27.01. (16:30)

Pravimo se Šveđani

Predsjednička kandidatkinja Katarina Peović: Zastupam ideju demokratskog socijalizma

Profesorica s filozofskog fakulteta u Rijeci bit će kandidatkinja Radničke fronte na predsjedničkim izborima (bit će krajem godine), a u intervjuu Novostima ovako opisuje svoj mogući budući posao: “Predsjednica bi trebala i mogla artikulirati viziju demokratskog socijalizma i određene konkretne politike u tom pravcu. Prema Bruxellesu zastupati samostalnu i razvojnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU-a, demilitarizaciju društva, smanjivanje financiranja vojske, istupanje iz NATO-a i povlačenje vojnika iz vojnih misija”.

21.10.2017. (10:21)

Krhko je znanje

Radnička fronta pred Ministarstvom financija: Niste znali za Todorića? To je onaj koji vam nije plaćao porez

“Sjetimo se da Agrokor od 2005. nije plaćao 20% poreza na dobit iako je samom sebi isplatio 670 milijuna kuna od te iste dobiti – Porezna uprava na to nije nikako reagirala. Sjetimo se kako se skrivao porezni dug Agrokora. Sjetimo se kako Porezna uprava godinama nije zalazila u Agrokor, dok se sitne firme s jednim zaposlenim maltretiralo za sitnice. Sjetimo se kako se Todoriću toleriralo da probija sve rokove plaćanja, čineći od svojih dobavljača svoje kreditore. Sjetimo se kako je Agrokor mogao kasniti s plaćenjem poreza i ostati ‘ugledni poduzetnik’, dok se malog čovjeka razapinjalo i za sitniš. Sjetimo se kako su Todorići privatne troškove prebacivali na Agrokor, ali su pritom ‘zaboravili’ platiti porez na dohodak. Je li to sve bilo slučajno? Je li to sve bilo bez podrške institucija?”, poručila je Radnička fronta koja je održala prosvjed pred Ministarstvom financija. VideoMonitor

20.04.2017. (13:59)

Zagreb je naš!, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad zajedno na lokalne izbore

Zagreb je NAŠ!, Nova ljevica, OraH, Radnička fronta i Za grad najavili su danas zajednički izlazak na lokalne izbore u Gradu Zagrebu na svim razinama.

Tomislav Tomašević iz Zagreb je naš! bit će zajednički kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba ispred koalicije, dok će kandidatkinje za zamjenice gradonačelnika Zagreba biti Danijela Dolenec i Urša Neda Raukar.

“Vrijeme je za drugačiju ljevicu koja se temelji na načelima društvene jednakosti, pune demokracije, rodne ravnopravnosti i ekološke održivosti te imamo znanje i borbenost za javni interes da to ostvarimo”, rekao je Tomašević predstavljajući koaliciju. Rada Borić iz Nove ljevice poručila je kako koalicija želi otvoreni grad za sve građane, za sve etničke manjine, seksualne manjine, osobe s invaliditetom te je naglasila antifašističke temelje grada. Darko Stošić iz Oraha istaknuo je kako će se zalagati za rješavanje pitanja otpada i zatvaranja Jakuševca, unapređenje vodne infrastrukture. Mate Kapović iz Radničke fronte naglasio je da želi Zagreb u kojem svi odlučuju, odnosno da Zagrepčani i Zagrepčanke mogu o 15% proračuna sami odlučivati o temama kao što su parkovi, bolnice, promet itd. Ivan Zelenić iz stranke Za grad najavio je da će ova koalicija proširiti tramvajsku mrežu u Zagrebu i unaprijediti biciklističku infrastrukturu.

17.04.2017. (10:24)

Ipak se kreće

Mate Kapović: Ljevica je spremna za političku borbu

“Treba organizirati jak politički pokret odozdo koji može osvojiti vlast, umrežene bogate kriminalce treba osuditi i oduzeti im ilegalno stečenu imovinu, upravljanje gradom treba učiniti transparentnim stavljajući ugovore, natječaje, račune i zapisnike na internet, a cijeli proces demokratizirati tako da se omogući da ljudi izravno sudjeluju u kreiranju gradske politike. Zalažemo se za uvođenje participatornog proračuna, gdje bi građani izravno odlučivali o 15% gradskog proračuna”, predstavlja program Radničke fronte i Nove ljevice za izbore u Zagrebu, u intervjuu za Novosti Mate Kapović, a komentira i ostale kandidate.

11.02.2017. (22:53)

"Mi ne živimo u Disneylandu"

Radnička fronta: Pravi neprijatelji su u našoj zemlji

Dok je pred MORH-om grupicu ratonostalgičara svojim halucinacijama zabavljao legionar Željko Glasnović, na subotnjem prosvjedu protiv vojnog roka Radnička fronta poručila je kako mladima treba manje discipline prema tajkunsko-političkoj eliti koja na njima parazitira, pišu Novosti. “Pravi neprijatelji nisu preko granice, nisu na drugom kontinentu, nisu druge boje kože i nisu druge vjere. Pravi neprijatelji su ovdje u našoj zemlji, nose naša prezimena, sjede u prvim redovima na misama, polažu svečane zakletve i obećavaju se boriti do posljednje kapi tuđe krvi”, poručio je Marko Milošević iz Radničke fronte.

08.02.2017. (08:08)

Policija zabranila prosvjed Radničke fronte protiv služenja vojnog roka jer se na istom mjestu organizira skup podrške, zapravo policija odugovlačila pa je taj netko drugi u međuvremenu prijavio svoj skup

19.12.2016. (11:45)

"Kada trune kapitalizam - smrdi na fašizam"

Radnička fronta: Smisao fašizacije je da ostanete kapitalističko roblje

Ustaševanje i fašizacija Hrvatske se događaju kako bi se unaprijed diskreditirale sve pozitivne tekovine bivše Jugoslavije – npr. radnička prava, javno i dostupno zdravstvo i obrazovanje, demokracija na radnom mjestu itd., stoji u priopćenju Radničke fronte čiji su aktivisti jučer izveli akciju u Jasenovcu ispod HOS-ove spomen-ploče. Monitor

19.12.2016. (11:23)

Radnička fronta: Smisao fašizacije je da ostanete kapitalističko roblje

Ustaševanje i fašizacija Hrvatske se ne događaju zato što su neki ljudi ljubitelji povijesti, u kojoj pogotovo vole koljače koji su služili “nadmoćnoj njemačkoj rasi”.

Fašizacija se događa kako bi se unaprijed diskreditirale sve pozitivne tekovine bivše Jugoslavije – npr. radnička prava, javno i dostupno zdravstvo i obrazovanje, demokracija na radnom mjestu itd.

Ta diskreditacija povijesti se pak odvija zato da nikome danas više ne bi palo na pamet tražiti društvo jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde. Takav će odmah biti prozvan Jugoslavenom i komunistom, a u konačnici će, ako zagusti, na njega pustiti i neofašističke horde, koje – iako pričaju o velikoj hrvatskoj slavi (dok puzaju pred nacističkom Njemačkom i predaju Talijanima pola Hrvatske) i istrebljenju “nižih vrsta” – zapravo služe tome da se kapital očuva na vlasti. Dok Todorić i ostali kapitalisti žive u dvorcima i voze se helikopterima, a obična raja bježi iz zemlje ili kopa po kontejnerima, one će, koji bi se možda mogli pobuniti protiv takvog lopovskog sistema, kontrolirati neofašistički plaćenici.

Pravi smisao fašizacije je da i dalje ostanete kapitalističko roblje, a utjehu nalazite u vikanju “Hrvatska, Hrvatska!”, dok vam fašistička čizma razbija zube.

09.11.2016. (14:05)

Radnička fronta podržava prosvjed radnika Gavrilovića protiv ratnog profiterstva

Na dan 11. studenoga 1991. godine Geurg Gavrilović stekao je vlasništvo nad tvrtkom Gavrilović, zbog čega će mu uskoro početi suđenje za ratno profiterstvo. Radnice i radnici Gavrilovića će točno 25 godina poslije te krađe, u petak 11. studenoga 2016. godine u 11 sati svoje pravo na rad i na tvornicu koju su svojim radom i novcem stvarali potražiti na ulicama Petrinje.

Radnička fronta podržava najavljeni prosvjed, u njemu će sudjelovati, te poziva sve spremne podići svoj glas protiv privatizacijske pljačke, ratnog profiterstva i kontinuiranog obespravljivanja radnika da također daju svoju podršku. Slučaj Gavrilovića nije samo još jedan od mnogih primjera pljačkaške privatizacije izvedene pod egidom nacionalizma koja je štitila i još uvijek štiti ratne profitere. Kratki historijat Gavrilovića savršeno ilustrira sustavnu pljačku kojom je društveno vlasništvo otuđeno od svih nas i postalo privatno vlasništvo izabranih pojedinaca.

Otuđivanje društvene imovine Georg Gavrilović pokušava prikazati kao povrat obiteljske imovine konfiscirane nakon oslobođenja 1945. godine. No, koliko i sam vjeruje u opravdanost takvog povrata, a koliko je tek instrumentalizirao razbuktali nacionalizam i antikomunizam 90-ih za lov u mutnoj vodi, vidljivo je iz detalja slučaja. Tvornica Gavrilović naime niti prije Drugog svjetskog rata nije bila vlasništvo obitelji Gavrilović. Đuro Gavrilović, otac Georga, je u tadašnjem dioničkom društvu imao 40.195 od ukupno 100.000 dionica. Taj udio od 40% Đuri jest konfisciran na temelju optužbe koja između ostaloga uključuje kupovinu opljačkane stoke od ustaša, ustupanje tvorničkih kamiona ustašama za vršenje zločina po okolnim selima i td. Čak kada bi povratak te i tako konfiscirane imovine smatrali legitimnim, moramo naglasiti da se radi o 40% stare tvornice.

Nova tvornica, koja sa starom dijeli samo naziv, izgrađena je državnim novcem i novcem koji su radnici izdvajali iz svojih plaća kao zajam za izgradnju nove tvornice, pri čemu su se mnogi odrekli i glavnice i kamata na taj zajam! Ta je nova tvornica, tvornica koju su podigli i platili sami radnici, s radom započela 19. prosinca 1965. godine. Đuro Gavrilović je u pregovorima oko korištenja imena “Gavrilović” u proljeće 1962. dobio ne samo potvrdu o amnestiji za gore navedene optužbe nego i 15.000.000 dinara, iznos koji u potpunosti odgovara preračunatoj vrijednosti dionica konfisciranih 1945. godine. Štoviše, nakon otvaranja nove tvornice Đuro je u njoj zaposlen kao specijalni savjetnik. Sjećanje nekih radnika na Đuru u toj novoj tvornici, u kojoj podsjetimo nikada nije imao vlasnički udio, jest da je odlično radio i surađivao. Pozitivna iskustva izražavao je i sam Đuro Gavrilović, često govoreći “izgradili ste tvornicu kakve nema u Europi”.

Danas je ta tvornica, tvornica koju su podigli i platili sami radnici i koja je od svog postanka bila društveno vlasništvo, predmet raznih sporova. Tvornica koja je neupitno pripadala njenim radnicima, njih oko 6.100 i njezinim kooperantima poljoprivrednicima kojih je bilo oko 5.000! Kako je onda konfiskacija 40% dionica, dionica čija je protuvrijednost isplaćena Đuri Gavriloviću, postala argumentom za otuđivanje većeg, modernog pogona izgrađenog radničkim i društvenim sredstvima? U pet poduzeća u okviru SOUR Gavrilovića pokrenut je 1990. godine stečaj, pod objašnjenjem da su “iskazala nepokriveni gubitak”, iako su ta poduzeća tada imala oko 50 milijuna DEM u pokretnoj i nepokretnoj imovini te naplativim potraživanjima. Još značajnije, jedno od poduzeća obuhvaćeno stečajem na osnovi nepokrivenih gubitaka u 1990. godini, Gavrilović Transport, osnovano je tek u travnju 1991. godine! Kako bilo, stečaj je pogodovao Georgu Gavriloviću koji je, prema optužnici USKOK-a za ratno profiterstvo, 11. studenog 1991. kupio za 3.305.000 DEM tih pet poduzeća u stečaju, pet poduzeća čija je vrijednost procijenjena na 67.997.888,21 DEM. Štoviše, imovinu vrijednu gotovo 70 milijuna DEM poduzetni je Georg pokušao steći na osnovu 3,3 milijuna DEM koja kao zaposlenik austrijske trgovačke komore zaposlen na održavanju objekata nije imao, niti ih je prema tekstu optužnice imao nakanu isplatiti. Tih pet poduzeća SOUR Gavrilovića je 1991. spojeno u jedan Gavrilović Holding d.o.o. Petrinja. Nakon rata, Georg Gavrilović zauzeo je još četiri poduzeća Gavrilovića koja nisu bila u sklopu Holdinga niti pod stečajem, nego vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Pogoni Gavrilovića, koji su tijekom ratnih godina izbjegli devastaciju, nisu izbjegli privatizacijskoj pljački i pustošenju. Za početak, dok je još vođen pravni spor oko nekretnina, obitelj Gavrilović je na temelju njih uspjela ostvariti hipotekarni kredit kod Raiffeisen banke u iznosu od 20 milijuna €, što je bilo moguće jedino stoga što DORH nije zabilježio spor nad tim nekretninama. Nadalje, dobivali su poticaje za razvoj gospodarstva od Županije i od HBOR-a, bez obzira što razvojne projekte nikada nisu pokrenuli, a novac naravno nisu vratili. Moglo bi se još nabrajati primjere poput iznošenja i prodaje strojeva iz stare tvornice u Petrinji, nestanak ušteđevine radnika Gavrilovića zajedno s dionicama Zagrebačke banke koju su oni dijelom utemeljili, Georgovo preuzimanje Dione za jednu kunu i franšize McDonald’s-a. No rječitija od nabrajanja primjera privatizacijske pljačke biti će usporedba sadašnjeg stanja s obećanjima Georga Gavrilovića radnicima danima u Večernjem listu 1992. godine: “Moramo poći od činjenice da je svaki sagrađeni objekt, svaki silos, svaka farma, od rata naovamo, nastala velikim odricanjima zaposlenih. Ja to ne mogu zanemariti. Stoga sam odlučio 45% čiste dobiti svog poduzeća ustupiti radnicima kroz interne dionice.”

Zaključimo dakle, na temelju 40% dionica stare tvornice Gavrilović koje su Đuri konfiscirane ali i u punoj vrijednosti isplaćene, Georg preuzima pogone stvorene radom i novcem radnika, i bez srama “velikodušno” obećava ustupiti dio dobiti “njegovog” poduzeća! Čak i da je to obećanje ispunio, umjesto što se dalje bogatio na temelju društvene imovine, time ne bi niti počeo vraćati ono što je opljačkao. “Poduzetnički uspjeh” Georga konačno nisu omogućile samo bliske veze sa svim prošlim vladama, HDZ-ovim kao i SDP-ovim, iako jesu njegov ključan dio. Omogućio ga je i mit o konfiskaciji Gavrilovića nakon oslobođenja 1945., stvaran i podržavan nacionalizmom 90-ih i rasturanjem svega stvorenoga u socijalističkom razdoblju.

Tvornice Gavrilović tek su jedan primjer privatizacijskih pljački, a obitelj Gavrilović tek je jedna od odabranih, već poslovičnih 200 obitelji! Stoga u petak 11. studenog dajte svoju podršku radnicima Gavrilovića u Petrinji! Pobunimo se protiv svih ratnih profitera, privatizacijskih pljačkaša i političkih elita koje su ih stvorile i koje ih danas štite! Vrijeme je da plate, i oteto vrate – radnicima! – završava Radnička fronta svoje priopćenje.

06.11.2016. (11:13)

Radnička fronta protiv preimenovanja Trga maršala Tita: Onda treba izbaciti i Roosevelta

Andrija Mikulić, sadašnji šef zagrebačkog HDZ-a a bivši istaknuti omladinac prije 1990, dao je izjavu u kojoj populistički opet najavljuje da će HDZ mijenjati ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Radnička fronta, koja također izlazi na skorašnje lokalne izbore u Zagrebu, oštro se protivi takvom povijesnom revizionizmu.

Jasno je što iza svega toga stoji – desnica napadom na Tita i druge simbole antifašizma i socijalističke Jugoslavije želi u potpunosti diskreditirati SFRJ, uključujući i njezine pozitivne tekovine, kao što su radnička prava, društvena jednakost i sigurnost, javno obrazovanje i zdravstvo, ekonomska demokracija (samoupravljanje) itd. U trenutku kada su nam realne plaće po kupovnoj moći (prema istraživanju dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu) za 27% niže nego 1978, jasno je zašto oni koji žele zadržati status quo toliko napadaju povijest. Borba za povijest tu zapravo predstavlja borbu za sadašnjost i budućnost.

Radnička fronta nipošto nema idolatrijski odnos prema Titu ili SFRJ. Iako itekako cijenimo pozitivne tekovine jugoslavenskog socijalizma (osim već rečenoga – npr. i industrijalizacija, brz ekonomski rast i razvoj do 1980, ženska prava itd.), smatramo da SFRJ itekako treba kritizirati i slijeva: zbog partijske autokracije, nedovoljne slobode govora i političkog organiziranja, zatvaranja političkih zatvorenika itd.

Što se tiče samoga Tita, RF smatra da kult ličnosti nikako nije primjeren progresivnoj politici, no nesumnjivo stoji da je Tito bio na čelu borbe protiv fašističkih okupatora u ratu, čovjek koji je vrlo vješto balansirao između kapitalističkog Zapada i staljinističkog Istoka, vođa Nesvrstanih i kao takav prepoznat u čitavom svijetu. Ne možemo se složiti s ekstremističkim floskulama o „jednom od najvećih zločinaca“. Nedvojbeno je da je nakon Drugog svjetskog rata, kao i drugdje u Evropi (npr. u Francuskoj), došlo do osvetničkog ubijanja fašista i kolaboracionista, no fašiste, pa makar ubijene bez suđenja, ne možemo nikako smatrati „nevinim žrtvama“, a brojevi koje ekstremisti iznose nikako ne odgovaraju stvarnosti (nijedan desničarski „žrtvoslov“ nije dosad uspio poimence nabrojati više od 20.000 imena svih ubijenih fašista, i u bitkama i na stratištima, u zadnjim mjesecima rata 1945. – a to je, podsjećamo, manje čak i samo od broja ubijene djece u samo jednom fašističkom logoru, Jasenovcu). Govorimo li u tom svjetlu, što onda reći o bombardiranju Hirošime, Dresdena ili ratu u Vijetnamu? Gdje su inicijative da se promijeni i ime Rooseveltova trga (odluke o bacanju atomskih bombi su donijete davno prije kraja rata) ili Britanskog trga (Velika Britanija je u doba Drugog svjetskog rata još uvijek bila vrlo okrutna kolonijalistička sila – u Bengalu je 1943. skoro 5 milijuna ljudi poginulo od gladi i bolesti)?

Ako govorimo o tome da Tito nije bio „demokratski izabran“ (iako je nesumnjivo bio jako popularan), hoćemo li zato onda ukidati i Trg kralja Tomislava ili Ulicu kneza Branimira? Ili možda Andrija Mikulić ima nove povijesne spoznaje o tome da su oni bili demokratski izabrani? Što je sa spomenikom banu Jelačiću? Tko je njega demokratski izabrao i je li vjerno služenje interesima Austrije doista dovoljno da se bude nacionalni heroj?

Ako ćemo već razgovarati o promjenama imena trgova u Zagrebu, Radnička fronta predlaže ukidanje Parka dr. Franje Tuđmana. Čime je on zaslužio ime te prekrasne livade? On nije „stvorio državu“, Hrvatska se osamostalila u doba kad su se osamostalile i druge republike SFRJ, u doba raspada Čehoslovačke i SSSR-a. To je osamostaljenje bilo posljedica povijesnih okolnosti, a ne nekog Tuđmanovog genija, čak i ako stvaranje nacionalne države smatramo glavnim ciljem povijesti (što je također mit). Osim toga, Hrvatskom se danas upravlja iz Bruxellesa i Washingtona te od samostalnosti nema ni s – dovoljno je pogledati u čijim su rukama „naše“ banke i što se trenutno događa s Inom. Tuđman je također i rodonačelnik ideje o „200 bogatih obitelji“, što danas svi živimo, a pozitivnom se ne može okarakterizirati ni njegovu ulogu u ratu – obrambeni je rat ukaljan zločinima nad civilima, koncentracionim logorima u BiH, konstantnim dogovorima s Miloševićem i, u konačnici, stvaranjem hrvatskog nacionalizma kao odgovora na srpski, umjesto da se niske strasti nadiđu.

Radnička fronta poziva sve koji se ne slažu s ovakvom revizionističkom politikom da iziđu na izbore i glasaju za RF. Osim što ćemo se boriti protiv ovakvih kriptofašističkih napada na povijest, zalažemo se za demokratizaciju upravljanja gradom (kako se ne bi mogli ponavljati slučajevi Cvjetno ili Savica), participatorni budžet (izravno odlučivanje građana o tome što će se i kako raditi u gradu), radikalan prekid s korupcijom i Bandićevom klijentelističkom mašinerijom (trenutno praktički svi javni natječaji u gradu idu uz namještanje i pinku), demokratizaciju upravljanja gradskim komunalnim poduzećima i javnim ustanovama, ukidanje namještenih „javnih natječaja“ širenjem opsega rada gradskih službi, izrazito progresivne prireze i namete (bogati plaćaju najviše, siromašni ništa), uređivanje napuštenih zgrada (uređivanje u prihvatilišta za beskućnike, centara za mlade, volontiranje u lokalnoj zajednici, pokretanje zadruga, prostore za društveno korisne udruge itd.), izgradnju novih dječjih vrtića i staračkih domova, besplatan javni prijevoz, poboljšanje prometne mreže s vanjskim dijelovima grada i povećavanje pješačke zone u centru, plansku izgradnju socijalnih stanova za siromašne i mlade, uređenje postojećih i izgradnja novih sportskih igrališta i parkova – završava RF u svom proipćenju.