Resident Evil: nekoliko metaka, zaključana vrata i napokon prava filmska adaptacija - Monitor.hr
20.09. (17:00)

Nema više Mille lale

Resident Evil: nekoliko metaka, zaključana vrata i napokon prava filmska adaptacija

Prvi Resident Evil pojavio se na PlayStationu u ožujku 1996. i tijekom sljedećih trideset godina prerastao u jednu od najvećih horor franšiza u povijesti videoigara. Do ljeta 2026. igre su prodane u više od 213 milijuna primjeraka, a filmske adaptacije serijala već su odavno prerasle u zasebnu filmsku franšizu. Šest filmova s Millom Jovovich uglavnom se udaljavalo od strukture igara i sve više prelazilo u akcijski spektakl, ali su pritom pronašli publiku i ukupno utržili više od milijardu dolara. Creggerov film odvija se na rubu katastrofe u Raccoon Cityju i koristi lore serijala: Umbrellu, grad, mutacije i pravila tog svijeta, ali prati čovjeka kojega u igrama nikada nismo upoznali. Resident Evil prvi put ne pokušava prvenstveno prepričati videoigru niti posuditi njezina imena i ikonografiju. Pokušava prenijeti iskustvo igranja.  Magnet


Slične vijesti

Jučer (23:00)

'A hard man is good to find'

‘Wicker’ nudi prilično osvježavajuću perspektivu o partnerskom odnosu i braku

Oskarovka Olivia Colman u filmu Wicker (Čovjek od pruća) glumi izopćenu, neuglednu lokalnu prodavačicu ribe kojoj je, čini se, dosta samoće. Kad joj netko kaže da nema ničeg sramotnog u tome da ostatak života provede sama, ona odlučuje da je to možda sasvim dovoljan razlog da napravi muža – od pruća. Njegov dolazak u selo pokreće ljubomoru, fascinaciju i potpuni kaos. Radnja je smještena u neko neodređeno srednjovjekovno selo, čiji stanovnici imaju niz običaja i tradicija koje prihvaćaju bez previše razmišljanja. Dolazak čovjeka od pruća u selo zato nije važan samo zbog ljubavne priče koju pokreće, nego i zbog onoga što označava. Njegov odnos s Ribaricom pokazuje koliko jednostavna može biti ideja partnerstva. Journal

05.11. (19:00)

Kad te pohota odvede to TV-a

“Udarni termin” (2026.): Film vrijedan gledanja koji, nažalost, ne ispunjava svoje potencijale

Amerika je u nekim stvarima vrlo čudna zemlja. Ljude se navodi na kršenje zakona da bi ih se kaznilo, iako bi i navođenje na nezakonito ponašanje zapravo i samo moralo biti kazneno djelo. Poseban vid takve logike odvijao se u televizijskoj emisiji “Uhvatiti predatora” u prvom desetljeću 21. stoljeća, gdje je ekipa emisije angažirala mlade glumce i glumice kao mamce za stvarne ili potencijalne internetske pedofile. Njih se putem seksualno eksplicitnih chatova vabilo na kućnu lokaciju na kojoj ih je čekao maloljetniku ili maloljetnici nalik glumac odnosno glumica, no koji bi se brzo udaljio/udaljila iz prostorije snimane skrivenim kamerama, a na scenu bi stupio “istraživački novinar” i voditelj Chris Hansen, izgovarajući uvijek istu rečenicu: “Što bi se dogodilo da ja nisam ovdje?”… time se bavi novi film Primetime, piše Damir Radić za Novosti

27.10. (20:00)

Jabuka ne pada daleko od stabla...

Rašeta o ‘Razgovoru’ Dominika Sedlara: Tito kao slojeviti negativac, a Stepinac kao Bambi

Snimiti film o razgovoru Tita i Stepinca, a prepustiti sve toku nesvijesti, imaginaciji i ideološkim fantazmama, birtijaškoj verziji povijesti (“naši i vaši”), hrabar je umjetnički čin! Na njega se odvažio Sedlar junior, mlađahni Dominik, čiji se film nedavno počeo prikazivati u MAXtv videoteci. “Razgovor” je hagiografija, komorna drama, nalik na one koje je Vuk Drašković radio o “heroju bez mane i straha” Aleksandru, ukratko, ideologizirana slika čovjeka koji je posvuda van katolicizma vidio samo zarazu, koroziju, nečist. Mladi Dominik Sedlar postao je postulator za kauzu svetaca, prikazavši Tita (dramski puno jače) kao slojevitog (mada izmišljenog) negativca, dok Stepinac izgleda kao Bambi. Boris Rašeta za Novosti

16.10. (13:00)

Erotika na ledu

Radić o filmu “Pukotina u ledu”: Uza svu eksplicitnost, film nema snagu autoričinog prethodnika

Kao Isidora u “Klipu”, možda još i više, Jovana Stojiljković je prisutna u gotovo svakoj sceni i cijeli film nosi na svojim plećima. Njezina uloga je zahtjevna jer traži mnogo obnaženosti i dosta seksualnih interakcija, više ili manje eksplicitnih, ali i predočavanje psihološke složenosti lika koji tumači. Dosta je riskantan taj spoj – naturalistički realizam s jedne strane, s druge stiliziranost bajke, s nužno pojednostavljenim, tipskim likovima i sukladno tome plošnom motivacijom. Marija je inače talentirana umjetnička klizačica (otuda naslov filma) čija izvedbena vrsnoća i elegancija stoje u suprotnosti s napadnim svijetom turbofolka i trapa koji toliko obilježava suvremenu Srbiju. Damir Radić za Novosti

15.10. (22:00)

'Rađamo se sami i sami umiremo, osim ako nemate pa'

Rašeta o ‘Umbertu D.’: Remek-djelo De Sice zbog kojeg je bio sasut drvljem i kamenjem

“Umberto D.” ultimativno je remek-djelo koje morate pogledati barem jednom u životu. Priča je o umirovljeniku Umbertu koji sirotinjski živi sa svojim malim psom u podstanarskoj sobici koju ne može platiti babi lihvarki, pa šugav život želi prekratiti skokom pod vlak. No, psić mu se, osjećajući paniku zbog nadolazećeg vlaka, otima iz zagrljaja, pa čovjek ne uspijeva ostvariti svoju namjeru.

Odlazi za svojim psićem u park, gdje u igri s njim pronalazi volju za novi život. To je jedna od najboljih scena u povijesti svjetske kinematografije uopće. No, zbog njega su na redatelja Vittorija De Sicu osuli drvlje i kamenje. Državni tajnik za kinematografiju Giulio Andreotti, kasnije premijer Italije, optužio ga je da bez potrebe “pere prljavo rublje nacije” pred očima cijelog svijeta i da “loše služi domovini”. Uvijek ista priča… Boris Rašeta gledao Posebne dodatke, izmeu ostalog, za Novosti

11.10. (10:00)

Klasik

Rašeta o ‘Velikoj zemlji’ Williama Wylera: Remek djelo, film koji je snimio prije Ben-hura…

To je jedan od onih filmova koje možete gledati puno puta i uživati u svakom elementu – briljantnim glumcima (Gregory Peck, Jean Simmons, Carroll Baker, Charlton Heston i Burl Ives), raskošnoj fotografiji, napetoj priči, ideologiji, glazbi i režiji. “Velika zemlja” je snimljena 1958., u doba ljutog makartizma, lova na (crvene) vještice i hladnog rata. Ljevičar Wyler cijeloga je života snimao angažirane filmove koji su se bavili klasnim borbama, pacifizmom, pravima radnika i kritikom kapitalizma, a ovaj je očita alegorija (besmislenog) blokovskog rata, koji gledamo i danas, u još apsurdnijem obliku jer sukobljenih ideologija više nema. Boris Rašeta za Novosti

05.10. (18:00)

Tko izdrži, i nema nešto za ispričati

Zrinka Pavlić o ‘Djeci Kozare’: Predug, prezbrkan i jednostavno loš

U filmu koji je sam autor nakon projekcije nazvao ‘monumentalnim’ Zafranović prikazuje stradanje srpskog naroda u ustaškom logoru Jasenovac i oko njega nakon bitke na Kozari, fokusirajući se na patnju djece i neopisiva zvjerstva ‘Maksovih mesara’. Legitimna tema, stvaran povijesni užas na koji doista treba povremeno ponovno upozoriti. Problem je jedino što Lordan Zafranović nije redatelj koji je to trebao ispričati. Film mu je, naime, loš. Zrinka Pavlić za tportal

04.10. (20:00)

Kopa li ga kopa

Pavlić: Tom Cruise je i u ‘Diggeru’ izvrstan. Ali majko mila – kakav smor od filma

Ako je cilj bio ovim filmom gledatelja nagnati na razmišljanje, Iñárritu ne samo da je u tome uspio, nego je to ‘naginjanje’ izveo kao prekomjernu uporabu sile. Nije ni ‘Dr. Strangelove‘ Stanleyja Kubricka, s kojim se ‘Digger‘ naveliko uspoređuje, lak i jednostavan film (kao, uostalom, nijedan Kubrickov). Ali je zabavan, pametan, smiješan, gorak, pametan i – ono što je najvažnije – točno zna što hoće, pa makar i počesto gledateljima prepuštao da sami zaključe što nešto znači i znači li uopće. ‘Digger’ to nije. Velikim je dijelom samodopadan, bučan i nepodnošljiv, premda na momente izgleda kao fascinantno čudna i drska satira. Još je i usput vrlo očigledno rezultat beskonačne petlje u koju je Iñárritu upao dok je osmišljavao sve ono što je njime htio reći, a na kraju nije. Zrinka Pavlić za tportal

17.09. (20:00)

Lagana zabava uz mnogo peckanja

Radić: Kod poznog Arakija više nema stvarne subverzije

Usprkos ekstremno malim proračunima i činjenici da je sam Araki obavljao sve ili gotovo sve ključne funkcije – režisera, scenarista, producenta, snimatelja, montažera – neki od tih filmova dobacili su do tako prestižnih festivala kao što su Locarno i Sundance, a Araki je postao bitno ime queer kinematografije baveći se odnosima homoseksualnih i biseksualnih likova. U devedesetima je napredovao do filmova s višim budžetima i poznati(ji)m glumcima, najveća priznanja Araki je dobio za svoj prvi film u 21. stoljeću, “Misterioznu kožu” iz 2004. U novom filmu daje eksplicitnu verbalnu kritiku generacije Z kao seksualno sterilne, za razliku od generacije milenijalaca, raspoložene spram seksa strastveno i istraživački. Damir Radić za Novosti.

08.09. (22:00)

Algoritmokracija

Film ‘Opsesija’: Ovo je vaš mozak na algoritmu

Film „Opsesija“ napravio je neverovatnu stvar u bioskopima širom sveta. Film kreiran od strane generacije Z, pokazao je da ta generacija želi da ide u bioskope, želi da gleda filmove. Filmove koji imaju nešto da im kažu. Filmove koji im se obraćaju i koji ih razumeju. Znaju njihove probleme. Ovaj film je fokusiran na probleme sa kojima se generacija Z (ali ne samo oni) susreće u vezama. Provučen kroz prizmu horor filma, mnogima deluje previše stvarno. Kao i svaki uspešan horor film, dovodi do ekstrema lične i društvene situacije u kojima se publika može prepoznati.

U svetu u kome je prisustvo na društvenim mrežama i pripadnost određenoj onlajn zajednici jednako važno, ponekad i važnije od prisustva u fizičkom svetu, algoritam određuje istinu. A algoritam može da prepozna samo jednu „istinu“. If this then that. Postoji samo jedan način da se zaprosi devojka, postoji samo jedan mogući komentar na popularni film. Nijanse se gube jer algoritam ne nagrađuje „istinu“. Algoritam nagrađuje ekstreme. Kažu na Peščaniku, gdje komentiraju i reakcije na internetu na odgledano…