Shakespeareov genij, Agnesina tuga i - kuga: 'Hamnet' je materijal za Oscara od prve suze - Monitor.hr
Danas (23:00)

Kome nije dosta suza...

Shakespeareov genij, Agnesina tuga i – kuga: ‘Hamnet’ je materijal za Oscara od prve suze

U povijesnoj drami Chloé Zhao tragedija obitelji Shakespeare postaje emotivni i estetski vrhunac godine. Film koji bez zadrške uranja u smrt djeteta i iz nje izvlači umjetnost već se nameće kao ozbiljan kandidat za najvažnije filmske nagrade. Stoljećima se šuška i nagađa – je li ‘Hamlet’ samo fonetski brat blizanac imena Hamnet ili je to bila posveta očinske traume koja se pretvorila u metafizički spektakl? Film Chloé Zhao i koscenaristice Maggie O’Farrell u tom smislu ne piše fusnotu povijesti – on radi performativni eksperiment. Uzima tu hipotezu, zaključa vrata i kaže: idemo živjeti s njom dva sata, pa da vidimo tko će prvi zaplakati. Zrinka Pavlić za tportal


Slične vijesti

Jučer (18:00)

Poltergeist, ali koji ne stvara dramu

Soderberghov ‘Presence’: Nevidljivi promatrač raspada disfunkcionalne obitelji

Naš dragi Steven Soderbergh se u novijem filmu, koji je kod nas izašao prošle godine, dosjetio da glavni akter ovog filma bude sam duh i da događaje promatramo iz njegove osobne perspektive. Naš nijemi i nevidljivi promatrač kroz nekih sat i dvadeset minuta prati četveročlanu obitelj, njihove rasprave, svađe i intimne trenutke, ali prvenstveno ih provodi s Chloe, djevojkom koja proživljava neke uistinu teške životne momente. Soderbergh je naime i sam u posjedu kuće u kojoj, po njegovim navodima, postoji nekakvo ‘prisustvo’. I dok bi svatko normalan nakon tih saznanja ‘dao petama vjetra’, Soderbergh je kao sin parapsihologa navikao na svakojake neobične priče te je u njoj nastavio mirno živjeti, ali su mu misli ipak okupirale neke druge teme. Ako je tu riječ o duhu, kako se isti ‘osjeća’ u tom polusvijetu u kojem obitava i koji ga je prikovao za jedno mjesto, u ovom slučaju kuću? eZadar… nedavno otvorili i temu na Forumu

Četvrtak (13:00)

Taj beskompromisni flegmatik

François Ozon, “Stranac” (2025.): Lijepo uslikan, ali potpuno i kontraproduktivno prazan film

Točno 25 godina nakon izvorne objave kapitalnog Camusova romana “Stranac”, dakle 1967., slavni Luchino Visconti polučio je istoimenu ekranizaciju s Marcellom Mastroiannijem u naslovnoj ulozi. Tada je primljen osrednje, ostavši do danas marginaliziran u redateljevom opusu. Bilo kako bilo, Camusovi nasljednici bili su toliko nezadovoljni filmom da su odbijali ponude za daljnje ekranizacije, sve dok gotovo šest desetljeća kasnije Camusova kći nije dala pristanak jednom od najhvaljenijih suvremenih francuskih sineasta Françoisu Ozonu. Ozon je od Viscontija preuzeo promjenu kronologije u odnosu na roman; dok su početne riječi romana/Meursaulta “Danas je mama umrla”, Ozon otvara film riječima “Ubio sam Arapina”, koje Meursault izgovara mnogo kasnije u romanu. Sugerirani homoerotizam Ozonova je snažna intervencija u odnosu na Camusov roman i Viscontijevu adaptaciju, a još snažniji su antikolonijalni ubodi. Damir Radić za Novosti.

16.02. (15:00)

A kako ste vi proveli Valentinovo?

Novi ‘Orkanski visovi‘ raskošna su melodrama o toksičnoj ljubavi zarobljena u površnoj stilizaciji

Redateljica Fennell smatra da su Orkanski visovi ljubavna priča, iako se radi o šokantnom, okrutnom i narativno neobičnom tekstu. “U knjizi ima mnogo sadomazohizma. Nisu ljudi bez razloga bili šokirani kada je izašla”. Fennell je u svojoj adaptaciji uvela određene promjene, ali je odlučila zadržati izvorni dijalog Emily Brontë u najvećoj mogućoj mjeri. Glavne uloge u novoj adaptaciji povjerene su Margot Robbie i Jacobu Elordiju. Oni nose film u kojem estetika i kostimi nadmašuju samu dubinu priče, kažu na Jutarnjem. Tema na Forumu

10.02. (17:00)

A nije James Bond

Brazilski film ‘Tajni agent’: Sjajna slika moralne deformacije svijeta

Bivši filmski kritičar i novinar Mendonça Filho u svojim se filmovima na ovaj ili onaj način bavi kapitalističkom beskrupuloznošću, odnosno povezanošću poduzetničkih predatora, (organiziranog) kriminala i (desničarske) vlasti. “Tajni agent” nije izuzetak; podijeljen je u tri naslovljena poglavlja i najvećim se dijelom odvija 1977. kad je brazilski vojni režim još čvrsto u sedlu i progoni političke protivnike. Mendonça Filho sjajno slika suštinsku moralnu (desničarsko-kapitalističku) deformaciju svijeta kojim se bavi kroz vrlo atraktivan dizajn, s fotografijom toplih boja i scenografski besprijekornom rekonstrukcijom razdoblja, povlačeći jasne paralele sa svijetom današnjice, kad je ponovo isto ili vrlo slično stanje – na površini stvari su šarene, a ispod njih… Damir Radić za Novosti

30.01. (21:00)

Junak u fotelji, drama u pauzi za pušenje

Film ‘Đeneral’ prikazuje početak propasti četničkog pokreta, premda ga otvoreno simpatizira

Ovaj ne baš u potpunosti biografski film kroz perspektivu četničkog vođe Draže Mihailovića prati događaje iz 1943. godine, kojima će krenuti propast četničkog pokreta. ‘Đeneral’ barem u startu ne laže da je ono što jest – eksplicitna četnička propaganda. Četnici se, naime, u Srbiji službeno smatraju antifašističkim borcima te pred zakonom imaju jednak tretman kao i partizani.

Dojam kritičara Jovana Semija Pjevića, koji o filmu piše na portalu Nova.rs, jest taj da gledatelji gotovo ništa ne saznaju o samom Mihailoviću, koji uglavnom sjedi, puši i viče na britanske časnike. Narativ, piše Vladimir Kolarić za Novi Standard, sugerira suradnju partizana i ustaša, koju je London blagoslovio, čime su si partizani, navodi, pripisali zasluge za akcije koje su poduzimali četnici. Objedinio Bojan Stilin za tportal… Na Indexu kažu da u Srbiji uglavnom nisu oduševljeni, blago rečeno: posetioci kino dvorana u Srbiji izaze ovih dana iz sala, zbunjeno se češući se po glavama sa pitanjem: a kome je šteta ovim filmom zapravo naneta – dugogodišnjoj komunističkoj propagandi ili… “našoj stvari”? 

27.01. (08:00)

Svi puše. Nitko ne žuri

Novi Linklaterov film, ‘Nouvelle Vague’: uhvatio je duh vremena, ali nije intrigantan

Linklater se ovaj put prihvatio rijetko (ako ikad) viđenog pothvata – prvi put snimajući na francuskom jeziku rekonstruirao je dan po dan snimanje legendarnog cjelovečernjeg prvijenca Jean-Luca Godarda “Do posljednjeg daha”. Crno-bijela fotografija i kvadratični format slike nepogrešivo prizivaju filmski svijet s prijelaza 1950-ih na 1960-e, sve biva upotpunjeno scenografski, kostimografski i običajno (gotovo da nema nikog tko ne puši), međutim gledajući uže sadržajno, film je jako tanak. Presuda Damira Radića za Novosti.

27.01. (00:00)

Nešto da bude i za raju

‘Svadba’: Konačno hit komedija u kojoj Hrvati nisu gospoda, a Srbi sirovine, nego – obrnuto

Naravno da nije riječ o vrhunskoj komediji niti je ovaj domaći megahit operiran od elemenata obaveznog programa iz otrcane sheme, ali… funkcionira! Ne funkcionira savršeno, ne obara pričom ni karakterima, fore joj nisu ‘držite-me-ljudi-da-ne-puknem-od-smijeha’, ali odeš u kino, odsjediš cca sat i pol uz kokice i kolu, tu i tamo se nasmiješ ili nasmiješiš, slušaš kako se većina publike valja od smijeha i ne pomisliš da su svi debilni zbog toga te na kraju iz dvorane izađeš dobro raspoložen. Neka Svadbe, bit će hit! Kaže Zrinka Pavlić za tportal. Trenutno je treći najgledaniji hrvatski film u povijesti, ispred nje su Šegrt Hlapić i Kako je počeo rat na mom otoku, prenose na Forumu…

26.01. (21:00)

Smrtonosni virusi i zombiji, ali bez Dannyja Boylea ovaj put

28 godina kasnije 2.dio: Hram lubanja – film koji ne nudi utješne odgovore

Za razliku od 28 godina kasnije, koji počiva na osjećaju povratka i reartikulacije serijala u postpandemijskom i postbrexitovskom kontekstu, Hram lubanja djeluje fokusiranije. Film se odmiče od širokih društvenih alegorija i okreće se unutarnjim strukturama svijeta koji je već uspostavljen: kultovima, izoliranim zajednicama, osobnim sustavima vjerovanja i pokušajima da se u njima pronađe smisao. Horor elementi pritom su potisnuti u drugi plan; zaraženi više nisu primarni nositelji prijetnje, nego konstanta oko koje se organiziraju ljudski odnosi. Kulminacija filma ne dolazi kroz eskalaciju nasilja, nego kroz susret dviju ideologija. Umjesto „frontalnog” sukoba, film bira razrješenje kroz dijalog, manipulaciju i performans. Dakle, nije film o religiji u klasičnom značenju, nego o potrebi za smislom u svijetu bez institucija, represivnih i ideoloških strojeva. Kažu na Bugu… (a možete pročitati i što kažu na Forumu).

25.01. (00:00)

Kao u nekom dalekom svijetu

‘DJ Ahmet’: Drama u ritmu muzike za ples

„DJ Ahmet“ je film o 15-godišnjem Ahmetu iz makedonskog pastirskog kraja koji pronalazi utočište i izlaz u glazbi (posebno DJ-ingu), bježeći od očekivanja oca, tradicije i doživljavajući prvu ljubav prema djevojci koja je već obećana drugome, a sve donosi priču o mladosti, slobodi i sukobu tradicionalnog i modernog svijeta. Unkovski se pokazao i majstorom decentne kritike jedne vjerske zajednice i to na krajnje komičan način izvan okvira glavne radnje filma, vjerujem i samim muslimanskim vjernicima, kroz lik lokalnog hodže, pa možda čak nije isključeno da je riječ o anegdotama koje su se negdje u Makedoniji uistinu i dogodile. Za glazbu su bili zaduženi braća Sinkauz… Zoran Stajčić za Ravno do dna

24.01. (08:00)

Već okrunjen dolazi pred Hollywood

Zašto je film ‘Sentimentalna vrijednost’ pokupio – i zaslužio – sve ‘europske Oscare’

U središtu priče dvije su sestre, Nora i Agnes, i njihov otac Gustav, nekada slavni redatelj koji se nakon godina emocionalne odsutnosti pokušava vratiti u njihov život. Kako to već biva kod ljudi koji ne znaju biti prisutni, Gustav se vraća velikom gestom – filmom. Planira povratnički projekt koji doživljava kao svojevrsni osobni testament i nudi Nori, kazališnoj glumici, glavnu ulogu. No, ona to odbije… Vizualno, film je suzdržan, precizan i nenametljiv. Kamera nikad ne viče, glazba nikad ne potpaljuje emociju, a humor se pojavljuje na onim mjestima gdje se publika iznenada prepozna – kao kratki ventil u situacijama koje bi inače bile nepodnošljive. Smijemo se s nelagodom – smijemo se onome što bi na vlastitoj koži boljelo.

‘Sentimentalna vrijednost’ pokupila je najvažnija priznanja, a ozbiljno se govori i o snažnoj oskarovskoj kampanji, i to ne samo u kategoriji međunarodnog filma. Ako se to doista dogodi, bit će to još jedan dokaz da Trierova kombinacija emocionalne inteligencije, formalne suverenosti i suptilne okrutnosti ima univerzalan odjek. Zrinka Pavlić za tportal