Ivančić: Sastanak užeg kabineta - Monitor.hr
Danas (08:00)

Nisu jedini koji se sastaju u dupetu američkog predsjednika...

Ivančić: Sastanak užeg kabineta

Gordane, kakva je situacija?

Tko pita?

Ja pitam, što se praviš lud.

Tko ja?

Ja, Andrej. Prestani se glupirati!

Ne glupiram se, gospodine predsjedniče, nego ništa ne vidim. Ni prst pred nosom.

Pa valjda mi prepoznaješ boju glasa.

Kako mogu prepoznati boju ako je ne vidim? To je nelogično. Sve boje su mi crna.

Naporan si, čovječe… Odgovori na pitanje!

Situacija je mračna. To je sve što sada mogu reći.

Imate li kakav plan?

Sinoć smo ga sastavili. Samo sad to ne vidim pročitati. Previše je mračno. Ali dobar je plan, odličan. Najkasnije dogodine svi preživjeli će biti kući.

A osim toga, ima li još šta novo?

Srbija se gadno naoružava.

Ostavimo sad Srbiju po strani.

Ja nisam ni govorio o Srbiji, gospodine predsjedniče.

Nego tko je?

Ja sam govorio. Ivan.

Anušiću, što ne kažeš da si tu?…

Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Srijeda (12:00)

Tužan dan za Split, ali i za demokraciju

Dežulović: Zakon o javnom linču

Evo, to je hrvatska država: Hrvatska policija brani četnika, običnog četnika! Bagro crvena komunistička! Crvena bagro! On nema nogu, pokaži im! Pokazat ću im kurac! Ajde u Beograd u Informera! Mrš iz Hrvatske! Govno srpsko! Dežuloviću, znamo mi gdje ti živiš, na kojoj adresi na magistrali, znamo mi jako dobro tko si ti, ali nećete više pisati protiv Hrvatske, zapamti to! Ajde u Srbiju, jebem ti mater, mater ti jebem! Smeće, govnaru jedan!

To je, eto, stenogram “mirnog prosvjeda bez govora mržnje” koji je u mirnoj splitskoj četvrti u Glagoljaškoj ulici, nedaleko kuće u kojoj živi dvoje penzionera nadomak devedesetoj godini života, organizirala Autohtona Hrvatska stranka prava na čelu s predsjednikom Draženom Kelemincem. Ili barem ono što se dalo razabrati u gotovo jednosatnoj kakofoniji psovki, kletvi i prijetnji, između glasnog i neartikuliranog jebavanja majki četničkih, smeća srpskog, đubradi, govana, smradova, Očenaša, Zdravomarija, kuraca, pičaka i Thompsonovih pjesama.

Pokušajte uostalom i sami: priđite bilo kojem policajcu, unesite mu se u lice, uhvatite ga za uniformu, optužite da štiti četnike i pošaljite u pičku materinu. Ako ga, jasno, uopće stignete optužiti da štiti četnike i poslati u pičku materinu. Sve to, međutim, možete ako uredno, najmanje pet dana ranije, nadležnoj policijskoj upravi prijavite javno okupljanje i mirni prosvjed, te od lokalne samouprave, u Uredu za promet, pribavite odobrenje za korištenje prometnica i javnih površina… Boris Dežulović za N1… osvrnuo se i Ivo Anić za Lupigu: Nikada mi Split nije izgledao manji i tužniji nego tog subotnjeg jutra…

Ponedjeljak (14:00)

Bez kontroverzi ne možeš više postaviti ni sat na trg

Dežulović: Lanterna nad Beogradom

Čuo je i video Beograd velikih svetskih čuda, glupih ideja i beslovesnih budalaština – od onog Vučićevog Despotovog grada, pa sve do podzemnog akvarijuma sa živim ajkulama i podzemnog metroa sa živim Srbima – ali za veće svetsko čudo, gluplju ideju i beslovesniju budalaštinu od “svetionika koji baca svetlo prema gore” Beograd nije čuo u celom svom veku.

Šapićev “Beogradski sat”, ukratko, “jedinstven je i unikatan” tačno koliko i susedni “Beogradski semafor” na vrhu Francuske ulice, sve do prošle subote “simbol Beograda” (N1).

Ali, kažem, nije u tome stvar. Istinabog, Šapićev plagijat kopije bezbroj istih šabi-šik uličnih satova kakvi se, proverio sam, na uskršnjem vašaru u Itibeju mogu kupiti za sedam puta manje para – da, na Ibeju, pardon – zapravo sasvim lepo funkcioniše kao novi simbol prestonice Srbije, blede kopije Putinove despotije pod vođstvom kojekakvih plagijatora diploma i doktorata. Stvar je u nečemu drugom: u tome da se kao “simbol Beograda” postavlja i ispostavlja komad besprizornog urbanog kiča i pseudoistorijske krame presađen na Trg Republike ravno iz romantične predstave devetnaestog veka i viktorijanske Engleske. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (20:00)

Descartes: Mislim, dakle dobro je

Beck: Kako ide? Kako bi rekao veliki novinar Joža Vlahović, nije loše, a kamoli dobro

Beskonačna je lepeza odgovora na ono obično pitanje: Kako ide? Neutralno: Ide, Dobro je, Polako, Bez žurbe, Gura se. Ironično: Nikad bolje! Optimistično: Odlično! Neinformirano: Ma, može i bolje. Kada mene to pitate, i sam uglavnom iskoristim neki od ponuđenih odgovora, inače stanem, zadubim se i ostanem bez riječi.

Jer iskreni odgovor na to pitanje sve je samo ne jednostavan – on bi trebao sadržavati sve o tome tko smo i što smo, gdje smo i kamo idemo, sve o našoj unutrašnjosti i okolini, spojiti trenutak i vječnost, a također i stav o svim tim stvarima. Evo nekoliko odgovora u ponešto slobodnom prijevodu – Ikar: Slomljen sam, Prometej: Idu mi na jetra, Odisej: Na konju sam, Heraklit: Ide, Parmenid: Ne ide, Hipokrat: Dok je zdravlja, Sokrat: Ne znam, Platon: Idealno, Lucifer: Kako Bog zapovijeda…

Kako ide, pitali su i jutros razne ljude o kojima čitam u medijima. Evo nekih mogućih odgovora – Trump: Ide nam najbolje u povijesti! Putin: Kroz prozor. Dabro: Iz d-dura.  Stanković: Depresivno. Orešković: U fašizam. Herman: U antifašizam. Rudan: U kurac. Tomašević: Na biciklu, Thompson: Preko polja kroz sjećanje. Milanović: Ad infinutum. Hajdaš Dončić: A što to?… Boris Beck za Večernji (i za Narod)…

28.02. (20:00)

Odjel za teške zločine protiv "first world" problema

Andrea Andrassy bi kriminalizirala neuspjelu dostavu: “Vaš paket smo pokušali uručiti”… YOUR MOM! Niste pokušali! U zatvor!

Što mislite, koliko bi se brzo zaposlilo još djelatnika da direktorima zbog izostanka plaćene usluge prijeti novčana kazna ili zatvor? I što mislite, koliko bi firmi moglo i dalje uspješno poslovat da imaju tradiciju neispunjavanja obveza prema klijentu kao što ju imaju kurirske službe? Zatvor. “Dizajnerski namješten” – dizajner je Mojsije, što nije za zatvor, ali za zatvor bi trebalo bit kad u oglasu ne napišeš cijenu i kvadraturu. To su valjda osnove, ali nekima je draže da se ljudi iznenade kad nazovu. Za zatvor bi trebalo bit i kad netko prodaje stan u Zagrebu, a netko drugi se dosjeti spomenut da “za te novce u Slavoniji možeš…” Andrea Andrassy bi za Miss7 slala i printere u zatvor, roditelje s nemirnom djecom i bluetooth zvučnike, kao i prevoditelje engleskih filmova u kojima ne prevode ruski. ukoliko se nađe negativac iz Rusije. NE MOŽETE samo u zagradi napisati “speaking Russian” i ostavit ljude u neznanju, šta vam je? Расскажите нам, о чём они говоря, recite nam o čemu pričaju. Zatvor.

28.02. (17:00)

Strmopizd prvo u glavi, pa tek onda napolju

Basara: Nekritična masa

Povod za našu kriznu kolumnu bio je naslov (i ispodnaslovni tekst) u Danasu, citiram: „U susret 15. martu. Može li da se ponovi 300.000 ljudi na beogradskim ulicama?“

Već je sam naslov – bez udubljivanja u ispodnaslovni tekst – bio dovoljan da dokonam da se majke studentsko-opozicione invencije nose mišlju da upriliče reprizu skupa održanog prošlogodišnjeg 15. marta, koji je fakat okupio masu brojniju (kritičniju) od mitološke petooktobarske, ali koji je – za razliku od petoktobarskih protestacija – završio trt Milojkom.

Odgovor je sledeći: Ne da može da se ponovi, nego se svaki dan ponavlja; osnovano je, naime, pretpostaviti da se u milionskoj varoši, poput Beograda, na ulicama u svakom trenutku nalazi tristotinak hiljada ljudi. I nikom ništa. Kao što bude nikom ništa i kad se kritična masa od trista hiljada ljudi okupi na relativno malom prostoru.

Strmopizdni know-how kaže sledeće: kritične mase i masovne demonstracije dolaze tek posle strmopizda, oni su, da kažemo, narodna veselja – iliti cincarsko-kalburskim rečnikom rečeni – „narodni odisaji“, dočim se se pravi strmopizdni posao završava dva-tri dana pre, u tišini, iza zatvorenih vrata ili u tajnovitim mutlacima. Svetislav Basara

28.02. (12:00)

Nije nam rekao, ali kao da se čulo...

Ivančić: Šoa program

“Nema tu nikakvog nesporazuma”, nije nam kazao ministar Anušić. “Već vam rekoh da, kao pristojan gost, poštujem običaje domaćina. A osim toga, teza da se pozdravom ‘Za dom spremni’ iskazuju negativni osjećaji prema Židovima je najobičnija izmišljotina!”

Zašto izmišljotina? – zanimalo nas je. – Zar Židovi pod tim pozdravom u nekadašnjoj fašističkoj NDH nisu bili otpremani u logore i masovno ubijani?

“Mi ne živimo u nekadašnjoj fašističkoj državi, moj gospodine, nego u ovoj sadašnjoj”, nije nam rekao Ivan Anušić. “A u njoj Židovi nisu iole ozbiljan remetilački faktor – štoviše: nisu više nikakav faktor! – da bismo na njih trošili rasističke i šovinističke strasti.”

“Da se kojim slučajem u trenutku dok sam u Yad Vashemu odavao počast žrtvama holokausta iz razglasa začula Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’, ja bih, prilagođavajući se ambijentu, na komandu ‘Za dom’ s početka te pjesme uzvratio sa ‘Shalom’”, nije nam rekao ministar Anušić… Viktor Ivančić za Novosti

25.02. (13:00)

Ni glogov kolac ne pomaže...

Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv… Miljenko Jergović za svoj blog.

24.02. (11:00)

Ništa od vesterna u Saboru

Dežulović: Dabro, loš, zao

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao “za”, zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. “Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo”, mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? “Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi”, izgubio je živce Hrebak. “Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!”

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski “Dobar, loš, kao”. Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. “Dobar, loš, kakao”. Tko bi zaboga to gledao? Boris Dežulović za N1.

23.02. (14:00)

Maškare, Valentinovo... veljača opet traje prekratko

Andrassy komentira nedavna zbivanja: Epstein dokumenti, pjesme na Dori i Dabre, zatvaranje Name, romantični izrazi za šmrkanje…

Dobili smo i epilog priče o (ne)časnoj sestri koju je nožem “napao migrant”, priče koja je na početku rezultirala bujicom sreće internet ljudi, a kad smo dobili priznanje o stvarnom tijeku događaja, dobili smo i ono što nije dobila Mia Kovačić – hrpu nevjerice i potpitanja. Dobili smo i nekoliko javnih svađa – Mladen Grdović je napao tipkovnicu i obratio se Severini: “Đi. Mal.SNemojte ljudi , nemoj SEVE. Svi znamo da si dobra Cura .”

U Rijeci je bilo šareno; Thompson je održao koncert i spomenuo da Rijeci treba Isus, što možda nije netočno jer su tamo trojica – ne ispričavam se – dokaza da su kondomi često odličan izbor pretukla tinejdžera. S razlogom, naravno, dečko je sjedio na klupi i jeo burek, što je dovoljan povod da te netko iscipelari. Bivši ministar Dabro je pjevao ustaške pjesme – riječkom Isusu hvala, ovaj put bez pucanja iz pištolja – a par dana kasnije je obećao (ili zaprijetio) narodu: “Snimit ću jedan album domoljubnih pjesama… Poklanjam pužnicu, preuzimanje u Zagrebu. Andrea Andrassy za Miss7

21.02. (09:00)

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1