Barokno, a suvremeno
Jergović: Marina Abramović, balkanska Antigona i masovna grobnica puna kostiju njezine braće
U bečkoj Albertini, recimo, upravo traje Marinina monografska, ili bi bolje bilo reći inventarna izložba, za koje će se rekonstruirati dugi niz njezinih djela, a u ljubljanskoj Cukrarni oživljavaju radovi što ih je u dvanaest zajedničkih godina, između 1976. i 1988, izvela sa Ulayem. A 6. svibnja sljedeće godine će, u okviru 61. bijenala, u Gallerie dell’ Accademia di Venezia biti otvorena izložba “Marina Abramović: Transforming Energy”. Bit će to prvi put, tokom dva stoljeća povijesti Akademije, da se monografskom izložbom časti neka živa umjetnica.
Prije dvadeset i osam godina Marina Abramović je na Bijenalu u Veneciji izvela svoj “Balkan Baroque”, šestosatni performans u kojem metalnom četkom struže i čisti krvave kosti, dok na videu teče priča o transformaciji štakora u vuka. Premda je prvotno bilo predviđeno da umjetnica nastupi u amblematskom prostoru Jugoslavenskoga paviljona, to nije bilo moguće zbog jedne bizarne odluke crnogorskoga selektora, pa je rad izveden u središnjem bijenalskom paviljonu, te na kraju i nagrađen glavnom nagradom.
Osim što je među općenito najkomentiranijim i najtumačenijim umjetničkim radovima u proteklih pedesetak godina, “Balkan Baroque” našem je naraštaju važan, jer funkcionira kao estetski najartikuliraniji komentar ključnog događaja u našim životima. Izveden godinu i pol po svršetku rata u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, “Balkan Baroque” funkcionira kao spomenik onome što se događalo. Dok je gledamo kako do iznemoglosti struže i čisti sve te kosti, i kako se bavi jednim do u vječnost neizglednim i nedovršivim poslom, nas podilazi jeza, kakvu, možda, i ne osjećaju ljudi iz drugih zemalja i svjetova. Miljenko Jergović za svoj blog
