Rašeta o seriji 'Moj život u Rolling Stonesima': Snimljena pod nadzorom benda kako bi se cementirao njihov status nedodirljivih rock bogova - Monitor.hr
Jučer (20:00)

I dalje se kotrlja

Rašeta o seriji ‘Moj život u Rolling Stonesima’: Snimljena pod nadzorom benda kako bi se cementirao njihov status nedodirljivih rock bogova

Kako je bilo biti/ostati Rolling Stone? Četverodijelna serija (odabrala Mira Vočinkić) daje sažet odgovor – bogovski. U prvoj epizodi vidjeli smo portret Micka Jaggera, živahnog starčića (82) spremnog za novu turneju, do koje možda ipak neće doći jer Keitha Richardsa (82) nešto žiga u leđima. Poznajući ih, kupili bismo karte… Teško je u nešto manje od sat vremena sabiti 60 godina najvećeg živućeg rokera svijeta, ali smo prešli ključne točke karijere. “Moj život u Rolling Stonesima” zahvaća masu aspekata, najmanje privatnih, jer autori nisu kopali po utrobama muzičara. U četiri epizode “tiskana je legenda”, kako bi rekao John Ford. Sam Mick Jagger demantira da su Stonesi “obitelj”, oni su korporacija. Ponešto će indiskrecija biti viđeno, ali tko očekuje vidjeti kako žuti Musa dere jarca, ovo nije serija za nj… Boris Rašeta i pregled TV tjedna za Novosti


Slične vijesti

21.06. (21:00)

Nema tu onoga "ako priča zakaže, evo muzika"

Rašeta: Serija ‘So Long, Marianne’ dopast će se i onima koji ne luduju za Cohenom

Ostavite svaku nadu vi koji u seriju “So Long, Marianne” ulazite s idejom da ćete se overdozirati muzikom Leonarda Cohena. Do četvrte epizode možete čuti samo akord-dva iz grandioznog opusa, ali to nije mana serije, naprotiv! Autori se ne šlepaju na slavnog kantautora (na čijim bi pjesmama i Jakov Sedlar snimio gledljiv biopic), već iza velike karijere tragaju za ljudskom pričom. Serija prikazuje povijest jedne velike ljubavi kao emotivnu pri-povijest dvoje ljudi, a ne dvoje aktera historije, što će reći da su autori (u scenarističkom timu je i Jo Nesbø) vjerovali u dramsku snagu priče neovisno o tržišnom potencijalu Cohena (koji nije zanemariv). Boris Rašeta za Novosti

15.06. (15:00)

Ljeto pred ekranom

Rašeta otkrio zanimljiv Youtube kanal: Klasici za džabe

Na YouTube kanalu Timeless Classic Movies stotine su sjajnih, mahom crno-bijelih filmova, koji vam dugu ljetnu noć mogu ispuniti zadovoljstvom suspensea. Jedan od njih je i Premingerov noir “Laura”, ljubavno-kriminalistička priča u kojoj do kraja ne možete naslutiti ubojicu, a uživate u majstorski režiranim scenama i vrhunskim dijalozima. Boris Rašeta za Novosti

07.06. (22:00)

Sat povijesti

Novi Klasićev serijal za Vidu TV: Ozbiljno o Titu

Sine ira et studio – bez srdžbe i pristranosti – napravio je Hrvoje Klasić, nakon dugih porođajnih muka, dokumentarnu seriju o drugoj, Titovoj Jugoslaviji. Takve serije, srpske (češće) ili hrvatske (rjeđe: Hrvati bježe od povijesti) obično kipte od gnjeva, naročito ako im je u fokusu čovjek po kojemu se država obično atribuira – Josip Broz. Seriju je počeo raditi na Al Jazeeri, koja je u međuvremenu ugasla, pa ju je dovršio na VIDA TV-u, maloj ali propulzivnoj televiziji. Prva epizoda opisala je formiranje države, prve godine razvoja i njene “dječje bolesti”, te Titov odnos prema najbližim suradnicima – Hebrangu, Đilasu, Kardelju i Rankoviću. Nacionalizam je, dakako, bio pitanje svih pitanja: što napraviti s Vojvodinom, Kosovom i Sandžakom? U drugoj epizodi vidjeli smo sukob sa Staljinom, Goli otok i uzdizanje Tita kao kolosalne svjetske figure. Boris Rašeta za Novosti

03.05. (16:00)

Na prvoj liniji obrane istine

Rašeta: I Hersh i Netflix dokazuju da još ima snage u američkoj demokraciji

Seymour Hersh je, ako mene pitate, veći novinar od slavnih Boba Woodwarda i Carla Bernsteina. Počeo je kao novinski potrčko u Chicagu, u crnoj kronici, gdje je “izbliza vidio tiraniju” – državnu – a završio kao legenda pokreta otpora. Tiraniji se nastavio suprotstavljati sve do danas, kad je u svojoj 88. godini prisiljen objavljivati tekstove na Substacku, autorskoj platformi na kojoj nema urednika pa novinari pišu što žele.

U Netflixovom je dokumentarcu prvi put opširno progovorio o svom radu, životu, motivima, iskušenjima. Što je Hersh sve učinio? Godine 1969. razotkrio je masovno ubojstvo stotina nenaoružanih vijetnamskih civila u My Laiju, koje su počinili američki vojnici. Vojnici su strijeljali civile po zapovijesti, silovali žene, ubijali bebe.

Hersh je dobio Pulitzera, šokirao javnost i okrenuo američko javno mnijenje protiv rata u Vijetnamu. Pet godina kasnije otkrio je da CIA godinama, ilegalno, špijunira antiratne aktiviste i disidente. Prvi je detaljno dokazao da Izrael posjeduje golem arsenal nuklearnog oružja, iako to Tel Aviv nije potvrdio. Njegovo otkriće je razbjesnilo izraelsku vladu, ali Hersha nije bilo moguće zaustaviti. Boris Rašeta za novosti

19.04. (16:00)

I pljunuti ako treba

Rašeta: Film o 1975. pokazuje da postoji i Amerika koja je još uvijek u stanju pogledati se u ogledalo

“Slom: 1975.” ukazuje na zapanjujuće sličnosti s današnjicom (premda se radnja proteže samo na godinu prije i godinu poslije). Te se godine američka kula od karata u jugoistočnoj Aziji definitivno srušila. Dvije godine ranije SAD se formalno povukao iz Južnog Vijetnama i Kambodže, pa ostavio slobodan prostor Crvenim Kmerima i komunistima Sjevernog Vijetnama. Sajgonske scene trenutak su u kojemu je Amerika izgubila status “nepobjedive” sile, što je izazvalo duboku kolektivnu depresiju. O stanju duhova u Americi te godine u ovom su filmu progovorili važni ljudi tog vremena. Nakon havarije u Vijetnamu, Nixonov nasljednik, Gerald Ford – u želji da spasi reputaciju Amerike – bombardirao je Kambodžu, poslije čega su Crveni Kmeri pobili oko dva milijuna ljudi. U Ameriku se zahvaljujući Fordu ipak doselilo oko 130.000 izbjeglica iz Vijetnama, Kambodže i Laosa, što pod Trumpom sigurno nećemo gledati, ali se možemo kladiti da će ponoviti Fordovu grešku i napasti Kubu, kako bi spasio obraz. Boris Rašeta u svom tjednom TV pregledu za Novosti.

27.02. (23:00)

I to je to od pomirenja?

Regionalni kinohit “Svadba” podijelio stručnjake na zagrebačkoj tribini

Film “Svadba”, koji ruši rekorde s više od 1,6 milijuna gledatelja i zaradom od 10 milijuna eura, bio je tema burne rasprave u Zagrebu. Dok Boris Rašeta hvali duhovitost i glumačku igru kao odmak od kapitalističkog umora, Đorđe Matić film smatra loše režiranim, kritizirajući stereotipne prikaze nacionalnih odnosa. Matija Štahan fenomen vidi više kao estradu nego politiku, a Veljko Krulčić naglašava neupitan tržišni uspjeh unatoč padu kvalitete u drugom dijelu. Zaključeno je da film privlači publiku koja inače zaobilazi domaća ostvarenja, nadmašujući čak i hit “Toma”. Novosti

17.02. (08:00)

Küss die Hand, milostiva

Rašeta o ‘Bečkoj školi’: Humor se, eto, s istoka seli na zapad, u svakom slučaju obećavajući embrio

Kakva jugonostalgija, to je obična prehlada prema K und K nostalgičaru i habsburgofilu Eugenu Mohorovičiću Katančiću! On je profesor iz profesorske obitelji, purger s Gornjeg grada. Mlohav, gospodstven, blago blesav. Na Beč i Budimpeštu gleda kao na sjajne metropole, za razliku od Zagreba koji vidi kao simpatičnu provinciju (Gornji grad s visine gleda na Donji, ali Eugen nikad ne koristi riječ “dotepenec”, svi koji dođu u Zagreb su – “Austrougari”). Da depeovce zanima kultura, ovoga bi papka odmah zabranili kao defetista, oportunista i slabog, karikaturalnog KK Hrvata.

“Bečku školu” produkcijska je kuća Wolfgang & Dolly u formi kratkih skečeva odlučila prvo prezentirati na društvenim mrežama (tako se danas, kažu stručnjaci, širi utjecaj), pa tek onda – ne znamo je li proračun osiguran – dati na televiziju. Na YouTubeu možete pogledati 19 skečeva iz kojih je uglavnom vidljiva namjera autora – u ležernom humornom ključu (u formi lažnog dokumentarca, žanr se zove mockumentary) prikazati nedostatke našeg školstva i dati konture Zagrepčanina kakav je nekoć bio, ako je uopće bio nešto više od parodije. Ravnatelj gimnazije u imaginarnom Veselišću dobio je zadatak provesti reforme školstva po skandinavskom modelu, no on je želi pretvoriti u austrougarsko učilište… Boris Rašeta za Novosti

25.01. (19:00)

Njima je sve na vagi

Rašeta o What’s up, Kina?: Što ljudi jedu, piju, kako žive, kakve su im plaće, kakvi su u sportu… Milić (i dalje) zna napraviti zanimljivu emisiju

Četvrta epizoda “What’s Up Kina” bila je izvrsna. Vitalni novinar na pragu osamdesete dao je sjajan presjek tisućugodišnje kulture i vrlo slikovite opise razlika u odnosu na Europu. Ušavši u kineski hotel, u sobi je, među ostalim, zatekao vagu! To je standardno u hotelskoj ponudi u toj zemlji. Zašto vaga? Pa državu brine to što Kinezi postaju sve više nalik Amerikancima, previše jedu i pretili su. Potom je prikazao drugu šokantnu stvar. Kinezi – možemo reći svi – nakon ručka u podne i večere malo odspavaju. Spavaju na poslu, na zemlji, na podu, u fotelji, bilo gdje. I ne krše taj običaj. Pričao je i s Vitomirom Lončar, našom poznatom glumicom koja tamo živi. Boris Rašeta se osvrće na TV program za Novosti.

11.01. (21:00)

Bolje vaterpolo nego polo u vodi

Dogodio se – Ratko Rudić: Genij iz bazena

Dejan Aćimović intervjuirao je za potrebe filma o Ratku Rudiću čak 125 vrhunskih imena vaterpola, pa porodio dokumentarac – za nas neupućene u sport, šokumentarac – o najtrofejnijem vaterpolskom i drugom najtrofejnijem treneru svih kolektivnih sportova uopće. Film započinje jugoslavenskom himnom, koju uglas pjevaju i hrvatski članovi reprezentacije – Šimenc, Bukić – a nastavlja se izjavama vaterpolista koji su Rudiću dali nadimak “Tiranin”. Za sve nas koji smo ga doživljavali kao dobroćudnog dalmatinskog brkajliju, Mišu Kovača svjetskih bazena, to je bilo prvo iznenađenje filma, a druga su se nizala kao na tekućoj vrpci. Rudić je, ukratko, polivalentni sportski genij, uomo universale, koji je pred kraj karijere počeo priređivati i slikarske izložbe. Obavezno pogledati, kaže Boris Rašeta za Novosti, u pregledu TV tjedna.

05.01. (08:00)

Agilan i u penziji

Boris Rašeta o ‘What’s Up Kina?’: Maratonac trči (pret)posljednji krug?

Goran Milić je četrdeset dana putovao po Kini da bi nam isporučio seriju o zadnjem kutku svijeta u kojem valjda nikad nije bio (ili bar ne tako dugo). U prvoj epizodi vidjeli smo Šangaj, grad impresivne arhitekture i urbanizma, u kojem se poslovni prostor od 100 kvadrata plaća i po 15 tisuća eura mjesečno. Razgledali smo park u koji roditelji dolaze nabaviti svojoj djeci bračne partnere (o da, i toga ima), vlakove koji voze 300 na sat i golemu luku iz koje najveća industrija svijeta izvozi robu na sve strane. Milić kao Milić – zanima ga što tko jede, pije, kako se radi i živi. Sve u svemu, standardno zanimljiv, premda penzionerski uradak ovoga veterana koji ne priznaje pojmove kao što su “starost”, “giht”, “bolovanje” i slično, zbog čega mu u zemlji luftbremzera i krivinaša valja odati priznanje. Boris Rašeta za Novosti