U zemlji u kojoj se za postpotresne obnove samo pri saniranju muzejskih ustanova troši i po šest, sedam, osam… tisuće eura po kvadratu, problem je sanirati i očuvati Magašev Poljud? Sramota je što dopuštamo da se i raspravlja o ičemu drugom. I valja kontinuirano isticati kako je – bez obzira na sve održane tribine, sastanke i plaćene članke kojima se zagovaraju primarno interesi onih koji bi iz sve ove frtutme nastale idejom “opravdanog rušenja Magaševa Poljuda i izgradnje novog stadiona” imali isključivo financijsku dobit – Magašev Poljud pojedinačno zaštićeno nepokretno kulturno dobro. Da bi ga se rušilo, pa i rekonstruiralo, potrebno je ishoditi mišljenje Vijeća za kulturna dobra.
Za rušenje, Vijeće bi trebalo ukinuti važeću zaštitu. Eh, voljela bih vidjeti te članove Vijeća koji bi je, bez obzira na sve političke ili ine pritiske, potpisali! Kada bi se to usudili, bili bi zapamćeni. I po obnovi, svakako bi negdje na Poljudu valjalo jasno ispisati riječi s predavanja profesora Magaša: “Ne postoji arhitektura bez kulture i ne postoji arhitektura ako nije refleks kulture.” Eto, Magašev Poljud refleks je naše negdašnje kulture. Novi Poljud, kao refleks naše današnje kulture, vrlo vjerojatno bi u usporedbi s Magaševim biserom ličio na, da prostite, govno na pjatu/tanjuru. Tekst Zrinke Paladino prenosi Haus… problematiku komentira i tportalov Damir Petranović.