Nolanova 'Odiseja': Nije najbolji film, ali možemo reći da je najveći svih vremena - Monitor.hr
24.07. (17:00)

Po budžetu, a i Matta Damona nije trebalo spašavati ovaj put

Nolanova ‘Odiseja’: Nije najbolji film, ali možemo reći da je najveći svih vremena

Nolan se sa svojih trinaest filmova dosad pozicionirao kao jedan od najuspješnijih redatelja čiji filmovi su redom blockbusteri visoke estetske vrijednosti, a sve je kulminiralo s “Oppenheimerom” 2023. koji je pomeo Oscare (i sve ostale nagrade u sezoni) u praktički svim bitnim kategorijama i proslavio sve članove njegovog umjetničkog tima koji se praktički u cijelosti vraća u “Odiseji”. Majstor fotografije Hoyte van Hoytema koji je “The Odyssey” snimo isključivo golemim IMAX Keighley kamerama stvorenima za snimanje filmova velikog formata, a koje su za potrebe dijaloških scena sada značajno stišane u odnosu na svoje prethodnice, što Nolanu daje dodatne bodove za ostvarenja na polju novih tehnologija. Masivni budžet povratio je već u prvom vikendu prikazivanja, a kao takav financijski uspjeh i mezimac kritike svakako će postati mjera za sva ostala filmska ostvarenja ove godine i teško je zamisliti ijedan scenarij u kojemu u sezoni nagrada neće ponoviti ili nadmašiti uspjeh “Oppenheimera”. Ivan Laić za Ravno do dna


Slične vijesti

Nedjelja (16:00)

Slušaj najglasnije

Swans – Newly Sentient Being: Bijesna i svjesna autonomna zvijer

Njihovi koncerti su toliko glasni da su često testirali granice izdržljivosti svoje publike, ali ta glasnoća bila je nužan instument u prezentaciji velebnosti zvuka koju je iziskivala. Za razliku od ostalih bendova koji snime album, a onda njegove pjesme prezentiraju uživo, Swans su na svojim nastupima odabirali svirati novu glazbu koja će možda postati, a možda i neće, dijelom njihovih budućih izdanja. Album otvara četrdeset minuta dugačka “The End of Forgetting” koja je zapravo jedna od najdojmljivijih stvari koje su Swans napravili u posljednjoj fazi karijere i bila bi neoprostiva šteta da je nismo imali priliku čuti i na albumu. Ovdje najbolje osjećamo ono što Gira opisuje kad kaže da glazba svira njegov bend, a ne oni nju; repeticija postaje gotovo fizičko iskustvo, na koje frontmen reagira ispuštaju neartikulirane zvukove poput šamana na obredu dok ne ostane bez glasa, a autonomna zvijer reži i stenje najavljujući svoj destruktivni dolazak. Ivan Laić za Ravno do dna

21.09. (15:00)

I dalje pivo, ali ne skroz hladno

Laić: PUN.K Mile Kekina’ ili o čemu govorimo kad govorimo o punku

Mile Kekin veći dio svoje karijere pokušava se na neki način distancirati od punka. Kao da srami njegove bitne jednostavnosti, Mile se pokušava odraziti u žanrove koji ga naoko nadilaze, pa ima izlete u nešto sličnije countryju ili americani, a sveudilj se trsi predstaviti se kao kantautor u rangu svojih uzora kao što su Tom Waits, Bruce Springsteen, možda i Bob Dylan. Već na albumu “Nježno džonom” moglo se osjetiti da je Kekin u nekom podijeljenom međuprostoru punka u istovremeno ima potrebu nadrasti ga, ali i obraniti svoje “pankerske vjerodajnice” pred – valjda – publikom, samim sobom ili nekim bogom. Možda nam se povremeno može činiti da nam ga je pun ku…fer, ali ne može se poreći da ima trenutaka kad njegove pjesme sjedaju kako treba i u tim trenucima nam je svejedno je li to punk ili nije. Na novom albumu odnos pogodaka i promašaja je otprilike 50:50. Ivan Laić za Ravno do dna

20.05. (10:00)

We all go rhytm!

Laibach – Musick: Da ti dođe zlo od glazbe

Laibach, naravno, i dalje komentira sve društvene bolesti današnjice. Unatoč društvenom komentaru, glavna je poruka i dalje to koliko je loša danas popularna glazba postala, a Laibach nam to servira na neonski rozom pladnju koji drži poput zrcala u kojem se sve najgore tendencije tih stilova ogledaju u svom ružnom, neukusnom i apsurdnom obliku. Jedini je problem to što, ako smo već zatrpani ružnom , neukusnom i apsurdno glupom glazbom, ne trebamo da nam i Laibach servira još jedan ružan, neukusan, apsurdni album s deset pjesama od kojih veliku većinu nećemo željeti više nikad poslušati nakon prvog susreta. “Musick” može povremeno biti zabavan, nekad čak i smiješan (ali ne ha-ha smiješan, već kiselo, “kužim što ste htjeli reći” smiješan), ali zapravo je smišljen da testira toleranciju slušatelja i pritom je testira više nego što ju je testirala abrazivna industrijska buka njihovih ranijih radova. Ravno do dna

11.01. (12:00)

Safdiejev saft

Marty Supreme: Chalamet ima laganu prednost ispred DiCaprija za Oscare…

Priča je smještena u rane pedesete godine prošlog stoljeća i prati Martyja Mausera, mladog prodavača cipela koji se usto profesionalno natječe u stolnom tenisu, sportu koji se u to vrijeme još nije shvaćao pretjerano ozbiljno. Marty tako ima probleme s financiranjem svojih odlazaka na međunarodna natjecanja, pa se odaje kriminalnim djelatnostima koje uključuju sve od krađe i pljačke do klasičnog hustlinga koji obavlja sa svojim prijateljem, taksistom Wallyjem. Chalametov Marty je sjajno izvedeni primjer onog stereotipnog američkog muškarca, beskrupuloznog, hvalisavog i usmjerenog isključivo na vlastiti probitak, tipa kakav će postati temeljem za yuppie kulturu osamdesetih, pa možda to objašnjava i Safdiejevu odluku da za soundtrack svog filma anakrono bira upravo hitove iz te dekade kao da postavlja pitanje zašto je Amerika i dalje opsjednuta s takvim sociopatima iz tog vremena… Ravno do dna

06.01. (00:00)

A htio je Nobelovu nagradu za mir

Na samom početku 2026. svijet je ušao u novu fazu opasnoga življenja

Da će napad na Venezuelu biti Trumpov pokušaj skretanja pozornosti s briga na domaćem terenu bilo je jasno već neko vrijeme. Ni sam Trump se ne pokušava previše praviti da je ovdje riječ o drogama, jer da jest ne bi pomilovao predjednika Hondurasa koji je zbog sustava distribucije droge u SAD-u služio zatvorsku kaznu. I sam će svjesno ili nesvjesno priznati da je razlog napada na Venezuelu činjenica da je u pitanju zemlja s najvećim zalihama nafte na svijetu. Ako nas je povijest ičemu naučila po pitanju ovakvih akcija, onda je to da one samo dovode do destabilizacije regija, a Amerikanci se samo suočavaju s dodatnim troškovima i slanjem vojnika u opasnost. Ne samo da se na Sjedinjene Države kao jamca svjetske sigurnosti više ne može računati, već su upravo one postale glavnim krivcem za njezinu, sad već možda konačnu propast. Ako Trump može ignorirati međunarodno pravo i vlastite zakone, što spriječava bilo koju drugu velesilu da se posluži istim metodama i pokrene osvajačke pohode vodeći se njegovim primjerom. Ivan Laić za Ravno do dna

11.12.2025. (20:00)

Jedan frontmen ne čini bend

Frontmen Rammsteina sinoć nastupio u zagrebačkoj Areni: 18+ provokacija s manje poznatim pjesmama

Dočim na Rammsteinovim koncertima publika gotovo svaku pjesmu pjeva od početka do kraja bez obzira na stupanj poznavanja njemačkoga jezika, na solo Tillu tek tu i tamo koja točka bude dočekana nešto boljom reakcijom, bila ona iz njegovog prošlog solo projekta nazvanog jednostavno Lindemann ili s aktualnog albuma “Zunge” koji je službeno promoviran i u jednakoj mjeri zastupljen u setlisti kao i stariji non-Rammstein sadržaj. Cijene ulaznice, pive i mercha su iste kao i na Rammstein koncertima, ali barem nije bilo blata. Arena je bila daleko od pune, što možda govori o potrebi za prostorom većim od Boćarskog doma, a manji od Arene, kažu na Ravno do dna

19.11.2025. (20:00)

Grijehovi prošlosti kucaju na vrata

Laić: Odlukom o objavi Epsteinovih dokumenata Amerika je Trumpa ugrizla nazad

Već dugo Trump nije bio toliko iscrpljen i slab. Iscrpljen od poraza koje je nanizao u vrlo kratkom vremenu nakon što je u svoj drugi mandat ušao čeličnom šakom i autokratski moćno nošen na krilima Kongresa i Senata pod vlastitom upravom i Vrhovnog suda spremnog da uvijek stane njegovu stranu. Opijen političkom svemoći počeo je uzimati sve više slobode i sve više gristi, a onda se dogodilo nešto što vjerojatno nije očekivao – Amerika je ugrizla nazad. Bez obzira na to hoće li se u Epsteinovim dosjeima pojaviti i neki nedvojbeni dokaz da je sam Trump sudjelovao u aktivnostima pedofilskog kartela, ovi dokumenti već sad su se pokazali kao Trumpov kriptonit. Na njima je, izgleda, slomio zube i ispustio iz ruku uzde svoje političke moći i prije isteka prve godine otkako se vratio na vlast. Za godinu dana održat će se međuizbori na kojima će vjerojatno ostati bez barem jedne od poluga vlasti, što će mu dodatno smanjiti moć, ali neće trebati čekati ni do tada da uđe u ono što se naziva lame duck periodom, odnosno razdoblje političke nemoći. Ivan Laić za Ravno do dna

02.11.2025. (15:00)

Buka je konačno našla svoj dom

Swansi u Boogaloo-u: Bend se stišao i sad smo ih napokon čuli. Doživjeli smo ih bolje nego ikad

U slučaju Swansa, naime, stvar koja je njihove koncerte činila drukčijima od drugih uvijek je bila njihova glasnoća. Razina njihove buke često bi trusila žbuku sa zidova, a bez čepića za uši melodije pjesama se uopće ne bi moglo razaznati od vibracija iz zvučnika. Zloglasnost njihove glasnoće (je li to onda zloglasnoća?), bila je takva da se o malo čemu drugom nakon njihovih koncerata pričalo. Bili smo spremni na sve osim na ono što smo doživjeli, a to je gotovo potpuno odustajanje od terorizma zaglušivanjem. Već na prvoj pjesmi ljudi su počeli vaditi čepiće iz ušiju. Swans nikad nisu bili tiši. Dobro, ovo i dalje treba uzeti sa zrnom soli, jer i najtiši Swans su i dalje jedan od najglasnijih koncerata godine. Boogaloo se pokazao kao puno primjereniji prostor za ovaj ritual od SC-a ili, recimo, Jedinstva gdje smo ih prethodno znali gledati. Tek rijetki su pomislili da to ovaj put “nije bilo to.” Ivan Laić za Ravno do dna. Neki su svoje dojmove podijelili na Forumu odmah nakon svirke.

24.10.2025. (22:00)

Nije ni Bossu uvijek išlo sve od ruke

Biopic o Springsteenu: Kako je crna kazeta bez omota ispisala povijest

“Springsteen: Deliver Me from Nowhere”, kao i “A Complete Unknown” ima više osobina klasične biografije od Cheadleovog filma. Kao što je Mangold svoj film temeljio na knjizi Elije Walda “Goin’ Electric”, tako i režiser Scott Cooper svoje djelo o Bossu temelji na odličnom zapisu Warrena Zanesa s kojim dijeli ime, a koji se fokusira na razdoblje od dvije godine (1981. – 1982.) u kojoj Bruce iscrpljen od turneje The River koja je pratila istoimeni album koji mu je s “Hungry Heart” priuštio prvi Top 10 singl karijere, kupuje kuću u Colt’s Necku u New Jerseyju i započinje rad na svom sljedećem poglavlju koje započinje u kućnom studiju s jednostvanom opremom za višekanalno snimanje koja je u to vrijeme bila priličan novitet. Film svjedoči o nepokolebljivom umjetničkom integritetu Brucea Springsteena, ali i njegovoj depresiji koja ga je gotovo koštala karijere. Ivan Laić za Ravno do dna

09.10.2025. (13:00)

Dobra godina za hrvatske dokumentarce

Haustor ‘Treći svijet’ Soundtrack – velika svaštara velikog benda

Album “Treći svijet” nije bio veliki hit kad je izvorno objavljen, prečudna je u vrijeme novog vala bila njegova tekstura spletena od utjecaja iz raznih krajeva svijeta zbog koje je zvučao kao soundtrack pustolovina Corta Maltesea, ali do danas, kad je takav pristup postao cijenjen, mnogi ga smatraju jednim od najboljih jugoslavenskih albuma. S Oremovićevim dokumentarcem, može se reći da je album dobio i film kakav zaslužuje, a paralelno s objavom i sam film je dobio vlastiti soundtrack, golemu svaštaru na čak tri ploče koja istovremeno pokušava funkcionirati kao svojevrsna “Best of” kompilacija s posebnim težištem na prva dva albuma.

ok Rundeku “Treći svijet” predstavlja onaj različit od “ovog svjeta” i “onog drugog svjeta” na koji valjda odlazimo nakon boravka na zemlji, Sacher će pričati o svijetu koji “nije Hollywood, a nije ni Mosfilm”. Tako dolazimo do zaključka da pravi “treći svijet” na kraju nije niti Sacherov “Treći svijet”, niti onaj Rundekov, već neki treći. Koji nastaje iz sukoba ili kolaboracije njihovih trećih svjetova. Ivan Laić za Ravno do dna. Tema za film je otvorena na podforumu Glazba.