Kosovski i gruzijski filmovi otvorili natjecateljski program 27. SFF-a - Monitor.hr
15.08. (17:00)

Kosovski i gruzijski filmovi otvorili natjecateljski program 27. SFF-a

Natjecateljski program 27. Sarajevo Film Festivala otvoren je u subotu regionalnim premijerama kosovskog filma ‘Brdo na kojem riču lavice‘ i gruzijskog ‘Bebia, jedina čežnja moje duše‘. Ova dva filma zajedno s još osam ostvarenja iz šire regije natječu se za nagradu ‘Srce Sarajeva’ za najbolji igrani film a u utrci je i hrvatsko ostvarenje ‘Murina‘ Antonete Alamat Kusiujanović koji je na programu 17. kolovoza. Prvi film portetira tri djevojke koje se pokušavaju izboriti s izazovima života na selu u kosovskoj provinciji. Njihova je potraga mukotrpna i ispunjena lutanjima koja ih na kraju dovode na stranputicu. Drugi film tematizira složene obiteljske odnose u čijem je središtu djevojka koja je svoj život počela graditi izvan domovine no nakon smrti bake ponovo se suočava sa svim što je jednom ostavila iza sebe. Prvi dan SFF-a obilježila je premijera novog ostvarenja oskarovca Danisa Tanovića ‘Deset u pola‘ koji je oduševio domaću publiku kojoj je i namijenjen. Seebiz


Slične vijesti

17.08.2019. (11:30)

Prijedlog za suvenir - ćevapi kao privjesak za ključeve

Otvoren Sarajevo film festival nagradama Inarituu i Pawlikovskom, na rasporedu Almodovar

Sinoć je svečano otvoren najveći filmski festival u regiji uručenjem nagrada Počasno Srce Sarajeva višestrukom oskarovcu Alejandru G. Inarituu i oskarovcu Pawelu Pawlikowskom. Simpatična ideja da se tradicionalni crveni tepih zamijeni bosanskim ćilimom upalila je pa zvijezde snimaju selfije na crvenom ćilimu. Drugi dan festivala u znaku je filma ‘Tuga i slava’ Pedra Almodovara. Fest traje do petka i bit će prikazano 270 filmova.

 

28.07.2019. (18:30)

Život je jako loš film, ali zato postoji SFF

Od svojih početaka prije 25 godina, kad su ljudi dolazi gledati filmove pod granatama i snajperima s filmovima na kasetama i projektorom na benzin, Sarajevo Film Festival je rastao i razvijao se, a na njegov crveni tepih sad se dolazi biti viđen. S uskoro napunjenih 25 godina, festival se sjeća svojih početaka i gleda u budućnost uzdignute glave. Al Jazeera

16.08.2018. (11:02)

Asghar Farhadi: Svatko ima svoje tajne, kada se razotkriju osjećamo olakšanje, no puno će nas i stajati

Sjajni iranski dvostruki oskarovac Asghar Farhadi ima na Sarajevo Film Festivalu novi film Svi znaju pa je došao tamo i dao intervju: “Za priču je naime potrebna kriza. Ako stavimo pet ljudi u lift i on prođe svoju putanju neometano, izaći ćemo iz lifta ništa ne doznajući o tim ljudima No ako lift zaglavi na samo 20 minuta, ta se situacija mijenja. Tek kada nešto poremeti našu rutinu dobivamo mogućnost da se zaista međusobno upoznamo.”

31.07.2018. (14:52)

Objavljen kompletni program 24. Sarajevo Film Festivala – 266 filmova iz 56 država, festival se otvara 10. kolovoza

29.05.2018. (16:25)

Od srca srcu

Oscarovac Ashgar Farhadi predsjednik žirija u Sarajevu

Jedan od najznačajnijih filmskih stvaralaca današnjice, dvostruki dobitnik Oscara, Asghar Farhadi, iranski redatelj i scenarist, predsjedavat će žirijem natjecateljskog programa Sarajevo film festivala. Farhadi će u Sarajevo donijeti i svoj najnoviji film Everybody Knows s Penélope Cruz i Javierom Bardemom, koji je svečano otvorio ovogodišnji Cannes Film Festival. Sarajevo se održava od 10. do 17. kolovoza. Farhadi je dobitnik niza nagrada – za najbolju režiju u Berlinu za ‘About Elly’, za najbolji film u Berlinu i Oscara za strani film za ‘A Separation’, te za scenarij u Cannesu i opet Oscara za strani film za ‘The Salesman’. SFF

19.08.2017. (14:43)

Ili vi ili ja

Filmska kritika: Pobjednik Sarajeva – kreativna emancipacija žene odvajanjem od obitelji

‘Strašna majka’ gruzijske redateljice Ane Urushadze pobjednik je Sarajevo Film Festivala gdje ga je pogledala Monitorova dopisnica Marina Richter. Zanimljivo, na istom festivalu prikazan je još jedan gruzijski film, ‘My Happy Family’, koji je tkđ. režirala žena i čija se glavna junakinja tkđ. zove Manana. Oba filma odlična, i oba govore o osebujnoj borbi za samo-ostvarenjem uz radikalnu odluku da se odvoje od svojih obitelji, kaže kritičarka. Monitor

19.08.2017. (14:18)

‘Strašna majka’ – obiteljske traume patrijarhalnog društva

‘Strašna majka’ odvaja se od obitelji da bi objavila knjigu

U dva gruzijska filma koja su pokazana na 23. Sarajevo film festivalu, centralne uloge igraju jake žene istog zvučnog imena – Manana, svaka za sebe u osebujnoj borbi za samo-ostvarenjem uz radikalnu odluku da se odvoje od svojih obitelji.

Prvenac Ane Urushadze ‘Strašna majka’ (‘Sashishi Deda’) koji je nedavno doživeo svetsku premijeru na takmičarskom programu u Locarnu i dobitnik je Srca Sarajeva za najbolji film, prati put pedesetogodišnje spisateljice (izvanredna Nato Murvanidze) koja danonoćno radi na autobiografskom romanu inspirisanom svakodnevnicom i najbanalnijim detaljima sa kojima se susreće u svoja četiri zida ili u susedstvu. Sa jasnom kritikom duboko patrijarhalnog društva, Urushadze svoju glavnu protagonistkinju baca u avanturu rastanka od prethodnog života kao jedinog puta u sprovođenju nakane da završi književno delo koje ostatak porodice, zbog jasnih sličnosti sa realnošću i šokantno eksplicitnih erotskih elemenata, u prvom momentu zaprepašćuje a onda i navodi da objavljivanju ove knjige kaže jasno – ne.

Teški snovi u koje Manana posle opsesivnog višesatnog pisanja pada, obeleženi su osećajem krivnje i čežnje za slobodom i bacaju je sve dublje u priče koje je slušala od svoje majke koja je izvršila samoubistvo dok je ova bila dete. Ona sebe počinje da sanja kao filipinsko mitološko biće – krilatu ženu Manananggal koja se noću hrani krvlju trudnica i nerođenom decom, što je jasna referenca na njen prisilan kućanski život pod čizmom patrijarhata u kome ne može da razvije krila i poleti drugim putem. Uz dominantnog muža Anrija (Dimitri Tatishvili ) koji uz nonšalantnu „brižnost“ kritikuje Mananin izgled (žena mora da se neguje), svakodnevne navike (gde je bila i šta je radila) i odluke (zašto ne piše nešto drugo) i blatantnu nezainteresovanost troje dece za ono što je ispunjava, ona se postepeno osmeljuje na to da se preseli kod jedine osobe koja joj pruža bezuslovnu podršku u spisateljskom poduhvatu – vlasnika papirnice Nukrija (Ramaz Ioseliani), koji svoju radnju drži u neposrednom komšiluku i svim silama pokušava da nađe izavača za knjigu. Manana će prethodno doživeti spaljivanje navodno jedine kopije romana na terasi svoga stana i muževljevu želju da bilo kakve tragove postojanja tog „blamantnog dela“ izbriše sa njenog kompjutera. Smeli dnevnik njene svakodnevnice, vrstu auto-terapije nezadovoljstva zbog braka sa pogrešnim muškarcem i zarobljeničkog života domaćice u okruženju nesamostalnih članova obitelji koji njenu prezentnost uzimaju zdravo za gotovo, spašava Nukri.

Radnja je smeštena u sivilo betonske post-sovjetske arhitekture Tbilisija, monstruozno ružnih i preteće zapuštenih fasada koje sa lakoćom gutaju optimizam i pojačavaju dramski element filma. Dok se kreće mostom koji spaja njenu stambenu zgradu sa spoljnim svetom, Manana se pretvara u jedinu mrlju boje koja zrači životom i fotografija Konstantina Esadzea (ove godine zaslužan i za fantastičnu atmosferu filma ‘Dede’ Mariam Khatchvani) kojom dominiraju hladne plavičaste i sive boje, daje odličnu podršku radnji. U jednoj priči o kreativnoj emancipaciji, Urushadze ne uspeva samo da da sliku patrijarhalnog društva sa svojom striktnom podelom porodičnih uloga, već i traume koje donosi odrastanje sa otuđenim ocem i odsustvom majke, ali i pogrešno donešenih odluka. (8/10)

Režija: Ana Urushadze
Direktor Fotografije: Mindia Esadze
Muzika: Nika Pasuri
Uloge: Nata Murvanidze, Dimitri Tatishvili, Ramaz Ioseliani, Avtandil Makharadze, Anastasia Chanturaia

Intervju s redateljicom na Sarajevo Film Festivalu

‘My Happy Family’ – obitelj u krizi kad se jedna članica odvoji

‘My Happy Family’, drugi dugometražni igrani film Nane Ekvtimishvili i Simona Grossa, premijerno pokazan početkom godine na Sundance festivalu, zalazi u mikrokosmos jedne obitelji koja počinje da zapada u krizu odlukom glavne junakinje da se odvoji od njene matice.

Stešnjena u sedamdesetak kvadrata stambenog prostora, Mananina porodica živi po standardima patrijarhalnog gruzijskog društva u kući u kojoj zapravo glavnu reč vodi Lamara (Berta Khapava), džangrizava sveznajuća starica koja ćerki, profesorki književnosti ne da da diše. Usko kadriranje snimatelja Tudora Vladimira Pandurua uvećava doživljaj skučenosti koja uz izvanredan dizajn zvuka Paate Godziashvilija daje iznijansiranu psihološku pozadinu Mananine želje za fizičkim bekstvom. Dok se familja uvećava udajom dvadesetdvogodišnje ćerke Nino (Tsisia Qumsashvili), Mananin zrak se sve više stanjuje i ona se daje u potragu za sopstvenim stanom u kome, u savršenoj tišini, konačno može da se prepusti samoj sebi – slušanju klasične muzike, sviranju gitare i čitanju knjiga. Na ovaj krupan korak se međutim odlučuje tek onda kada joj mlada učenica saopštava da je izostajala sa časova zbog toga što se prvo udala, a onda i razvela, jednostavno zbog neslaganja sa mužem. Hrabrost mlade devojke je dovoljna da inicira poslednju etapu plana i Manana (Ia Shugliashvili, gruzijska pozorišna glumica i kantautorka) bez oklevanja i dodatno ponuknuta nedavnom neželjenom rođendanskom žurkom u njenu čast, pakuje najneophodnije i napušta kuću – praćena po stanu naizmeničnim napadima histerije i gneva Lamare, i flegmatičnim komentarima ostarelog oca Otara (Goven Cheishvili), opsednutog sopstvenom smrću.

Njen nemi beg familiju baca u stanje nemoći i šoka i pritisak da na nju svoju odluku o odseljenju promeni, sve više raste. Mlađi brat Rezo (Dimitri Oragvelidze) se agresivno meša u sestrin život angažujući prijatelja iz detinjstva koji živi u njenom susedstvu da drži oko na ljudima koji ulaze i izlaze iz stana i on je uporan kamen spoticanja u Mananinoj emancipaciji.

Međuljudski odnosi oslikani u ‘My Happy Family’ su minijaturan portret gruzijskog društva obeleženog jasnim polnim podelama i očekivanjima od žene da pomirljivo trpi ulogu nasleđenu od rođenja. I dok Manana stoički odoleva nasrtajima „savetodavnog odbora“ predvođenog njenim bratom i „čičama koji znaju sve o životu“ ne videći razlog da da bilo kakvo objašnjenje za odluku o započinanju novog, osamostaljenog poglavlja, gnev njene sredine sve više raste, sve dok dinamika ne počne da se menja promenama u pojedinačnim odnosima isprepletanih prevarama i svađama. Snaga Mananinog karaktera je u nepomirljivoj mirnoći i odlučnosti u sprovođenju plana o sopstvenoj budućnosti, bez gorčine, drame i teških reči. Čak i onda kada sasvim slučajno, tokom proslave trideset pet godina mature saznaje da je njen muž Soso (Merab Ninidze – poslednji put viđen u ‘Jupiter’s Moon’ Kornéla Mundruczóa, u glavnom takmičarskom programu Cannesa) pre 15 godina imao aferu sa lokalnom frizerkom koja mu je rodila sina, ona ne gubi kontrolu, već iz radoznalosti odlazi, pod maskom čitačice gasa, u kuću svoje nekadašnje suparnice da snimi situaciju. Obavivši svoju misiju, nikada neće nikome pomenuti svežu spoznaju i miri se sa činjenicom da o svome mužu zna manje od šire okoline.

Rediteljski duo Ekvtimishvili & Gross, se vodi snažnim (sopstvenim) scenariom bez očekivanih obrta sa izvesnim krajem i poslednji kadar govori o tome da je pomirenje supružnika – koji ustvari nemaju stres jedan sa drugim moguće, ali verovatno tu, u samoći novog stana. (9/10)

Režija: Nana Ekvtimishvili, Simon Gross
Scenario: Nana Ekvtimishvili
Uloge: Ia Shugliashvili, Merab Ninidze, Berta Khapava, Tsisia Qumsashvili, Giorgi Khurtsilava, Giorgi Tabidze, Goven Cheishvili, Dimitri Oragvelidze
Direktor Fotografije: Tudor Vladimir Panduru

Trailer filma

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

19.08.2017. (10:01)

‘U plavetnilo’ osvojilo Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni film

Kratkometražni igrani film ‘U plavetnilo’ redateljice Antonete Alamat Kusijanović nagrađen je Srcem Sarajeva za najbolji kratkometražni igrani film na Sarajevo film festivalu. Osim toga posebno priznanje dobio je dokumentarni film ‘Dom’ Zdenka Jurilja, manjinska hrvatska koprodukcija ‘Muškarci ne plaču’ osvojila je nagradu mlade publike, dok je partnersku nagradu 23. SFF-a osvojio naslov ‘Kada dođu divlje svinje’ Biljane Tutorov, također manjinska hrvatska koprodukcija. Na radionici Docu Rough Cut Boutique, koja se održala u sklopu 23. Sarajevo Film Festivala, dugometražni dokumentarni film u razvoju ‘Srbenka’ redatelja Nebojše Slijepčevića dobio je tri od ukupno pet dodijeljenih nagrada.

Inače, ‘U plavetnilo’ je nedavno nominiran za studentsku nagradu Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti u kategoriji naboljeg igranog filma, svjetsku je premijeru imao u programu Generation 14plus ovogodišnjeg Berlinalea gdje je nagrađen posebnim priznanjem, a na Međunarodnom festivalu kratkoga filma u Oberhausenu osvojio je nagradu mladog žirija. Prikazivanje u Sarajevu ujedno je bila i regionalna premijera filma.

Srce Sarajeva za najbolji film otišlo je ‘Strašnoj majci’ gruzijske redateljice Ane Urushadze, a najboljim je redateljem proglašen rumunj Emanuel Pârvu za film ‘Meda ili ne tako sjajna strana stvari’.