Zašto volimo horore: Kako kroz filmski stres-test sigurno treniramo vlastite evolucijske strahove - Monitor.hr
Jučer (15:00)

Dragovoljno se predajemo traumama

Zašto volimo horore: Kako kroz filmski stres-test sigurno treniramo vlastite evolucijske strahove

Horor je dobrovoljni stres-test. Simulator prijetnje. Plaćamo da bismo se bojali jer nas ne zanima stvarna opasnost, nego njezina probna verzija. Želimo strah s izlazom za nuždu. Želimo paniku koja traje dva sata i završava odjavnom špicom. Želimo da tijelo povjeruje, ali da razum negdje u pozadini ipak šapne: “Sve je u redu, to je film, kauč je tu.” Horor filmovi funkcioniraju jer naša amigdala i tijelo na fiktivne prijetnje reagiraju instinktivnim FFF-modom (“bori se, bježi ili se ukoči”), ignorirajući razum. Podžanrovi horora zapravo su moderne maske za iskonske evolucijske strahove: od predatora, zaraze i narušavanja sigurnosti doma. Gledanje horora u kinu ili na kauču simulira zajedničku “logorsku vatru” kojom društvo prerađuje stvarne tjeskobe, poput traume, bolesti ili otuđenja. Vraćamo im se jer nam pružaju siguran stres-test – dvosatnu kontroliranu paniku s jasnim izlazom za nuždu, nakon koje se naš svijet ipak ponovno sastavi. Igor Berecki za Bugov Magnet


Slične vijesti

29.06. (22:00)

Kad ti kažu da imaš samo 99 sekundi za efektnu priču

Dead grandma: Ovaj kratki horor film od jedne minute i 20 sekundi stvara jezu

Autorski dvojac Rachel Kempf i Nick Toti, poznat po indie hitu “It Doesn’t Get Any Better Than This” početkom ove godine predstavio je svoj novi film. Inspiriran Totijevim iskustvom iz rada u vrtiću i slavnom Hemingwayevom pričom od šest riječi, film traje manje od 99 sekundi. Snimljen je u sklopu festivalskog programa 99 Special koji slavi pristupačnu, DIY kinematografiju. Variety

01.05. (18:00)

Pa ti probaj spavati sam

Hokum: Horor film koji bi mogao donijeti svježinu na temu ukletih kuća

Radnja prati pisca horora Ohma Bauma, kojeg glumi Adam Scott, dok putuje u Irsku kako bi rasuo pepeo svojih roditelja na mjestu njihova medenog mjeseca. No, ono što počinje kao intimno i emotivno putovanje ubrzo se pretvara u noćnu moru. Bauman dolazi u zabačeno boravište u kojem je smješten za koje se priča da je opsjednuto vješticom, a niz neobičnih događaja – od čudnih gostiju do nestalog osoblja i misteriozno zaključanog apartmana – postupno eskalira u otvoreni susret s nečim demonskim. Journal

26.01. (21:00)

Smrtonosni virusi i zombiji, ali bez Dannyja Boylea ovaj put

28 godina kasnije 2.dio: Hram lubanja – film koji ne nudi utješne odgovore

Za razliku od 28 godina kasnije, koji počiva na osjećaju povratka i reartikulacije serijala u postpandemijskom i postbrexitovskom kontekstu, Hram lubanja djeluje fokusiranije. Film se odmiče od širokih društvenih alegorija i okreće se unutarnjim strukturama svijeta koji je već uspostavljen: kultovima, izoliranim zajednicama, osobnim sustavima vjerovanja i pokušajima da se u njima pronađe smisao. Horor elementi pritom su potisnuti u drugi plan; zaraženi više nisu primarni nositelji prijetnje, nego konstanta oko koje se organiziraju ljudski odnosi. Kulminacija filma ne dolazi kroz eskalaciju nasilja, nego kroz susret dviju ideologija. Umjesto „frontalnog” sukoba, film bira razrješenje kroz dijalog, manipulaciju i performans. Dakle, nije film o religiji u klasičnom značenju, nego o potrebi za smislom u svijetu bez institucija, represivnih i ideoloških strojeva. Kažu na Bugu… (a možete pročitati i što kažu na Forumu).

18.10.2025. (17:00)

Kralj horora opet vlada – i to na dva kraja svijeta

Novi filmovi po Kingu: od umiranja s osmijehom do hodanja do smrti

Stephen King ove godine ponovno osvaja kina s dvama vrlo različitim ekranizacijama. Chuckov život Mikea Flanagana, nagrađen u Torontu, donosi emotivnu priču o kraju svijeta i osobnom prihvaćanju smrti, s Tomom Hiddlestonom u glavnoj ulozi. Suprotno tome, Dugi hod Francisa Lawrencea prikazuje distopijsku Ameriku u kojoj mladići hodaju do smrti za slavu i nagradu – brutalnu alegoriju društva pod fašističkom kontrolom. King tako još jednom spaja fantaziju, horor i društvenu kritiku – i podsjeća koliko su granice stvarnosti tanke. Boško Picula za tportal

25.08.2025. (09:00)

I nude nešto više od jump scareova

„Trenutak nestajanja“ i „Zajedno“ – novi horori koji su obilježili sezonu

  • Trenutak nestajanja (Weapons) – horor Zacha Creggera; nestanak cijelog razreda djece u 2:17 ujutro pokreće niz jezivih događaja u malom američkom gradu; spoj visokog koncepta, jeze i društvenog komentara.
  • Barbari (Barbarian, 2022.) – Creggerov prethodni horor; kuća za unajmljivanje u Detroitu skriva mrežu podzemnih hodnika i užasa; kombinira više perspektiva i društvenu kritiku.
  • Zajedno (Together, 2024.) – horor-romansa Michaela Shanksa; bračni par (Dave Franco i Alison Brie) nakon preseljenja u provinciju pada u jamu i počinje ih povezivati nadnaravna sila, što vodi u body horor s romantičnom komponentom.

Boško Picula za tportal

08.08.2025. (16:00)

Nešto drugo, nešto divlje

Weapons: Više od horora

Teško se sjetiti nekog filma koji je istovremeno i doista strašan i iskreno smješan, pa čak i dirljiv, a “Weapons” uspijeva biti sve to i više od toga. Oni koji uporno traže nove autore koji će baklju tzv. “elevated” horora preuzeti od Roberta Eggersa i Arija Astera mogli bi svog čovjeka naći upravo u Craggeru, premda su i ranije spomenuta braća Philippou također u odličnoj startnoj poziciji u toj utrci. U svakom slučaju, dobro je da u moru prosječne i ispodprosječne strave i užasa ipak svako toliko ispliva i nešto doista kvalitetno, kažu na Ravno do dna, a oduševljen je i Indexov Marjanović.

26.06.2025. (20:00)

Zombiji, nadnaravni događaji i morske zvijeri ponovno u trendu

Kao da nije dovoljno horora u stvarnom životu: ovo ljeto obilježit će filmovi strave i užasa

Kao jedan od najprepoznatljivijih filmskih žanrova, horori odnosno filmovi strave gotovo svake godine imaju ponekog predstavnika koji postane svjetskim kinohitom. Trenutačno je to posljednji nastavak serijala Put bez povratka, a na velike ekrane stigao je i film 28 godina kasnije, također dio popularnog serijala. Usto, australski horor Opasne životinje efektno evocira uspjeh Ralja (koje su izašle točno prije 50 godina). Boško Picula za tportal

30.05.2025. (21:00)

Podravski vampir

Kultni jugoslavenski horor Leptirica dobiva remake

Mislim da ćemo se svi složiti da Leptirica svakako zaslužuje remake, a praksa remakea je kod nas neistražena. Remake ima smisla ako može ponuditi nešto novo, a da istovremeno uzdiže i original. Original je proizveden u niskobudžetnoj produkciji kao TV film, a osim što je vrlo kratak, oko 60 minuta, originalni film koristi minimalne lokacije i skromne umjetničke odabire u vidu scenografije, kostima i kadriranja… kažu dvije filmašice za Journal, otkrivši kako razmatraju lokacije na sjeveru Hrvatske…

02.11.2024. (23:00)

Malo adrenalina nekad nije na odmet

Horori su nam zapravo korisni. Znanost je objasnila zašto

Ljudi vole krimiće i horore, true crime dokumentarce, crnu kroniku i često uspore kad se voze pokraj automobilske nesreće. Ovaj fenomen dobro je istražen u psihologiji i poznat je pod nazivom “morbidna znatiželja”. To je pojam koji opisuje ljudsku sklonost istraživanju i promatranju sadržaja povezanih s opasnošću, smrću, nasiljem i drugim negativnim aspektima života, često iz osjećaja fascinacije i potrebe za razumijevanjem nepoznatog. Ova vrsta znatiželje nije nužno patološka, već se može smatrati prirodnim psihološkim fenomenom koji ljudima pomaže da se nose sa strahovima, da se pripreme za moguće opasnosti te da bolje razumiju granice vlastitih emocionalnih doživljaja i reakcija. Nenad Jarić Dauenhauer za Index

01.09.2024. (16:00)

Tiha jeza

Vražja kupka: Kandidat za horor godine, iako to zapravo ni nije horor

Ako od „Vražje kupke“ očekujemo da bude punokrvni horor koji vrvi od nadnaravnih elemenata, nasilja, strave i užasa, na krivom smo tragu, ali to smo i mogli pretpostaviti od dua Franz-Fiala jer je kod njih ono stravično češće u implikacijama, a nasilni aktovi, ako ih ima, dolaze naglo, traju kratko i ostavljaju posljedice. I ovdje je to slučaj: užas se gradi atmosferom, realistično groznom, te implikacijom okljaštrenih unutarnjih života likova zarobljenih u prostoru, vremenu, nasušnim potrebama i vjerovanjima, od službenih do labavih narodnih. Film zbog toga bolje funkcionira kao duboka i, opet, veoma realistična psihološka drama, te kao svojevrsni film paradigme koji u „elevated” hororu kao podžanru nikako nije strani pojam. Lupiga