‘One Battle After Another’: Revolucija na filmskom platnu - Monitor.hr
Jučer (16:00)

Drugi Anderson ove godine i svi zadovoljni

‘One Battle After Another’: Revolucija na filmskom platnu

Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine. Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova. Ravno do dna


Slične vijesti

Ponedjeljak (20:00)

Kultura otkazivanja, sada i s mecima

Pojmovi kao što su Ustav i demokracija Trumpa samo sputavaju u onome što si je davno zacrtao postići, a to je postati diktatorom

Metak koji je ubio Charlieja Kirka uzeo je više od života jednog online širitelja mržnje, seksizma i rasne netrpeljivosti. Premda je politička inklinacija njegovog ubojice, 22-godišnjeg Tylera Robinsona potpuno nejasna, kako je često slučaj s mladićima njegovih godina, s obje strane ideološkog spektra uslijedile su optužbe da pripada onima drugima, a bez ikakvog dokaza administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila je za atentat optužiti radikalnu ljevicu i krenuti u križarski rat protiv svojih neistomišljenika. Sam Donald Trump je utjelovljenje borca protiv političke korektnosti i u Bijelu se kuću vratio djelomično upravo i kao borac protiv tzv. “cancel kulture”. Ali prvom prilikom koja mu se pružila i sam je preuzeo oružje te iste kulture kad mu je poslužilo da stane na kraj onima koji su spremni kritizirati njega i njegovu agendu.

Treba biti jasno da je Trump po svim mjerilima nepopularan predsjednik svugdje izvan kruga svoje tvrdokorne baze, makar je i tamo pokušajem zataškavanja slučaja Epstien uspio izgubiti auru nedodirljivosti. Čvrsta ekonomija koju je obećavao i koja mu je donijela pobjedu na izborima daleko je od realizacije, a za to su najviše zaslužni njegovi vlastiti potezi poput divljanja s uvođenjem carina i masovnim deportacijama imigranata. Cijena života u Americi umjesto da pada samo nastavlja s rastom, a birači to osjećaju više nego ideološke podjele. Ivan Laić za Ravno do dna

30.08. (22:00)

Definitivno negluhi tonovi

Deftones – Private Music: Koža je odbačena

Deftones nisu samo narasli kao izvođači. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale su jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa. Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije. Kažu na Ravno do dna

12.07. (22:00)

Nekima laganica, drugima Woke Kent

Superman (2025): Slamka spasa za DC

James Gunn udahnuo je novu snagu u ustajali DC-jev svemir vedrijim i nezahtjevnijim tonom suprostavljenim elementima priče koji rezoniraju sa stvarnim svijetom, a donosi i neočekivanu raspravu o tome što je zapravo ‘punk’ u današnjem svijetu. Odustaje i od tzv. “origin” narativa, točno pretpostavljajući da ne trebamo još jednom prolaziti kroz opće poznata mjesta Kal-Elove biografije i baca nas u trenutak u vremenu u kojemu je priča već ustoličena. Clark Kent (David Corenswet) već radi kao novinar i već hoda s Lois Lane (Rachel Brosnahan) koja već zna da je on najpoznatiji superjunak na svijetu. Cijeli ton priče tako je potpuno otkačen, veseo i corny, naslanjajući se na izvoeni eskapistički duh stripova umjesto na psihološko profiliranje likova u spandeksu. Ivan Laić za Ravno do dna, film komentiraju i na Forumu.

29.06. (18:00)

Kako kome

Laić o INmusicu: Zvuk je s tehničke strane bio najbolji do sad, neki manje poznati izvođači bili bolji od headlinera

Po čemu ćemo ga se sjećati? Po izostanku kiše, velikim vrućinama i gužvama i nekoliko doista sjajnih koncerata – Kim Deal, St. Vincent i, po mom skromnom mišljenju, The Murder Capital, premda će svatko ponaosob imati vlastite favorite – koji su nadmašili glavne headlinere svake od večeri. Kako to već ide sa sto ljudi i sto čudi, pitajte jednoga i zaklet će vam se da su najbolji bili Fontaines D.C., dok će drugi jednakovrijednog i dokazanog glazbenog ukusa reći da su bili dosadni i neslušljivi. Sve je to pitanje dojma. S tehničke strane gledajući zvuk bio daleko najbolji od svih dosadašnjih izdanja, pogotovo na glavnoj pozornici gdje su svi izvođači redom, od Yard Acta do Massive Attacka, zvučali moćno i bilo bi bezobrazno zaboraviti to pohvaliti. Ivan Laić za Ravno do dna.

24.06. (01:00)

I on se bacio na "road again"

Sin country legende Willieja Nelsona snimio svoj prvi solo album: ‘American Romance’ – jabuka nedaleko od stabla

Lukas Nelson, stariji od dvojice najmlađih muzikalnih sinova country legende Willieja Nelsona, ima 36 godina, ali već je dugo na glazbenoj sceni. Sinovi slavnih odmetnika na “American Romance” pokazali su da je štafeta njihovih otaca ostala u obitelji i da je u dobrim rukama, ali i to da je Lukas Nelson sad već sigurno stasao u samostalnog umjetnika koji je sposoban djelovati i izvan goleme sjene staroga Willieja koji će zauvijek stajati nad njim poput kakvog stogodišnjega hrasta. Ravno do dna

22.04. (01:00)

Napokon nešto šašavo, a dobro

Film ‘Sinners’: Blues i vampiri

Raspjevana komedija iz doba Velike depresije poput ‘O Brother Where Art Thou’, prohibicijski krimić s elementima vesterna poput ‘Lawless’, rasna studija umotana u mjuzikl poput nedavne verzije ‘Color Purple’ i vampirska makljaža poput one u ‘From Dusk Til Dawn’. I sve to u jednom potpuno ludom filmu. Kažu u uvodu recenzije na Ravno do dna, a pogledajte što kažu na Forumu. Na Rotten Tomatoes ima 98% pozitivnih kritika.

04.04. (20:00)

Diskretni šarm filma koji i sam sebe ne shvaća ozbiljno

A Minecraft Movie: Generacija bez koncentracije

Ekranizacije računalnih igara mogu se pretvoriti ili u velike hitove poput, primjerice “The Super Mario Bros. Movie” iz 2023., ili postati katastofalni podbačaji poput lanjskog “Borderlands”. Činilo se da Minecraft nije bio baš idealna igra za ekranizaciju budući da nema neku strukturiranu fabulu, već je ono što u njoj stvoriš. S druge strane, to je tvorcima ostavilo prilično nesputane ruke, pa je i njihov film tako dobio priliku biti štogod oni u njemu stvore. Iako je s tehničke strane sve to izvedeno s dosta duha, a situacije u kojima se nalazi društvo koje predvode Jack Black i Jason Momoa uglavnom zabavne, ništa ne može prikriti činjenicu da je scenarij ovog filma toliko tanak da se ponekad čini da se i sami autori sprdaju s tom činjenicom. No, i autor članka za Ravno do dna priznaje da je u konačnici svojim blesavim šarmom nadmašio niska očekivanja.

01.03. (18:00)

Post punk nije mrtav, samo je obukao novo ruho

The Murder Capital – Blindness: Bend koji valja držati na oku

Dovoljno je baciti pogled na popis izvođača bilo kojeg showcase festivala u europi i vidjet ćete da je među najzastupljenijim žanrovima bendova u usponu odjednom postao post punk. Irski predstavnici tog žanra, koji su nastupili kao predgrupa Nicku Caveu, sada imaju i novi album koji upućuje na to da ih i dalje vrijedi pratiti u usponu. Ravno do dna

11.02. (19:00)

Kakva građevina, takav film

Film ‘The Brutalist’: Poput tvrđave od betona

“The Brutalist” je u prvoj polovici ovogodišnje sezone nagrada držao čelnu poziciju u utrci za Oscare nakon što je na dodjeli Zlatnih globusa ovječan nagradama za najbolju dramu, režiju te glavnu mušku ulogu za Brodyja. Ovaj film sličan je brutalističkim građevinama koje stvara njegov protagonist, one su goleme i impozantne, ali materijal za njih, čisti beton, ne košta mnogo, no redatelj se godinama mučio da skupi i taj budžet, baš kao i Tóth koji tone gotovo do ludila i ozbiljne ovisnosti u nastojanju da financira svoje prvo arhitektonsko remek-djelo na američkome tlu. Manje film o samoj arhitekturi, a više o odnosu bilo koje umjetnosti i kapitala koji je financira. Ivan Laić za Ravno do dna.