Kako je drug Tito zabranio predstavu

Bio jednom jedan mlad i nadobudan kazališni režiser, napredan omladinac i drug pred kojim je bila budućnost. Po završetku akademije napisao je on tako mali satirični komadić koji se činio zabavnim, ali drugovi nisu bili baš sigurni je li sve ostalo na liniji… pa odlučiše upitati druga Tita.

Dadoše mu scenarij i smjerno sjedoše, srčući kavice i čekajući da Maršal pročita i procijeni djelo, jer tko će bolje znati od njega?

U jednom trenutku, tamo negdje na prvoj trećini skripte, drug Tito se namršti: “Uhhhh…”. Vidjevši ga mrka, drugovi se odmah rastrče telefonirati: jedan otkazuje premijeru, drugi zove milicijsku stanicu, treći redakcijama glasila diktira kojim frazama sutra trebaju oblatiti i djelo i autora.

Izvršivši sve potrebne radnje, te se uvjerivši da je reakcionarni element već u milicijskoj marici i na putu prema Golom otoku, drugovi se vratiše Maršalu da ga izvijeste kako je narodni neprijatelj već neutraliziran. No, prije nego su uspjeli išta reći, Maršal ih upita: “Dobar je mali, kad ste rekli da je predstava?”

Drugovi se pogledaše.

“Pa, ovaj… mi smo ga već uhapsili, druže Tito…”

“A zašto, bogamu?!”, upita Maršal.

“Vidjeli smo da si se namrštio i onako… nešto rekao sebi u bradu, pa smo mi zaključili da je tekst loš, reakcionarski…”

“A, to… ma, to sam se ja samo slučajno ugrizao za jezik dok sam čitao.”

Pokojni bi najveći sin naših naroda i narodnosti zacijelo bio vrlo zadovoljan kad bi bio u prilici vidjeti da refleks, intenzivno utrljavan u svijest članova partije, još uvijek živi, četvrt stoljeća nakon smrti organizma za kojeg je stvoren!

Došao nam je izvjesni Francuz, pisac neki. Nitko i ništa, zapravo – jer sve donedavno, malo je tko u Hrvatskoj znao tko je Michel Houellebecq, a na cesti ga ne bi ni pogledali. Svi su Francuzi ionako isti, a svi su pisci jednako odrpani.

Nagrađivani francuski novelist, ruku na srce, nije pitomo biće: samosvjestan i provokativan, poznat je po nemanju dlake na jeziku i posljedičnim izjavama (i) o Islamu koje ga ne čine pretjerano popularnim u dijelovima svijeta što se smatraju sretnicima koji ne obitavaju u Dar al-Harbu. Nema veze što je isto to rekao i za Amerikance, a ni o Bibliji se nije pretjerano pozitivno izrazio, cijenivši nad sadržajem više židovski smisao za lijep izričaj. Nema veze ni što ga smatraju frankofobom. On je kontroverzni moderni pisac, jake naravi i britka pera, odiše provokativnošću i političkom nekorektnošću.

Takav nam, dakle, dolazi na Dubrovačke ljetne igre. Nije to saznanje od jučer, da se razumijemo, te se manifestacije ozbiljno i dugotrajno pripremaju. No, kako nam objašnjava ravnateljica Ljetnih igara, dogodio se pritisak “odozgo” da se Houellebecqova predstava otkaže iz sigurnosnih razloga.

U nedostatku najvećeg sina naših naroda i narodnosti, ovaj put je – čini se – županov zamjenik prvi osjetio spontano buđenje famoznog refleksa, da bi sam župan od policije tražio procjenu sigurnosnog rizika; policija je procijenila da se nije s tim za zajebavati, pa je to mišljenje proslijedila na najnižu razinu, gdje su organizatorovi pravnici potvrdili da se nije s tim za zajebavati, pa je tako predstava ukinuta – partijskom linijom, s kojom se nije za zajebavati.

Malo je u tome bilo promišljanja o dubljim implikacijama događaja, a baš nimalo instinktivnog protivljenja autoritetu, osobini koja krasi upravo kulturnjake. Bilo je dovoljno da se županovom zamjeniku ne svidi lik i djelo nagrađivanog francuskog novelista koji je u životu postigao više nego što će županov zamjenik, župan i svi djelatnici u županiji zajedno postići, pa da se nepogrešivim refleksnim radnjama, a na sramotu cijele nacije, otkaže predstava koja, kukavna, za oca ima kontroverznog pisca bez dlake na jeziku. Možda je novelist velika faca, ali neka to bude izvan nečijeg malog gumna.

Sve pod izlikom opasnosti od terorističkog napada na Dubrovnik ili neko drugo mjesto u Hrvatskoj, izvede li se njegova predstava.

Izlika je posve glupa, ali postoji jedan moment u njoj koji u meni izaziva strah: policija je priznala da nije u stanju osigurati građane. I da je zato bolje otkazati predstavu nego riskirati da netko pogine, ili da nam se krenu svetiti samodizanjem u zrak s kolateralnim žrtvama.

Terorizam je gadna stvar, i uistinu je teško boriti se protiv protivnika koji je odlučan žrtvovati baš sve radi nekog svog višeg cilja. No, znači li to da trebamo prestati disati? Trebamo li pognutih glava hodati ulicom, da ne bismo slučajno isprovocirali nekog lika i da se on, u vatri pravovjerja, ne raznese nasred ulice? Ili nam samo diskretno odrubi glave?

Žalosno je kad policija nije u stanju osigurati niti jednu predstavu. Posebno je žalosno kad se za vlastitu nesposobnost izvlači navodeći fiktivne islamske teroriste kojih možda ima, ali ih možda niti nema. Najzad, činjenica jest da Hrvatska ima vrlo dobre odnose sa Islamskim zajednicama, što domaćom, što stranima: i ma kakvi bili, mi nemamo status “Velikog Zla” i poželjne mete.

A nije da u tome nemamo iskustva: prije dvadeset godina u Rijeci je izveden teroristički čin kojeg je organizirala Al-Gama al-Islamia zbog toga što smo uhvatili njihovog visoko pozicioniranog člana i ekspresno ga isporučili… pogodite kome.

Taj vrlo konkretan teroristički čin srećom nije imao ozbiljne posljedice, ali bio je izazvan vrlo konkretnom državnom akcijom koja je daleko, daleko ozbiljnije naravi od prikazivanja predstave francuskog pisca ćosava jezika.

Ne sjećam se je li tad itko pričao kako možda ne bismo trebali isporučivati islamiste jer policija nije u stanju osigurati sigurnost građana. Dapače, prije dvadeset godina bili smo izrazito kurčeviti, jer smo izveli državnu otmicu islamističkog lidera na našem teritoriju, uz znanje i pomoć Amerikanaca, u čijim je rukama dotični na kraju i završio.

Kako to da se sad plašimo jedne obične predstave, koja čak niti nema veze s kritikom Islama?

Nije tu riječ o istinskom strahu, pa i susjedne vehabije zazivamo samo kao dobrodošlu ispriku, pokriće za nešto drugo.

A to nešto drugo zapravo je ono isto, ono staro: politički kontrolirano mišljenje.

Županovu se zamjeniku nije svidio pisac. Tako je počelo. Dalje se nastavilo dobro uvježbanom inercijom, refleksom koji je preživio i raspad Jugoslavije i tranziciju iz socijalizma u državni-intervencionizam-formerly-known-as-capitalism, te se udomaćio u novim strankama i novim poslušnicima.

Živ je Tito, umro nije!

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.