“U nedjelju se u Vukovaru dogodio vrlo brutalan napad trojice mladića na 20-ogodišnjaka. Ovaj je napad u dijelu medija odjeknuo zato što postoji pretpostavka da je, barem djelomično, bio motiviran i etničkom pripadnošću aktera – naime, kako pojedini mediji javljaju, napadnuti je hrvatske a napadači su srpske nacionalnosti.
Na početku treba reći da bilo kakav napad ovakve vrste treba strogo osuditi te se založiti da se svi pojedinci koji su ga izveli oštro kazne. Neprihvatljivo je da se bilo koga napada – fizički ili verbalno – zbog njegove etničke ili vjerske pripadnosti, seksualne orijentacije, mišljenja i sl. Nažalost, ovakvi napadi nisu ništa čudno – jedino što je ovaj put različito, a što su nazadne političke snage u društvu spremno dočekale i odmah na tom poentirale, je to što su određeni pripadnici jedne nacionalne manjine napali pripadnika nacionalne većine. Iako nema sumnje da će se politički to pokušati iskoristiti riječima poput „eto vidite, jesmo li vam rekli kakvi su ti Srbi?“ i sl., činjenica je da su ovakvi napadi zapravo rijetki. U pravilu u ovakvim situacijama stradaju pripadnici manjina (bilo da su oni Srbi, imigranti, crnci ili lezbijke). To, naravno, nema nikakve veze s time da bi pripadnici npr. nacionalne većine (recimo Hrvati u Hrvatskoj ili Srbi u Srbiji) bili tobože genetski ili kulturološki takvi ili onakvi, nego s jednostavnom činjenicom da većina, kakva god ona bila, obično nije ugrožena – unatoč ovakvim iznimkama koje se mogu dogoditi i koje su, kako god bilo, nedopustive.
Zanemarimo li činjenicu da su pri napadu određenu ulogu odigrali i navijačko-huliganski rituali („za koga navijaš?“ – iako je to tu vjerojatno bilo posredno, kako bi se preko imena kluba došlo do informacija o etničkoj pripadnosti), a koji se često događaju i unutar iste etničke skupine (pa recimo napadi navijača na dalmatinske studente u Zagrebu nisu nikakva rijetkost iako su i jedni i drugi uglavnom Hrvati), treba svejedno u razmatranju ovog problema nadići plemensku logiku. Ako je uzrok za napad bila etnička netrpeljivost, naravno da treba o tome voditi računa, no nacionalizam kao povod za fizički napad nikako ne zahtijeva kao odgovor i nacionalizam druge strane.
Iako je sam napad sramotan i kukavički, još bi sramotnije i kukavičkije bilo pokušati takvu žalosnu situaciju iskoristiti kako bi se dodatno zaoštrila međuetnička situacija u našoj zemlji. Odgovor na nacionalizam jedne etničke skupine nikako ne smije biti nacionalizam druge etničke skupine. „Svrstavanje u torove“ i na „naše i vaše“ je u ovakvoj situaciji potpuno neprimjeren odgovor – iako je potpuno jasno da je i previše onih koji ovakve nemile događaje jedva čekaju kako bi na njima mogli osvajati političke poene. Treba jasno reći – svi koji vrše ovakve prezira vrijedne napade na pripadnike druge etničke skupine, bilo da je riječ o Srbima, Hrvatima ili nekom trećem, svi su oni pripadnici iste nazadne i nečovječne ideologije, samo pod drugom zastavom.
Potpuno je također jasno da se ovakav napad nije dogodio u vakuumu i da, po svoj prilici, ima veze s općim zaoštravanjem političke situacije u zemlji unazad nekoliko godina. Govor i politika mržnje, manje ili više izravno usmjerena prema Srbima (često maskirana ćirilicom, „neprijateljima Hrvatske“, „Jugoslavenima“ i sl.) počela je, nije to tajna, od HDZ-a i njihovih satelita – ponajprije vukovarskih „čekićara“ i zagrebačkih „šatoraša“. Na takvu zaoštravajuću političku atmosferu mlitavi SDP, koji je donedavno bio na vlasti, s jedne strane nije znao niti mogao primjereno odgovoriti pa je takvim snagama nerijetko i podilazio, a s druge strane bi, kada bi im to oportunistički i politikantski odgovaralo, prihvaćao igru, svodeći sve na još jednu rundu uzaludnih „svjetonazorskih prepucavanja“ i „kulturnih ratova“.
Ono što se trenutno događa u našoj zemlji nije ništa novo i neobično. U trenutku kada se pokazuje da je kapitalistički projekt, nakon četvrt stoljeća svoga postojanja, kolabirao (imamo, među ostalim, manji realni BDP, manje zaposlenih, veću nezaposlenost i veću zaduženost nego u 1980-ima, o deindustrijalizaciji, radničkim pravima, zdravstvu i ostalom da se i ne govori), političke elite i s desnice i s „ljevice“ nemaju nikakav alternativni model na umu – nego, dapače, nova HDZ-ova vlada najavljuje sve po starom (privatizacije, napad na radnička prava itd.) do iznemoglosti – pa onda svoju političku jalovost zamjenjuju „svjetonazorskim ratovima“, a desnica, kao i uvijek, u nemogućnosti da poveća životni standard i socijalna prava svima, prelazi u napad na manjine svih vrsta, od Srba i „Jugoslavena“, preko „komunista“ i „loših Hrvata“, do homoseksualaca i ateista (svih onih koji ne podržavaju HDZ-ovu „viziju Hrvatske i njezine prošlosti“). Takva politika starog principa „zavadi pa vladaj“ ima jednostavan smisao – dok Hrvati budu napadali Srbe i obrnuto, mi ćemo i dalje nastaviti po starom, provoditi „reforme“ u korist krupnog kapitala a na štetu radništva i većine društva.
Nedvojbeno je da se ovakvi bezočni fizički napadi moraju nedvosmisleno osuditi, kao i to da se svak razuman mora oduprijeti tendencijama neofašizacije koje se sve više javljaju u našem društvu, no isto tako moramo biti svjesni toga da je jedini način da se takvim pojavama stvarno suprotstavimo to da ponovno razvijemo nove, alternativne ekonomske modele, koji teže ne bogaćenju manjine na uštrb većine, nego pravom razvoju te socijalnoj jednakosti i pravednosti. Jedini način da se to ostvari jest da se nadiđu kukavičja jaja nacionalne i drugih netrpeljivosti koje nam nameću političke elite i da se zajednički okrenemo klasnoj politici i borbi za prava većine, a protiv privatiziranja društva od strane ekonomskih i političkih elita, kojima itekako odgovara da se mi na dnu prepiremo oko toga tko navija za koji klub, kako se križa i s kim spava u krevetu, dok se oni goste šampanjcem u svojim jahtama i mondenim vilama.
Budućnost, ako želimo da je bude i da na nešto sliči, nije u plemenskom lupanju u prsa, nego u zajedničkoj borbi potlačene, obespravljene i osiromašene manjine za bolje društvo i bolji svijet.”
