Svetislav Basara: Što bi Prigožinu da pokrene marš na Moskvu koji će ga koštati života? - Monitor.hr
29.08. (18:00)

On nije bio tip Marije na prkosima spremne da pogine za veliku ideju

Svetislav Basara: Što bi Prigožinu da pokrene marš na Moskvu koji će ga koštati života?

Slobodna Dalmacija - Prigožin je proveo mladost u SSSR-u. Odgojio ga je očuh Samuil Zharkoy, instruktor skijaškog trčanja

  • Nešto se juče pitam šta li je Prigožina – za koga se može svašta reći, ali ne da i je tip Marije na prkosima spremne da pogine za neku veliku ideju – navelo da pokrene marš na Moskvu koji će ga dva meseca kasnije koštati života. Nakon kraćeg razmišljanja dokontao sam da ga je na tu samoubilačku akciju navelo isto ono što je Putina navelo da pokrene specijalnu vojnu operaciju bez krčmara – deluzija svemoći. Problem sa apsolutnom političkom (i vojnom) moći je što onog ko je poseduje naprosto primorava da je demonstrira. Kao što Britanija, da je Maldive prepustila Argentini, ne bi više bila Velika nego Osrednja, tako ni Rusija – uprkos tome što je iovako velika sila – samu sebe ne doživljava kao Veliku silu bez Kijeva (ostatak teritorije je zanemariv). Za Ruse (svih vremena i boja) Kijev je ono što je za Srbe (svih vremena i boja) Kosovo. Treba napomenuti da je Rusija izgubila Ukrajinu iz istih razloga zbog kojih je Srbija izgubila Kosovo. Znate razloge, da se ne ponavljamo.
  • Filozofsko-istorijski posmatrano, da nije krenuo u rat, Putin bi vrlo brzo bio strmopižđen, kao što Milošević ne bi izgurao nijedan ceo mandat da nije pokrenuo rat u ex-Yu. Rat – to je totalna mobilizacija, a diletanti totalnu mobilizaciju uvek pomešaju s pobedom. Tako je i Prigožin – koji je fakat bio žestoko ojačao – u jednom trenutku privideo da bi, umesto kuvara, mogao postati šef hotela, pa je – naivno računajući da će mu se usput pridružiti nezadovoljne mase – jurnuo na Kremlj… Kurir

Slične vijesti

Jučer (23:00)

Tolstoj je imao Jasnu Poljanu, a Sinan Gudžević Dugu

Sinan Gudžević: Duga Poljana

Large sinan

  • Kad bi mjesta bila živi stvorovi, pa bi ih se moglo zagrliti i nešto im šapnuti, ja bih jednome mjestu prije nego ikojem drugom, šapnuo: dušo! Ta duša mojih mjesta je Duga Poljana. Nekima je ona i grad i selo, nekima ni grad ni selo. A meni je velegrad. To jest velegradić, kako je jednom Izet Sarajlić nazvao Sarajevo. U Dugu Poljanu nismo mogli stići idući samo nizbrdo. Do nje je bilo 11 kilometara, šest nizbrdo, pa pet uzbrdo. U Dugu Poljanu smo mi djeca išla brže uzbrdo nego nizbrdo. Duga Poljana je imala poštu, ona je bila moja prva zadnja pošta. Svako pismo poslano na Dugu Poljanu stiglo je kome je poslano. Jer je upravitelj pošte Jovo Tatović bio dobar, i jer su poštari bili dobri: Slobo Ćirović, Enver Ugljanin i Zaljo Džanković. Slobo Ćirović mi je donosio prvi list na koji sam se pretplatio: Tempo, jugoslovenski sportski list. Tri godine, nijedan broj se nije izgubio.
  • Petkom je postajala velegrad, u nju je dolazila Gornja i Donja Pešter, Golijaši, Belovođani, Čebinčani, Bučani, Buđevci, Brničani, Pazarci, Sjeničaci. Kape svih vrsta, ćulahi, čalme, beretke, šajkače, franculje, šamije, mahrame, punile su glavnu ulicu kojoj su na početku i na kraju stajala dva pijaca: žitni i stočni, udaljeni možda osam stotina metara jedan od drugoga. Prva gradska gužva meni je bila dugopoljski petak. Jedni kupuju konje, drugi idaru (namirnice), jedni hitaju ovamo, drugi onamo. Ako si u petak nekoga izgubio iz vida, trebalo ti je sat vremena i mnogo sreće da ga opet nađeš. Za gužvu u napolitanskoj ulici Spaccanapoli nisam bio nepripremljen, ni za onu u Rio de Janeiru na Avenida de Nossa Senhora Copacabana. Dakako, niti za onu na Piazza San Marco u Veneciji. Za sve njih i još druge uz njih imao sam višegodišnje visinske pripreme na rubu Pešteri… Duga Poljana je imala i kovačnicu, potkivačnicu, poslastičarnicu, knjižnicu, ambulantu, veterinara, kahve, i kafanu, i hotel je imala. Imala je dosta, i nije kukala što nema sve. Na primjer asfalt. Novosti
Danas (00:00)

Šećerna vuna za oči i uši

Anđelo Jurkas: TV talent showovi kao groblje talenata i servis traka Umjetnoj Inteligenciji

MAJA ŠUPUT ZABLISTALA U ŠLJOKICAMA I PERJU OD GLAVE DO PETE: 'Čisto da se prašina digne' - Zagreb.info

  • Ima svega u konceptu – predavati i preprodavati svoju osobnost kroz tuđi rad. Imitirati ili se bar truditi zvučati kao netko poznat, popularan, ali netko drugi. Jer gledateljima je tako najlakše. Poistovjetiti se s hitovima, evergreen melodijama, pa onda određivati se u kontekstu sjajna reinterpretacija do uništena i oskvrnjena. No, bitno je ličiti na nešto. Ili nekog. Ono što se ne traži je autorska kompetencija i vještina skladanja, umijeće sviranja, više i poglavito riječ je o divoti popjevanja.
  • Gotovo svaki Tv program ima svoj show za nove talente. I vidi slučajnosti, štoviše začuj čuda, svi izgledaju isto. Pardon, slično. Scenografije se i fontovi slova mijenjaju. I termin emitiranja. Da si baš ne zapišavaju dvorišta u utrkama za shareove, postotke i ostale tablice gledateljskog engagementa. I inih varijanti mjerkanja i pečatiranja “uspjeha”. Formalno. Sadržajno, neki novi klinci defiliraju pred stručnjacima i stućljacima, više-manje zvijezdama i više-manje javnim osobama koji ih komentiraju više ili manje pristojno i ohrabrujuće prošli-neprošli. I tako u krugovima od eliminacije do kulminacije i pumpanja nepostojeće fascinacije. Sjajna paradigma sad već desetljećima. Jedino što natjecateljima nitko nije prišapnuo: nema tu leba, deco, niti puta do superzvijezda, povijest je pokazala. Pitajte sve osim Natali Dizdar, ona je drugo. Anđelo Jurkas
Jučer (19:00)

Dvista tenkova ima manju razornu moć od jednog tajkuna

Viktor Ivančić: Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Tačno

Jučer (18:00)

Kao i većina Sarajlija, odrastao sam odlazeći u Hrvatsku na more

Mirza Softić: Dalmatinska obala bolja je nego ikad prije

Baško Polje plaža i Kamp Baška Voda -

  • Nakon dugo vremena odlučili smo se vratiti u Hrvatsku. Dogovorili smo s prijateljima iz Niša da se nađemo u Sarajevu te da se dan poslije zaputimo ka Baškom Polju, preko Blidinja. To je inače dio koji pripada Baškoj Vodi pored Makarske, a sastoji se od nekoliko hiljada stabala borovine i mnogo mobilnih kućica. Kako smo i Nišlije i mi prošli mnogo destinacija u Grčkoj te obišli mjesta i na kojima ima i na kojima nema hlada, zaključili smo da takve borovine nema nigdje u Evropi. Shvatio sam i da sam nakon samo nekoliko dana ozdravio te konačno prodisao na nos, nakon nekoliko mjeseci kišne Nizozemske i zagađenog Sarajeva, a pored zelene oaze u koju sam buljio deset dana, primijetio sam i da mi godi isključivo morska hrana.
  • Još sam primijetio i ogroman napredak u svemu ostalom. Ljudi su nekako ljubazniji, ima mnogo više prodavnica i supermarketa, kugla sladoleda je veća nego ikad, a bankomati su na svakom koraku. Biće da stanovnici Dalmacije, i Hrvatske uopšte, neke stvari uče od boljih, ali da i dalje postoje bezvezni troškovi, koje volim nazvati nametima na zrak. Glupo je naplaćivati parking u mjestu koje ima jedva stotinu stanovnika ili za 30 sekundi tuša na plaži tražiti pola eura, a za korištenje toaleta jedan euro. Ipak, promjene su vidljive, i uopšte više nisu spore kao nekad, kada smo decenijama čekali da se uloži koja kuna u obalu. Dalmatinska obala je bolja nego ikad, jer tu borovina najljepše miriše, zrikavci proizvode najljepši zvuk, a i prilagođena je turistima više nego prije. Aljazeera
Jučer (14:00)

Ponos, predrasude i poneki milijunčić

Boris Dežulović: Republika Zagreb

Republika Hrvatska, u najkraćemu, osmišljena je i ostvarena kao razvijeni, bogati Zagreb s jednom velikom pustom parcelom na istoku i nekoliko zabačenih prigradskih naselja na moru. Takva je osmišljena još slavnih ranih devedesetih, kada su Slavonija i Dalmacija stenjale i gorjele pod granatama, bez struje, vode i hrane, dok je Zagreb – pamtimo mi stariji – popločavao svoj centar ulaštenim granitnim pločama. Agramizacija Hrvatske upadljivo je uočljiva na anegdotalnim primjerima. Na primjer: U trideset dvije sezone nezavisnog i samostojnog hrvatskog sporta, zagrebački su klubovi prvaci u košarci bili dvadeset pet puta, u nogometu dvadeset šest, a u rukometu – samo trenutak da izračunam – dakle ukupno svih trideset dva puta. Ako vam je pak taj primjer mrvu depresivan, evo jedan zabavniji: Prije nekoliko dana, 16. rujna, u sudskom je registru objavljeno kako je sjedište stotinjak godina starog splitskog brodogradilišta, slavne Brodograđevne industrije Split, 16. rujna premješteno u – Zagreb. Dežulović

Nedjelja (20:00)

Lijepa Naša: Sergej Trifunović je kažnjen zbog duge jezičine, a silovatelj pasa Ivor Ivanišević je slobodan čovjek

Heni Erceg: Mile je kriv za sve

Pas o kojemu bruji čitava Hrvatska zove se Mile, četiri su mu godine - Index.hr

  • Priznao je glumac da Mile nije bio vezan, ali i da nije vidio znak zabrane za pse na plaži, no bio je drzak, bezobrazan, kakav je i inače glumac Sergej Trifunović, sklon da jezičini pusti na volju, a k vragu još je i Srbin. Organi reda držali su ga u stanici sedam sati – nadamo se samo, vjerojatno uzalud, da je Mile, umiljati ovčar, dobio barem vodu za piće – potom mu ekspresno odrezali kaznu od 500 eura, pa još 1000 zbog „vrijeđanja policije“. A uvrijedio ih je zato jer je „lajao“, ne njima direktno, nego mnogo kasnije, na svom instagramu, da ga mogu odvesti u Loru, pa tamo priključiti na struju. Da, strašna uvreda! Jer, kao, nije logora Lora za mučenje srpskih civila 90-tih u Splitu bilo, niti su za taj logor ikada čuli revni isljednici, pa su duševno teško podnijeli Trifunovićevo laprdanje.
  • Elem, dok je Mile, krivac za sve, šutio kao zaliven, Sergej je nervirao pandure, onako kako, marširajući beogradskim ulicama u protestima protiv vlasti, stalno provocira autokratski režim srpskog vožda Vučića, svakako branio se divlje i bezobrazno tih sedam sati, a onda je hrvatska policija – boga ti, kao u komunizmu – oživila kaznu za verbalni delikt kao odgojnu mjeru i primjer kakva ovo država jest. Uljuđena i civilizirana. Pa je Sergeju Trifunoviću, glumcu kojega želi svaki režiser s ovih prostora, mangupu svakako kratkog fitilja, uz onih 1500 eura kazne zbog Mileta, dosuđen još i izgon, ne samo iz Hrvatske, nego i iz EU. Tačno
Nedjelja (14:00)

Ne vredi. Džaba sve

Boris Dežulović: Vicešampioni sveta

  • Džaba sve. U tri od tri najpopularnija sporta naši su nesrećni mali narodi ozbiljne svetske supersile – Srbi su trostruki prvaci Evrope u košarci, dva puta svetski šampioni i još dvaput viceprvaci sveta, Hrvati svetski fudbalski vicešampioni i još dva puta treći na svetu, a Novak Đoković, od oca Srbina i majke Hrvatice, osvajač 24 Grend Slema i najbolji tenisač u istoriji čovečanstva pa opet – ne vredi. Kad su Srbi i Hrvati u nečemu najbolji, to im  znači samo to da ostali ne vrede ništa. A kad su u nečemu drugi, to im znači da su žrtve čudovišne svetske zavere i istorijske nepravde. Srbi i Hrvati prosto ne umeju da podnesu pobedu. Ima naroda i sportista koji ne umeju da podnesu poraz, ali Srbima i Hrvatima on je prirodno stanje, oni samo poraženi imaju sportskog i istorijskog smisla, svaki njihov poraz u finalu nekog šampionata sveta im je tek podsećanje na slavne istorijske poraze kojima su definisani.
  • Hrvatski fudbaleri polomili su se u Rusiji porazbijavši Mesijevu Argentinu i odigravši s produžecima i penalima celu jednu utakmicu više od Francuza, krv su ispišali po travi i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde u ličkoj vukojebini, sa pedeset janjaca na ražnju i lokalnim pevačem ustaških bećaraca. Prosto ne vredi. Džaba sve.
  • Srpski košarkaši i Nole živi su se polomili po Filipinima i Njujorku, krv su ispišali po parketu i betonu i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvezde provincijske svadbe negde na ibarskoj magistrali, sa pedeset prasića na ražnju i lokalnom pevačicom velikosrbadijskih liturgija. Ne vredi. Džaba sve. Srbi i Hrvati, shvatili smo na kraju, ne umeju da pobeđuju. Novosti
Subota (19:00)

Ako ste se ikad pitali zašto za HDZ uporno glasa 25 do 30 posto birača

Marko Vučetić: Političko zlo djeluje tako da automatizira naše djelovanje

Jean Baudrillard je tematizirao inteligenciju zla. Potpuno mi je jasno da ovo mnogi neće razumjeti, no to uopće nije bitno, nitko od nas ne ovisi o spoznajnim mogućnostima drugih ljudskih bića, ljudi su, nažalost, takvi kakvi jesu, većina njih je otuđena u jeziku, kulturi, povijesti, društvu, religiji i politici. Političko zlo djeluje tako da automatizira naše djelovanje, da ono to zlo kroz nas progovara. Zašto za HDZ uporno glasa 25 do 30 posto birača? Misli li itko da su ti birači vlastitim spoznajnim moćima pristali uz HDZ? Naravno da nisu. Oni glasaju za HDZ pukim automatizmom političkog zla. Kroz birače HDZ-a progovara političko zlo. Ista stvar je i s ostalim biračima koji su unaprijed pristali uz neku političku opciju. Oni to ne čine zbog općeg ili javnog dobra, nego upravo suprotno – oni to čine kao zarobljenici nekog političkog zla koje oduzima opće dobro, prisvaja ga i klijentelizira. Političko zlo teži da prijeđe put od želje ili ideje do stvarnosti, a za to mu, najprije, trebaju nesvjesni, spoznajno umanjeni birači, a potom i političari koji će, poput Plenkovića, političku moć davati Banožiću, Josipi Rimac ili Lovri Kuščeviću. Riječ je lancu političkog zla koje progovara kroz birače i političare. Autograf

Subota (10:00)

Viša matematika

Andrea Andrassy: Subota je, vrijeme je za “girl math”

What is girl math? Here's how economic thinking can actually be fun. | Mashable

Riječ je o trendu u kojem žene dijele simpatične laži koje si govore da bi opravdale (prekomjernu) potrošnju. Na primjer: Ako sam nešto kupila za 30 eura i onda to vratila, zapravo sam zaradila 30 eura. Naravno, kako i priliči internetu, iz ovog su se trenda izrodile razne “škole misli” – s jedne strane imamo muškarce koji su #girlmath shvatili kao finalnu potvrdu da su žene glupe i nesposobne, s druge imamo žene koje su duboko uvrijeđene jer je to seksizam i promoviranje stereotipa da žene ne znaju s novcem. Imamo i nas koji smo negdje na sredini i koji u cijelom trendu vidimo samo dobru zajebanciju i potvrdu da smo svi povremeno kreativni kad je u pitanju opravdavanje troškova koji možda nisu bili nužni. Evo nekoliko “girl math pravila” za ugodan šoping:

  • Sve što je ispod 1 euro je praktički besplatno i ne priznaje se kao trošak.
  • Ako je nešto sniženo 50 posto, zaradila sam 50 posto iznosa, a tu dodatnu zaradu smijem potrošit na nešto za što bi inače trebala platit iz “svog džepa”.
  • Sve što je plaćeno karticom se praktički ne računa jer u novčaniku i dalje imam isti iznos kao i prije. Ako novčanik ne zna da sam nešto kupila, očito nisam.
  • Sve što je plaćeno kešom se ne računa jer mi je stanje na tekućem računu nepromijenjeno. Ako banka ne zna da sam nešto kupila, očito nisam.
  • Sve što si želim kupit, ali je preskupo, svejedno povremeno smijem kupit ako izgovorim magičnu rečenicu “Ne drogiram se pa imam budžet koji ne bih imala da kupujem kokain”.
  • Struja u stanu je uvijek besplatna – ako je račun već plaćen, onda je besplatna, a ako račun još nije plaćen, opet je besplatna.
  • Benzin koji je u autu je besplatan jer je već tamo. Andrassy

 

20.09. (01:00)

I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici!

Boris Dežulović: Zakon o zastavi

  • Trideset godina, eto, ta se zastava vije na hrvatskim tribinama, praćena nacističkim salutiranjem, mrzilačkim skandiranjem i zakletvom “Za dom spremni!” – osim još možda onog zatupljujućeg “u boj, u boj” ništa drugo se na utakmicama Hrvatske zapravo i ne viče – cijela se Dalićeva najslavnija generacija hrvatskog reprezentativnog nogometa jasno deklarirala kao ljubiteljica žanra, a izbornik i nogometni savez zajedno sa šokiranim novinarima istražuju otkud službena zastava NDH na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije! Zbilja, otkud? Možda, sad napamet govorim, da provjere svlačionicu?
  • Svih tih trideset godina, od prve utakmice te reprezentacije pa do dana današnjeg, zastava NDH na hrvatskim je stadionima svoja na svome, a skandiranje, pjevanje i salutiranje ustaškoj vojsci uobičajeni je navijački folklor. Evo, samo napamet iz moždanog plićaka, bez guglanja: 2006. na prijateljskoj utakmici s Italijom u Livornu hrvatski su navijači tijelima formirali kukasti križ; sljedeće godine na utakmici protiv Bosne i Hercegovine na Koševu formirali su pak slovo U; prije deset godina, na kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv Srbije, cijeli Maksimir je grmio “Ubij Srbina!” i “Za dom spremni!”, a nakon pobjede nad Islandom Josip Joe Šimunić uzeo je službeni mikrofon i zajedno s tribinama poveo “Za dom spremni!”, za što je, osim Fifine kazne, dobio i posao pomoćnika selektora Ante Čačića; 2014. na prijateljskoj utakmici protiv Švicarske u St. Gallenu hrvatski su navijači skandirali “Za dom!” i “Ajmo ustaše!”, a 2016. HNS je kažnjen jer su navijači uz nacistički pozdrav skandirali “Za dom spremni!” i na utakmicama protiv Izraela i Mađarske.
  • Konačno, nije ustaški resentiment stran ni Dalićevoj generaciji: na masovnom dočeku srebrnih Vatrenih na Jelačića placu nakon svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. sami su reprezentativci na binu pozvali ustaškog šlager pjevača Marka Perkovića, pa zajedno s njim i stotinu hiljada ljudi pjevali „loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta“, sve uz arijevski nacistički refren, “plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica“… I nakon svega, šok i nevjerica: ustaška zastava na Rujevici! N1