Marija: Moja je jedina krivnja što sam se kao Hrvatica udala za Srbina - Monitor.hr
06.08.2015. (07:34)

Selotejp nikada neće biti selotep

Marija: Moja je jedina krivnja što sam se kao Hrvatica udala za Srbina

“Po Branka je došlo troje naoružanih osoba u odorama Hrvatske vojske. Pozvonili su na vrata i rekli mu da s njima pođe na informativni razgovor. Kazali su mu da ne treba ponijeti dokumente jer će se brzo vratiti. Od onda ga više nikad nisam vidjela ni čula”, priča Marija, koja je istražujući što se dogodilo s njenim suprugom, koji je ubijen u slučaju ‘Selotejp’, doznala da je njezina jedina krivnja to što se kao Hrvatica udala za Srbina. Ona je jedna od žena koje su u HNK u Rijeci pričale o svojim ratnim tragedijama. Novi list


Slične vijesti

28.07.2022. (22:00)

Budimo realni, tražimo nemoguće

Možemo li bez nacije i nacionalne države?

Ako bismo pokušali sažeti glavne teze knjige Thorstena Mensea „Kritika nacionalizma“ one bi glasile kako nacionalni identitet: 1. dominantno stvara lažno jedinstvo članova neke političke zajednice prikrivajući socijalne nejednakosti; 2. legitimira hegemoniju vladajućih; 3. primarno je instrument isključivanja drugih; 4. jedna od većih povijesnih i sadašnjih grešaka ljevice je inkorporiranje nacije u lijevu ideologiju, umjesto njena rezolutna odbacivanja. Sumarno, po Menseu ljevica treba shvatiti kako je nacija „fiktivna solidarna zajednica koja u nesigurnim vremenima pruža uporište, a nacionalistička slika svijeta služi kao objašnjenje i rješenje krize“ zbog čega ima karakter neke vrste političke religije, koja je sve više utemeljena na etnokulturnoj slici što država više gubi svoje ingerencije u epohi neoliberalne globalizacije. No, suprotno od toga, ne treba očekivati ni da bi kolektivni identifikacijski obrasci koji bi u toj praznini nastali bili napredniji od ideje nacije. Lupiga

14.10.2021. (00:00)

Hrvatski, a ne jugoslavenski slikar?

Ovih dana u njujorškoj MoMA-i se odigrala jedna naoko nebitna, ali zanimljiva crtica na temu postjugoslavenskog nacionalno-povijesnog zapetljaja. Naime, pri posjetu Muzeju krajem rujna, prva dama RH Sanja Musić Milanović uočila je propust: u sklopu postava Touching the Void, u kojem je i njegov Meandar br. 5, Julije Knifer je predstavljen kao “jugoslavenski slikar”. Pomutnju je naglasila činjenica da su se u drugom dijelu muzeja kao dio postava After the Wall našli Sanja Iveković i Mladen Stilinović, koji su “uredno” klasificirani kao – hrvatski. Musić Milanović je diplomatski suočila MoMA-ine stručnjakinje s nedosljednošću, nakon čega je ovo klasifikacijsko meandriranje ispravljeno. Internetsko pretraživanje MoMA-ine zbirke otkriva i kako su Šutej, Bućan i Murtić također klasificirani kao jugoslavenski umjetnici. Pitanje je što dobivamo, a što gubimo tumačimo li umjetničke pojave iz nadnacionalne, odnosno jugoslavenske, ili iz nacionalne, u ovom slučaju hrvatske perspektive – piše Kulturpunkt.

27.02.2018. (13:30)

Tko sam, što sam?

Marko Tomaš: Pakao identiteta od entiteta do entiteta

“Uopće ne znam što bi značilo biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Čitam svakodnevno sve i svašta i nikako da zaključim što bi bio sadržaj koji puni tu formu… Ja se i dalje nacionalno ne izjašnjavam. Barem ne u ovim propisanim okvirima. Na prošlom popisu, koji neki priznaju a neki ne priznaju, izjasnio sam se kao Hercegovac jer mi ga to dođe nešto kao Jugoslaven samo puno lokalnije. Upisan sam u rubriku nacionalnost kao ostali. Ja sam, dakle, neka vrst bosanskohercegovačkog panda medvjeda”, piše Marko Tomaš. Buka

02.04.2017. (18:18)

Zanimljiv tekst

Digitalni prostor ne priznaje kozmopolitizam

Kada me pitaju odakle sam, teško mi je naći odgovor, piše Britanka porijeklom iz Bangladeša, koja već godinama živi u Njemačkoj za Real Life Magazine. Pogotovo ju smeta kada ispunjava online upitnike, te mora napisati svoju nacionalnost. “Mnogi ljudi su u stalnom pokretu i ne dolaze samo iz jednom mjesta, zašto to digitalne tehnologije ignoriraju”, pita Zara Rahman.