U Nedjeljom u 2 debatirali o eutanaziji: Treba li ljudima koji pate pomoći da dostojanstveno umru? Teško pitanje bez jasnih odgovora

Načelno

U Nedjeljom u 2 debatirali o eutanaziji: Treba li ljudima koji pate pomoći da dostojanstveno umru? Teško pitanje bez jasnih odgovora

Mišljenja su sučelili pjesnikinja Monika Herceg te pisac i novinar Boris Beck. Treba li ljudima koji nepodnošljivo pate pomoći da dostojanstveno umru ili je sadašnja praksa dobra, neka su od pitanja o kojima se polemiziralo. Sve više zemalja u Europskoj uniji legalizira eutanaziju. Uskoro bi to trebala učiniti i susjedna Slovenija, pa se postavlja pitanje, treba li i Hrvatska, gdje ona još uvijek nije dozvoljena. Aleksandar Stanković istaknuo je da Europska unija poznaje dva pojma: dobrovoljnu eutanaziju i pomognuto samoubojstvo. Dobrovoljna eutanazija je čin okončanja života druge osobe, ali na njezin zahtjev, a pomognuto samoubojstvo čin je okončanja vlastitog života uz sudjelovanje drugih osoba. Jedno je stvar kada netko pati od neizlječive bolesti i pati, kvaliteta života mu je izuzetno narušena, no postoji i bojazan od zloupotrebe termina kako bi se riješili ukućana i došli do imovine. Neki tvrde kako je eutanazija zapravo “kapitalistička podvala” da se društvo može riješiti ljudi koji su stariji i koji nisu produktivni. HRT

Boris Beck eutanazija Monika Herceg

I još izabrati dan kad ne pada kiša

Beck: Došli smo Bajsom do Mjeseca, ali na njemu smo i ostali, na tamnoj strani

Ako je u 8 mjeseci bilo 540.000 posudbi, to je dnevno prosječno 2250 posudbi, dakle svaki bicikl samo jednom, a svaki osmi još jednom. Bajs je uveden prije 8 mjeseci, to jest 240 dana, što znači da se dnevno javnim biciklima prešlo 4166 km. Budući da ih ima 2000, to je bijednih 2 kilometra dnevno po biciklu. Ako se biciklira 10 km/h, svaki je bicikl korišten 15 minuta dnevno, a ostalih 23 sata i 45 minuta čeka. Matematika potvrđuje ono što vidimo, da se mnogi bicikli uopće ne koriste jer su punktovi loše izabrani, dok se na frekventnijim postajama koriste rijetko i za kraće vožnje, a i u tome sudjeluje samo manji broj registriranih korisnika. Bicikl po definiciji služi mladima, zdravima i besposlenima, pa se njime, prema vlastitom priznanju, ne koristi ni gradonačelnik, nego s jedne obveze na drugu ide službenom limuzinom kojom upravlja vozač; na koncu, oni koji su se već odlučili za bicikl, radije idu vlastitim jer im je to bolje i praktičnije. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Bajs Boris Beck kolumne

Ne laju, ali kao da su na uzici

Beck: Za razliku od europskih, naši političari imaju dvonožne ljubimce

Psi su važni u političkom životu Francuske, i svaki je predsjednik od Charlesa de Gaullea imao barem jednog, možda zato da se razlikuju od Engleza koji su skloniji mačkama. Ove je godine Larry, glavni mišolovac Downing Street 10, proslavio 15 godina u službi, uz veliku pokrivenost medija. Taj mačak skromnog porijekla, udomljen iz skloništa, dočekao je ondje i ispratio Davida Camerona, Theresu May, Borisa Johnson, Liz Truss i Rishija Sunaka, da bi sad služio pod laburistom Keirom Starmerom. Mačke, netipično francuski, voli i Marine Le Pen, kao i belgijski premijer Bart De Wever, koji od prošlog kolovoza u uredu ima crno-bijelog mačka, udomljenog. Uvijek me kopkalo kako to da političari kod nas nemaju kućne ljubimce. Otkad je Bandić umro, pa je Rudija preuzela njegova obitelj, i otkad je, nakon četiri godine druženja, Kolinda Grabar-Kitarović predala svog psa Kiku na udomljavanje, jedina dva relevantna ljubimca nestala su iz političkog života. Ovih dana sam opet o tome malo mozgao i zaključio da se naši političari ne mogu posvetiti četveronožnim ljubimcima jer je prevelika konkurencija dvonožnih. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Boris Beck kolumne

'Gradimo za jednokratnu upotrebu'

Beck: Visoka arhitektura, kratak rok trajanja – gradimo da traje 20 godina, a ne stoljeća

Poput Sabora, trenutno se restauriraju i stari parlamenti u Haagu, Beču i Londonu, no to ne izaziva otpor javnosti. Prijepori nastaju zbog obnove modernih zgrada, za koje se otkriva da su nakon samo nekoliko desetljeća neupotrebljive. U Zagrebu su potpuno dotrajali, primjerice, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Otvoreno sveučilište i poslovni neboder Zagrepčanka, ali obnovu se nitko ne usudi predložiti kad vidi da je u Berlinu rekonstrukcija Nove nacionalne galerije iz 1968. stajala 400 milijuna eura, a da su u Sidneyju za Operu iz 1973. i u Londonu za umjetnički centar Barbican iz 1982, samo za prvu fazu, spiskali po 300 milijuna eura. Muzeji i dvorane mogu zvrjiti prazni, ali nogometni stadioni se pune, i stalno trebaju. U Dioklecijanovoj palači možete živjeti, u Eufrazijevoj bazilici može se održavati bogoslužje, a Arena u Puli sasvim je prikladna za javne priredbe, dok je Arena u Splitu ruševina. Nekad su arhitekti i graditelji željeli da im proizvodi budu trajni, a danas im je važnija originalnost. Boris Beck za Večernji. (Cijeli tekst na Narodu)

Boris Beck kolumne

Teologija rata

Beck: Čudna je ideja da se nosač aviona stavlja pod zapovjedništvo arkanđela Mihaela, ali mislim da će doći i čudnije stvari

Izraelski pisac Amos Oz je u knjizi “Kako izliječiti fanatika” rekao da je srž fanatizma želja da se drugi prisilno promijene za njihovo dobro; fanatik će vas promijeniti i po cijenu da vas ubije, i u zadnjim nemirima u Iranu nije smrtno stradalo manje od 3000 prosvjednika. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell smatrao je da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriv fanatizam nacista. Dok su Saveznici postupali racionalno, kaže on – hitlerovci su srljali u borbu oduševljeno, zaneseno i iracionalno. Ako se dvoje ljudi ne slažu oko činjenica, mislio je Russell, mogu ih provjeriti; ali ako se dva fanatika ne slažu oko vrijednosti rase ili volje vođe, spor mogu riješiti jedino ratom.

Je li fanatizam nekih današnjih režima samo krinka prema van i unutra, da osiguraju svoju vlast, ili su zbilja spremni žrtvovati sve, pa i sebe, za svoje iracionalne ciljeve? Da je i SAD inficiran fanatizmom, dokazuju pritužbe vojnika i časnika da im zapovjednici govore o operacijama protiv Irana kao o dijelu Božjeg plana i pospješivanju ponovnog dolaska Isusa Krista. Nadahnjuje ih biblijska knjiga Otkrivenja koja opisuje duhovnu borbu dobra i zla na kraju svijeta, koju Amerikanci shvaćaju kao konkretan i stvarni rat, i s tim u skladu očekuju od predsjednika da povede američku vojsku u metafizički boj na Bliskom istoku. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

Boris Beck kolumne

Descartes: Mislim, dakle dobro je

Beck: Kako ide? Kako bi rekao veliki novinar Joža Vlahović, nije loše, a kamoli dobro

Beskonačna je lepeza odgovora na ono obično pitanje: Kako ide? Neutralno: Ide, Dobro je, Polako, Bez žurbe, Gura se. Ironično: Nikad bolje! Optimistično: Odlično! Neinformirano: Ma, može i bolje. Kada mene to pitate, i sam uglavnom iskoristim neki od ponuđenih odgovora, inače stanem, zadubim se i ostanem bez riječi.

Jer iskreni odgovor na to pitanje sve je samo ne jednostavan – on bi trebao sadržavati sve o tome tko smo i što smo, gdje smo i kamo idemo, sve o našoj unutrašnjosti i okolini, spojiti trenutak i vječnost, a također i stav o svim tim stvarima. Evo nekoliko odgovora u ponešto slobodnom prijevodu – Ikar: Slomljen sam, Prometej: Idu mi na jetra, Odisej: Na konju sam, Heraklit: Ide, Parmenid: Ne ide, Hipokrat: Dok je zdravlja, Sokrat: Ne znam, Platon: Idealno, Lucifer: Kako Bog zapovijeda…

Kako ide, pitali su i jutros razne ljude o kojima čitam u medijima. Evo nekih mogućih odgovora – Trump: Ide nam najbolje u povijesti! Putin: Kroz prozor. Dabro: Iz d-dura. Stanković: Depresivno. Orešković: U fašizam. Herman: U antifašizam. Rudan: U kurac. Tomašević: Na biciklu, Thompson: Preko polja kroz sjećanje. Milanović: Ad infinutum. Hajdaš Dončić: A što to?… Boris Beck za Večernji (i za Narod)…

Boris Beck kolumne

Nije bilo više koga da kupuje

Beck: Robna kuća znak je obilja i punoće, nemaju je siromašni i prazni. Zato je propala Nama

Čovjek 19. stoljeća mislio je da se sva spoznaja može obuhvatiti u jednoj glavi, pa je logično htio i sve kupiti pod istim krovom, piše Boris Beck za Večernji list. Čovjek 20. stoljeća bio je, međutim, biće specijalizacije, i zato se od 50-ih godina šire trgovački centri: robe je manje vrsta, ali su zastupljeni jaki brendovi; nije više slika svemira, ali su cijene zbog unutarnje konkurencije niže; ima kafića, restorana i kina pa se kupnja pretvara u izlet i obiteljsku zabavu. Nekad slavne robne kuće Upin i Coin propale su u Trstu otkad naš čovjek tamo ne kupuje, ali su u teškoćama i u cijeloj Italiji; neke slavne robne kuće pretvorene su u muzeje, pa je tako Muzej stripa u Bruxellesu smješten u secesijskoj zgradi Victora Horte.

No i trgovački centri propadaju. U SAD-u ih je 2010. bilo 1.200, sada ih je oko tisuću, a do 2028. zatvorit će ih se još stotinu. Čovjek 19. stoljeća želio je potpunost, čovjek 20. određenu nišu, a milenijalci naručuje stvari poštom iz Kine. Kastner & Öhler u Grazu, prva austrijska robna kuća, također odlično radi, a uspjela je sačuvati dojam ekskluzivnosti, i u asortimanu i u interijeru. To što je njezina zagrebačka filijala u Ilici neslavno završila, nisu krive samo svemirske sile, nego i luđačka i štetna politika. Narod

Boris Beck kolumne

Poštovani, a jeste li probali ponekad i saunu?

Beck: Kapitalizam trguje i duhom pa nam se prodaje well-being, mindfulness, antistres…

Zemaljsko ulje obilno teče i našim naftovodom kojim upravlja JANAF, ali čini se da im nedostaje ovog drugog. Čitam u medijima da su članu uprave platili 16.000 eura za razne antistres programe kako bi mu se oporavio well-being (Jutarnji)… Nije mi to neočekivano. Tok zemaljskog ulja kroz hrvatski naftovod mogu poremetiti globalna kretanja – rat u Ukrajini i američke sankcije Rusiji…

Sve je to itekako stresno, i jasno je da je vrhunski menadžer suočen s burn outom, izgaranjem, kako bi se reklo hrvatski, iako bih ja radije upotrijebio metaforu cvijeta koji sahne jer je izgubio dodir i sa suncem i s korijenom. Ne samo menadžeri naftovoda, svaki je čovjek danas u opasnosti da izgubi sebe, jer vlada znanstveno mišljenje da čovjek nema dušu. Sav bi naš psihički život bio proizvod elektrike i kemije koji će zamrijeti s nama, pa dakle uopće i nemamo duh, nego samo tijelo.

Kapitalizam ipak i duhom nastoji trgovati pa nam se nude razni tečajevi mindfulnessa, antistresa, vizualizacije, meditacije ljubazne dobrote, progresivne mišićne relaksacije, šumskog kupanja, sunčanja anusa, plutanja u mračnom slanom bazenu i sličnih ludosti… Boris Beck za Večernji, i za Narod.

Boris Beck JANAF kolumne

Vjeruj svojim očima

Beck: Erich von Däniken – prvi šarlatan kojeg su mediji pretvorili u svjetskog celebrityja

Dänikenov postupak bio je jednostavan i užasno efektan: pokazao bi neke neobične predmete ili slikarije i rekao da je to dokaz da su izvanzemaljci bili ovdje. Ta nepodnošljiva lakoća tvrđenja njegova je trajna baština. Kad je Semir Osmanagić pokazao na ćoškasta brda kod Visokog i ustvrdio da su to bosanske piramide, samo je ponovio ono što je već vidio u Dänikenovim knjigama, i kao i on stekao mnogo sljedbenika. Srž tog šarlatanstva je u tome da ne znate ništa ni o čemu, kao i vaša publika, ali da im autoritativno kažete da je vaša teorija točna, uz prvi, glavni i jedini dokaz: Pa vidite i sami. Čovjek se cijepio i nakon tri dana umro – vidite da cjepivo ubija; na onoj fotografiji astronauta s Mjeseca zastava vijori – vidite i sami; Zemlja je ravna – pa to je očigledno; kako bi se Zemlja mogla zagrijavati kad je pao toliki snijeg? Šarlatana je bilo i prije, no jedno mu se mora priznati – bio je bezazlen i zabavan, dok su ovi oko nas smrtonosni, kaže Boris Beck za Večernji (i za Narod).

Boris Beck Erich von Däniken

Možda da se vratimo starim poznatim riječima kojima smo odavno zaboravili značenje

Beck: Kod nas se ne bira riječ godine, ali zašto ona ne bi bila – nada

Kod nas se ne biraju riječi godine pa imam ja par prijedloga. Dron je na prvom mjestu: ta ubojita svevideća sprava svaki je dan u vijestima, a odnedavno lebdi i nad našim cestama i lovi prekršitelje u prometu. Zatim „zabranitelj“ – o njemu se jako pisalo 2025. Kao treći prijedlog istaknuo bih „fan zonu“ i „fan pit“, koji su se dosta spominjali u vezi s koncertom na Hipodromu. Oba su pojma itekako primjenjiva na naš politički život, jer svaka opcija ima svoju fan zonu, s više ili manje zagriženim sljedbenicima, a ima i svoj fan pit. No ovaj članak ne želi ni afirmirati ni kritizirati nove riječi, iako se pokazalo da su sve nove riječi u načelu o nečem lošem ili čak pogubnom: vape, post-istina, lažna vijest, toksičnost, polarizacija, gaslighting, metaverse, goblin mode, brain rot, klimatska opasnost… Želio bih podsjetiti na dobre stare riječi, koje još uvijek razumijemo, i koje možda jesu izašle iz mode, ali ih smijemo koristiti i cijeniti. Boris Beck za Večernji i za Narod predlaže “istinu” ili čak “nadu”…

Boris Beck kolumne

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

Boris Beck kolumne

Načelno