog ogranka Davor Bernardić napredovao je do predsjednika SDP-a, pa na izborima 2020. – tko bi se tome nadao? – poveo stranku u najteži poraz u ovom stoljeću.

Život se ponekad baš dobro zajebava. Umjesto, shvatili ste, da promijeni ime, uši i spol, šef SDP-a promijeni sam stranku, pa nanjušivši političku krv spremno pohitao ravno put FPZG-a.

– Uaaaa, dolje Tomaševićeva milicija, smrt samoupravnom socijalizmu! – prkosno je vikao drug Gospodin opkoljen prezirnim pogledima studenata što mu nisu dopirali niti do sljepoočnice, provjeravajući krajičkom oka snima li Nova TV i čekajući da ga Tomaševićevi zaštitari strpaju u maricu. – Dolje komunizam, dolje Sovjetski Savez, dolje Vlaški pakt!

– Varšavski – ispravio ga je jedan.

– Dolje Varšavski Savez!

Tako je neslavno završio pokušaj Davora Bernardića da se ugura među zagrebačkog gradonačelnika i upiše u žrtve boljševičke dikatature. A naraštaji studenata političkih znanosti gledat će bizaran prizor jednog tužnog političkog luzera kako se kiselo smiješka natopljen pljuvačkom, sjedeći u WC-u zagrebačke Gradske skupštine, službeno najdubljoj točki do koje se ikad spustilo neko političko biće. Boris Dežulović za N1

02.05. (01:00)

Ali zato se plješće studentima iz susjedstva

Dežulović: O glupim Hrvatima

Ne treba, međutim, gubiti nadu, jednom će i prostodušni Hrvati shvatiti kako u prirodi stvari stoje, i kako Zemlju ne drže slonovi na leđima divovske kornjače, nego se to samo kornjača popela na slona koji dokono stoji na zemlji. I da njihov najveći problem nisu ni inflacija i visoke cijene, ni stanje u domaćem gospodarstvu, ni životni standard i niske plaće, već je njihov najveći problem onaj s četvrtog mjesta – metastazirana korupcija i organizirani kriminal pod političkim pokroviteljstvom. Zbog čega – ne znam mogu li me Hrvati pratiti – i imaju inflaciju, devastirano gospodarstvo i niske plaće.

Usprkos dakle nezadovoljstvu Hrvata zbog visokih cijena, devastiranog gospodarstva, lošeg standarda, niskih plaća, inflacije, korupcije i kriminala, i usprkos činjenici da je tako profilirano nezadovoljstvo nepromijenjeno već godinama i desetljećima – po istom istraživanju dvije najjače političke snage i dalje HDZ i SDP, i da je njihov rejting od po dvadeset pet posto, kako kažu u Ipsosu, gotovo nepromijenjen u odnosu na ožujak. Ne Novoj TV, kažem, nisu precizirali odnosi li se to na ožujak 2025., ožujak 1991., ili bilo koji ožujak bilo koje godine između 1991. i 2025. Boris Dežulović za N1.

26.04. (13:00)

'Bio je to kratak, ali duboko dirljiv trenutak'

Dežulović: Holy Shit!

Kad je tako ovim kratkim agencijskim izvještajem HINA na Uskrs javila o papinoj jutarnjoj audijenciji za Andreja Plenkovića, nitko nije mogao ni slutiti da će hrvatski premijer bio posljednji svjetski državnik kojega će Sveti Otac vidjeti za života. Dobro, to se samo tako kaže: iako je kratko prije tog susreta pušten s liječenja, pa je izgledalo da se njegovo zdravstveno stanje poboljšava, nitko zapravo nije zanijemio od šoka kad je kamerlengo Apostolske komore sutradan ujutro objavio kako se “rimski biskup Frane vratio u Očev dom”. O čemu su hrvatski premijer i Sveti Otac zapravo razgovarali tog travanjskog dana, što je Plenković rekao Frani, a što Frane nije rekao Plenkoviću, ostalo je nepoznato. Papa Frane svoju će tajnu sutradan ponijeti u grob u rimskoj bazilici svete Marije Velike, pa znamo samo verziju hrvatskog premijera. Zaista se vidjelo da je u teškom zdravstvenom stanju, ali svejedno se osjetila toplina, vedrina i želja da do kraja ispunjava svoju misiju”, prepričao je Plenković susret s papom poslije vijesti o njegovoj smrti.

To, eto, samo za slučaj da sutradan zanijemite od šoka kad iz dimnjaka Sikstinske kapele nebom iznad Rima veselo proćarlija bijeli dim, kardinal protođakon usklikne “Annuntio vobis gaudium magnum: habemus papam!“, a s balkona bazilike svetog Petra vam sav u bijelom mahne kardinal Josip Bozanić. Boris Dežulović za Novosti.

19.04. (17:00)

I ti što mu pišu ljubavna pisma su ništa druga nego - mala djeca

Dežulović: Kako Vučić jede djecu

Sve bi Vučić dao “za našu decu”, danonoćno obilazi obdaništa i škole, prima delegacije đaka, spasava ih iz mećave i vodi na Zvezdine utakmice. Čak i studente voli da naziva “srpskom decom”, i uopšte, kad Vučića vidi uvek okruženog maloletnicima i čuje kako su mu usta puna “srpske dece”, zlonameran neko svašta bi pomislio.

Srpska socijalna služba, recimo, u celoj svojoj istoriji nije imala lakši slučaj od onog osmogodišnjaka koji je predsedniku Srbije napisao “Tata se voli puno, mama se voli više, a Vučić se voli najviše”: od mogućnosti da a) taj nesrećni mališan svoje rođene roditelje zaista voli manje od Aleksandra Vučića, gora je i teže shvatljiva još samo realna mogućnost da su ga b) na takvo pismo nahuškali sami roditelji. Koji u tom slučaju, strogo matematički, više vole Vučića nego sopstveno dete. U oba slučaja, svaki dan koji prođe pre nego tog nesrećnog mališana c) oduzmu roditeljima i nađu mu udomitelje koji će ga voleti više nego predsednika države, jedan je dan prekasno. Boris Dežulović za Novosti

13.04. (20:00)

Duhovi bivših država i dalje žive

Dežulović: Živi Jugoslavija

– Jeste li vi normalni? – pitao bi tako i drug Stane Dolanc, da je tako u ovo doba 1980. godine, dok je liječnički konzilij svakodnevno izvještavao zabrinute radne ljude i građane o zdravstvenom stanju druga Tita, Socijalističku Republiku Hrvatsku zatresao neviđeni, upravo nezapamćeni skandal: da je, recimo, Zagreb osvanuo oblijepljen velikim misterioznim plakatima s crveno-bijelo-plavom zastavom Nezavisne Države Hrvatske, sa sve šahovnicom u sredini i slovom “U” u gornjem lijevom kutu.

– Kako mislite? – pitali bi drugovi iz Saveza komunista Hrvatske.

– Pa ovi plakati – pokazao bi drug Dolanc golemi plakat preko puta. – Cijeli Zagreb oblijepljen plakatima sa zastavom NDH! Toliko ustaških zastava nije bilo ni kad je Ante Pavelić stigao u Zagreb! Šta se dešava?

– Ah to – odmahnuli bi rukom hrvatski drugovi, objasnivši kako su zapravo samo htjeli upozoriti narod na opasnost od razbijanja Jugoslavije nakon smrti druga Tita, i obnove fašističke NDH.

– NDH?! – u nevjerici bi skočio drug Dolanc. – NDH ne postoji već trideset pet godina. Ustaška država raspala se 1945. i više ne postoji. NDH je mrtva. Nema je i nikad je više neće biti. Kakva NDH?!

Glupo, zar ne? Točno kao da je netko, nemam pojma, u proljeće 1980., dok je drug Tito umirao u Ljubljani, upozoravao na raspad socijalističke Jugoslavije i obnovu trideset pet godina mrtve NDH.

Osim, jasno – dopuštam mogućnost – ukoliko nije. Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (23:00)

Ukratko, nešto kao Crno dugme

Dežulović: Pljuni i zapjevaj

Džabe, eto, bijelom svijetu Sinatra, Springsteen i McCartney, džabe mu Rolling Stonesi i U2 i Queen i Pink Floyd, i Michael Jackson i Madonna i Shakira i Robbie Williams, ne mogu oni što mogu jedan bosanskohercegovački band, jedna srpska pjevačica i jedan hrvatski pjevač: već i stotinu pedeset tisuća prodanih karata oni mogu samo sanjati, a do dvjesto osamdeset tisuća ne mogu ni to. Thompsonov rekord pritom je realno još i luđi, jer za razliku od Dugmeta i Cece, čija je fan baza mnogo šira i zahvaća cijelu bivšu Jugoslaviju, uključujući i Hrvatsku – a naročito za razliku od Springsteena, Stonesa ili U2, čija je fan baza cijeli svijet – Thompsona slušaju i na njegov koncert dolaze isključivo i samo Hrvati, čiji cijeli popis stanovništva stane na koncert Roda Stewarta na Copacabani.

Balkanologija, omiljena zapadna fenomenologija, sada ima novu temu: što je to u muzici što balkanske narode tako masovno privlači prigradskim ledinama i konjskim trkalištima, što im je to dakle zajedničko, da ih se na koncertima okuplja više nego na revolucijama i papinim misama, s tri njihova imena u prvih deset u povijesti? A zajednički im, eto, ispali Marko Perković i Ceca Ražnatović, odnosno Bijelo dugme: ako je Dugme, naime, bila najveća rock’n’roll grupa u povijesti bivše države i njene muzičke scene, a bila je, onda su Thompson i Ceca točno sve što je ostalo nakon njenog raspada. Boris Dežulović za Novosti.

30.03. (22:00)

Ako mislite da je bilo nade

Dežulović: Očekujte poziv

Uskoro, tačno dva sata kasnije, sa Vojnomedicinske akademije u Beogradu zvanično je saopšteno da je “pacijent V. C., rođen 2006. godine, koji je teško povređen u padu nadstrešnice u Novom Sadu i nakon lečenja u Kliničkom centru Vojvodine primljen u Vojnomedicinsku akademiju 29. januara 2025. godine, preminuo 21. marta 2025. godine u ovoj vojnozdravstvenoj ustanovi”.

Nakon četiri i po meseca borbe, Vukašin je tako izgubio borbu za život, upisavši se kao šesnaesta žrtva tragedije na novosadskoj Železničkoj stanici. Nesrećnom mladiću nije, eto, pomogla “ljubav, molitva i podrška” Aleksandra Vučića, nisu pomogle ni predsednikove suze, ni njegova “vera i nada da su čuda moguća”. Biće da je zbog toga, nema zbog čega drugog, tek Vučić se na društvenim mrežama nije oglasio o Vukašinovoj smrti.

Napredak? Budućnost? Nada? Našoj deci? Aleksandar Vučić zna sve o nadi za našu decu i njihovoj budućnosti. Koliko sutra, čekajte da vidite, osvanuće na Instagramu novi njegov ohrabrujući status… Boris Dežulović za Novosti.