Poskupljenje cestarine ugrožava prometnu sigurnost, turizam i gospodarstvo
Povećanje cestarine na autocestama kojima upravlja HAC, 5 posto izvan sezone i 15 posto ljeti, koje je najavio Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture, potvrđujući ono što je obznanio početkom mandata, uz opravdane i glasne kritike struke i javnosti, štetno je za nacionalne interese, jer ugrožava prometnu sigurnost, turizam i gospodarstvo.
Usto je nepošteno prema HAC-u i samim autocestama, kojima se na teret, kroz obveze vraćanja kredita, stavlja velik dio duga kojeg nisu stvorili i nije trebao ni postojati.
HAC uvelike vraća dugove koje je izravno skrivila država, negativnom kadrovskom selekcijom u cijelom ciklusu izgradnje autocesta, postavljajući na najodgovornije pozicije nestručne i nepoštene. Što su nestručniji i nepošteniji bili, dizalo ih se na više pozicije. A kad su marifetluci uzeli maha, totalno je zakazao cijeli državni sustav.
Kako god nastao, kreditni dug moramo vratiti, ali pritom nikako nije pametno pucati sebi u koljena.
Premda bi 15-postotnim poskupljenjem naša cestarina, od 6,9 eura za 100 kilometara, i dalje bila niža nego u Italiji (7,0), Francuskoj i Portugalu (7,1), a pogotovo Španjolskoj (8,8) i Grčkoj (9,3), slaba nam je to utjeha i loša preporuka za predstojeću turističku sezonu.
Uvelike zahvaljujući izgrađenim autocestama godišnja se zarada na turizmu povećala na više od devet milijardi eura, uz porast veći od 50 posto.
Pritom ne smijemo zanemariti da smo se jako okoristili geopolitičkom situacijom, što je američka politika napravila dar-mar na nizu nama konkurentskih destinacija i da se ne smijemo dugoročno uzdati u to. Stanje se preko noći može preokrenuti.
Trebamo dakle biti pametni i odgovorni. Kod nas pretežito dolaze turisti s prosječnim primanjima nižim od hrvatskih te je izgledno da bi ukupni negativni financijski efekti 15-postotnog povećanja cestarina bili znatno veći od pozitivnih.
Dakle, skupljim korištenjem autocesta nećemo zaraditi kako bismo lakše vraćali kredite, uvelike napuhane korupcijom i kriminalom, nego izgubiti, na više načina i višestruko. A jednako je vraća li kredite HAC, kojem zbog toga država (dakle građani) sanira gubitke, ili država, pa su za toliko gubici HAC-a manji.
Mnoge koji se u Češkoj, Slovačkoj… još kolebaju otići u Hrvatsku autom na ljetovanje ili ne, jer smo napuhanom kunom, a ne baš bogatom ponudom, ionako preskupi (kuna je usto ‘ojačala’ proteklih godina), ovom ćemo mjerom izgubiti. A oni koji dođu, koliko više plate za autoceste, manje će potrošiti za ostalo.
Broj Čeha, Slovaka, Poljaka…, koji će zbog toga, umjesto autocestom A1, prema moru voziti već ionako preopterećenom državnom cestom D1, će se povećati. Time i broj pogibeljnih pretjecanja i niza ostalih opasnih situacija.
Kako se nitko ne sjeti da umjesto planiranih ulaganja u inozemnu turističku promidžbu, medije u turistički najzanimljivijim zemljama obavijestimo da nećemo povećavati cestarine i da će hrvatske cijene goriva biti najniže na mediteranskom tržištu, barem simbolično (eh da je Ina ostala u našim rukama). Efekti bi bili neusporedivo veći.
A kako tek shvatiti i prihvatiti najavljeno poskupljenje cestarine za pet posto izvan turističke sezone (!), dok većina dionica autocesta zjapi prazna? Treba li ikoga uvjeravati koliko je to kontraproduktivno, višestruko štetno i gotovo nerazumno.
Dodatan je to udar na gospodarstvo, a mnogim su poduzetnicima autoceste već preskupe. Umjesto da pojeftinjenjem cestarina pojačamo i ubrzamo transport roba, usluga i kapitala na relaciji sjever-jug, dodatno ćemo ga prigušiti i učiniti nesigurnijim.
Umjesto da povoljnim vinjetama privučemo turiste, a mnogi bi Slovenci, primjerice, u tim uvjetima tijekom cijele godine vikende provodili na našoj obali, iz lošega, uz kontraproduktivnu i nepovoljnu klasičnu naplatu, idemo u gore.
Najštetnije i najneodgovornije je što će se tim mjerama pogoršati ionako loša sigurnost na našim cestama, povećanjem broja vozača i vozila koji će zaobilaziti autoceste, uvjerljivo najsigurniji dio prometnog sustava. One će izvan sezone još više biti puste te će se prometno neprirodno i nepotrebno povećati broj riskantnih pretjecanja i opasnih mimoilaženja, ugroženih pješaka, biciklista…
Trebamo li se ponovno zapitati zbog čega je hrvatska cestovna infrastruktura, premda smo u nju razmjerno uložili najviše u Europskoj uniji, 60 posto smrtonosnija od europskog prosjeka?
Koliko ćemo najavljenim povećanjem cestarina, izravno i neizravno, izgubiti zbog većeg stradavanja u prometu, nego što bi, uz optimalno korištenje autocesta, bilo moguće? Koliko vrijede nepotrebno izgubljeni ljudski životi? Hoće li za to itko odgovarati?
Kad ćemo shvatiti da je neizravna zarada od autocesta važnija i neusporedivo veća od izravne, jer je generator turizma i gospodarstva, i da kredite za autoceste, barem udjelom kojim su ‘napuhani’ korupcijom i kriminalom, trebamo plaćati iz državnog proračuna.
Dodatnog troška za državu i građane ionako ne bi bilo, dapače svi bismo se okoristili povećanjem ukupne zarade, win-win principom, a država bi napravila što je i dužna. Da je pameti… – zaključuje Željko Marušić u svom osvrtu.
