Jezikova juha: Mogla je biti prosta priča - Monitor.hr
22.06. (10:00)

Prvo si prosti, pa onda bude "oprosti"

Jezikova juha: Mogla je biti prosta priča

Jeste li se kada pitali kakve veze imaju glagoli oprostiti (kao u „Oprosti!”) i oprostiti se (od koga)? Oprostiti dolazi od prefiksa o(b) i pridjeva prost. To je dakle, „učiniti prostim”. A iako danas prost najčešće dolazi u značenju „sirov, neotesan, neuljudan”, starije je značenje „jednostavan”, kao u frazama prosti brojevi ili vidjeti prostim okom. Iako se danas takva uporaba često etiketira kao srbizam, to i nije baš tako. Još August Šenoa stavlja jednome liku u usta rečenicu „dobra sam roda sin… prost mi je put do veće gospoštine” u smislu „jednostavan, slobodan mi je put”, dok na drugome mjestu opisuje siromašnu seljačku postelju pa kaže da na njoj leži „prost gunj”, dakle „jednostavan, nekićen”. Pojednostavljeno rečeno, prost je izvorno onaj koji „stoji ispred”. Sat lingvistike u režiji lokalnog portala.


Slične vijesti

22.11. (16:00)

Da rasvijetlimo i to

Jezikova juha: Kad lučonoše odlučuju

Nije lako donijeti odluku, o čemu god da se radilo. Osnova svake odluke, naime, leži u razlikovanju, u lučenju onoga što je pravo od krivoga. U korijenu te riječi nalazimo praslavenski *lǭčìti ‘odvajati’. Odmah će vam na um, bez sumnje, pasti slika odvajanja grešnika od pravednika, tipična za brojne religije. Valja, dakle, prvo razlučiti kako bismo mogli odlučiti. Prefiks raz- (ras-/raš-/raza-) obilježava ‘odvajanje’, recimo razbiti ili rastjerati pa onda, logično, i ‘širenje’ npr. razrasti se, dok ne dosegnemo znatnu ili čak punu širinu (‘svršenost’) kao u razvodniti, razbuktati se, što često podrazumijeva i ‘kraj’ pa je razmrsiti. Tako onda može nešto postojeće i nestati, kao u razoružati (gdje nestaje oružje) ili raspojasati se (gdje nestaje ono što je koga sputavalo poput pojasa), ali i štogod nova nastati npr. razbjesniti se (gdje se bijes širio dok nije postao poput požara). Sat lingvistike u režiji lokalnog portala.

12.11. (17:00)

Točka bez povratka

Teorija: Ljudi su počeli govoriti prije 50 tisuća godina

Prema teoriji, koju je iznio znanstvenik Philip Lieberman, kaže da, za razliku od većine životinja, ljudi imaju spušteni grkljan, što znači da se nalazi daleko od mekog nepca odvajajući našu nosnu šupljinu od grla; to nam daje jedinstvenu sposobnost proizvodnje zvukova potrebnih za govor i jezik. Takva anatomska struktura nije bila prisutna kod Neandertalaca, a prvi se put javlja u fosiliziranim ostacima koji datiraju iz razdoblja prije 50 tisuća godina. Međutim, drugi teoretičari nisu skloni ovoj teoriji, budući da nema čvrstih dokaza za nju, odnosno kako takva struktura nije potrebna za proizvodnju samoglasnika. Nešto zabavniju teoriju iznio je Yuval Noah Harrari u svojoj knjizi Sapiens, gdje je porijeklo govora povezao s ljudskom potrebom za ogovaranjem. IFL Science

02.11. (00:00)

Što nismo sami znali razviti, to smo si posudili

Jezikova juha: Saga o jeziku 3. dio

Ovako je to nekako išlo s hrvatskim: prije više od tri tisuće godina naši su preci govorili baltoslavenskim prajezikom, koji se bio razvio od protoindoeuropskoga. Kako su se govornici prabaltoslavenskoga razilazili u migracijama, rasle su i jezične razlike. Posljednji puta kada su se svi Slaveni dobro razumjeli bilo je negdje oko 500. god. po. Kr. u vrijeme praslavenskoga. Između 500. i 1000. god. po. Kr. kreće raslojavanje na dijalekte, koji tvore jezični kontinuum, nakon čega govorimo o podjeli na istočno-slavenske, zapadno-slavenske te južno-slavenske jezike. Tu svakako valja naglasiti da nikada nije postojao pra-južnoslavenski jezik, ali niti pra-hrvatski. Nema, dakle, govora o tome da bi postojao neki izvorni ‘ispravan’ jezik od kojega bi današnji dijalekti hrvatskoga bili manje ili više iskvarene verzije. Naseljavanjem slavenskih plemena razvijaju se lokalni govori, koji se s vremenom mijenjaju. Nova Jezikova juha.

20.10. (12:00)

Bitno da se razmemo, ne?

Jezikova juha: Čiji je naš jezik?

Kod određivanja hrvatskoga jezika konstantno se, i sasvim opravdano, naglašava da proizlazi iz sva tri hrvatska narječja: kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga. No budući Zakon o jeziku određivat će nešto drugo. Postoji nešto što se zove standardni jezik. Ima on kompleksnu povijest, a nastaje tako što se jedna od brojnih jezičnih varijanata datoga jezika kodificira. Rana standardizacija nije se provodila planski, već se radilo o tome da jedna jezična varijanta postaje prestižna. Postoji i primjer francuskog, gdje je pariški dijalekt bio središte moći i smatran mjerodavnim. Drugim riječima, svi su željeli zvučati kao kralj i njegovi ministri jer je to bio znak da spadate u tu skupinu moćnika. Govor aristokracije postaje prestižan i nazivamo ga akrolektom. Njega su pokušali imitirati pripadnici srednje klase, poput trgovaca i obrtnika koji su se trudili zvučati dovoljno “kulturno”. Prvi dio o standardizaciji jezika donosi lingvist u režiji lokalnog tjednika.

15.09. (19:00)

Kak su pripovedali naši stari

Najstariji jezik na svijetu je teško odrediti, i oni s prvih zapisa u povijesti davno su izumrli

Teško je odgovoriti na zapravo jednostavno pitanje o najstarijem jeziku na svijetu. Jer, jezici su se mogli prenositi usmeno stoljećima, ali su zaboravljeni – osim ako nisu ostavili neki pisani trag. Najraniji dokumentirani pisani jezik je klinasto pismo ili klinopis, u kome su klinopisni znakovi utiskivani najčešće trskom u još meke glinene ploče. Najstarija poznata klinasta pisma potječu od Sumerana, koja su nastala u Mezopotamiji. Klinopisni jezici su također bili odlučujući za kasniji razvoj europskih pisama. Slične starosti su i egipatski hijeroglifi. Možemo samo nagađati kako su zvučali najstariji pisani jezici: sumerski, akadski i staroegipatski. Zato što su sva tri jezika izumrla, pa se više ne koriste i nemaju živih „potomaka”. DW

25.05. (20:00)

Samo pozitiva

Depresivni ljudi drugačije koriste jezik

Oni sa simptomima depresije koriste značajno više zamjenica u prvom licu jednine i znatno manje zamjenica u drugom i trećem licu. Ovaj obrazac sugerira da su ljudi s depresijom više usredotočeni na sebe, a manje povezani s drugima. Korištenje zamjenica indikativniji je simptom depresije nego negativni govor/tok misli. Oni koji pate od depresije često vide svijet crno/bijelim, što se odražava u načinu na koji komuniciraju. Razumijevanje jezika depresije može nam pomoći da shvatimo na koji način depresivne osobe razmišljaju, što ima efekta u liječenju. IFL Science

 

15.02.2022. (22:00)

Zašto je engleski bolji?

Markovina: Jezični totalitarizam

Povod ovog teksta je inicijativa Matice Hrvatske za donošenjem Zakona o hrvatskom jeziku. Ona se suštinski ne razlikuje od nedavnog Zakona o ćirilici u Srbiji, budući da i jedna i druga ideja potpuno ignoriraju stvarnost i rade sve da utjeraju strah od vlastitog jezika i pisma svojim građanima… Pojednostavljeno govoreći, svi znamo da govorimo istim jezikom, iako donekle fascinira tvrdoglava upornost jezičnih puritanaca da dokažu suprotno. Stoga nema potrebe da se lažemo. Ideja donošenja zakona o jeziku je totalitarna i nikakav celofan u kojega je ovih dana umotavaju u Matici Hrvatskoj o tome da smo funkcionalno nepismeni i da bi se zakon odnosio samo na upotrebu u službenim institucijama, s blagim spominjanjem problema anglizama, neće to promijeniti – piše Dragan Markovina. Peščanik

20.01.2022. (09:00)

Radnik - djelatnik

Što je to savjetnik u prodaji?

Jezik političke korektnosti licemjerna je alatka u rukama politika identiteta čijom se upotrebom hine demokratsko-civilizacijski dosezi po pitanju kulture tolerancije, prihvaćanja različitosti, navodne društvene inkluzivnosti itd., a sve ne bi li stanje stvari u socioekonomskom poretku društvene stvarnosti ostalo nepromijenjeno do daljnjeg. Naposljetku, o kakvom mi savjetovanju uopće ovdje govorimo? Kada iz svakodnevnih potrošačkih iskustava znamo da je nešto što nam ponajviše nedostaje u trgovinama informacija gdje se nalazi neki proizvod – piše Hajrudin Hromadžić. Novosti

13.11.2021. (15:00)

Jezična subota

Jergović: Na što zapravo mislite kad kažete pregršt?

Pregršt je mala i vrlo intimna mjera. Prije nekoliko tjedana na zagrebačkom sam krematoriju gledao kako na sahrani jednoga starog pisca stari književni kritičar korak za korakom prilazi odru i iz posude za to namijenjene šakama grabi ružine latice, pa ih baca za njim. Nakon te pregršti pomislio sam da bi ovo, ipak, vrijedilo napisati. S riječima koje se krivo koriste nije najveći problem što preuzimaju pogrešna značenja. Mnogo je gore što neki važni pojmovi, situacije i stanja ostaju bez svojih riječi. A kako čovjek razmišlja unutar jezika, pomoću riječi i pojmova baš jednog određenog jezika, pamet i osjećaji mu se kreću unutar upravo tog jezika. I onda bez jezika zaglupi i zanijemi. I više ne umije biti ganut prizorom u kojem stari kritičar pregrštom ružinih latica sa svijeta ispraća jednoga svog pisca i jedan njegov hrvatski jezik. Piše Miljenko Jergović