Rest in peace, irish rover
In memoriam: Shane MacGowan – savršeni marginalac
Pjesnik čiji su stihovi posvećeni onima sa samog dna, ljudima koji će svoje tužne životne priče pokušati ispričati mumljajući od alkohola rijetkima koji ih žele saslušati. Na neki način progovarao je za sve njih jer se ionako nije previše razlikovao – cugati je, prema vlastitom priznanju, počeo s pet godina, a već u vrijeme prvog mu sastava The Nipple Erectors doživljavao je halucinacije poznate kao delirium tremens. U tom kontekstu, poput znanstvene fantastike djeluje činjenica da je trajno rasturen uspio dovesti The Pogues do vrha glazbene scene i skladati niz velikih, vječnih pjesama u kojima je mahniti keltski folk punk pratio stihove koji su više pripadali tradiciji irske poezije nego rock’n’rollu ili popu. Grupu koja ga je proslavila osnovao je 1982. godine u Londonu, većinom od bivših punkera što je donijelo drugi ključni sastojak izričaja The Poguesa. Glazbu duboko uronjenu u keltsko nasljeđe izvodili su ubrzano i sirovo s frontmenom koji je pjevao klasično punkerski, zbog čega su tih dana predstavljali nešto potpuno svježe i drugačije. Ravno do dna
