Razgovor s Billom Plymptonom je kao kartografija jednog od njegovih filmova. Svatka riječ je iskalkulirana, sve mogućnosti su unaprijed uzete u obzir i čini se nevjerojatnim da je čovjek koji u svojim trademark japankama sjedi sa suprotne strane stola, tvorac nekih od najluđih animiranih filmova današnjice. Neokrunjeni kralj neovisne animacije je poznat po svom beskompromisnom humoru koji tabue drobi u prah i slojeve ljudske prirode guli kao prezrelu bananu, ali, iako se njegov svijet čini previše ludim da bi bio isplaniran, nijedna od njegovih, čak ni najmanjih filmskih produkcija, nije nastala spontano. Možda na drugačiji način ne bi ni bilo moguće prikazati sve smiješne strane naše egzistencije, niti se brutalno, ali uz veliku dozu humora, obrušiti na nedostatke ili ljepotu ljudske anatomije, na mentalne anomalije, na naše slabosti, snagu i intenzivne emocije.
Plympton govori rado i puno. Jedno pitanje pokreće bujicu riječi koje se na mikrofon mobitela obrušavaju poput vodopada. U svega dvadesetak minuta, saznajem kako je od ilustratora za ugledne američne medije („crtao sam za sve muške časopise od Playboya do Penthousea i za sve druge koji vrijede: New York Times, Vanity Fair, Vogue, Rolling Stone…) 1983. postao tvorac animacijskih filmova. 58 filmova kasnije, od kojih sedam dugometražnih, široj publici je najviše poznat po uvrnutim couch gagovima za ‘The Simpsons’ koje povremeno crta za svog višedecenijskog prijatelja Matta Groeninga. Uz kultne filmove ‘Oženio sam čudnu osobu’ (1997.), ’25 načina za ostaviti pušenje’ (1989.), ‘Krava koja je htjela postati hamburger’ (2010.), ‘Idioti i anđeli’ (2008.), njegova trilogija kratkih filmova o nespretnom psiću (‘Guide dog’ 2006., ‘Hot dog’ 2008. i ‘Guard dog’ – kandidiran za Oskara 2011.), postala je Plymptonova najkomercijalnija tvorevina. Zato će isključivo njega crtati svojim fanovima na autogram kartama.
Povod našeg susreta nije samo Plymptonovo gostovanje na festivalu Vienna Shorts International, već i najnoviji, tek prije par dana na internetu objavljeni mockumentary ‘Hitler’s Folly’, prvi film u kome kombinira igrane, animirane i dokumentarne elemente. U sedamdeset minuta, autor razvija priču o alternativnoj realnosti u kojoj Eva Braun želi osvojiti svijet, dok Hitler sanja da napravi najbolji animirani film na svijetu sa svojim omiljenim junakom Downy Duckom („Šta je sve ovo sa svjetskom dominacijom, kada je sve što želi zabavljati publiku!“). Originalni dokumentarni materijal – fotografije i video snimci, redatelju služe kao idealna podloga za manipulaciju i animaciju u razvoju apsurdne i zabavne priče o jednoj alternativnoj realnosti u kojoj je Nazi-Land ustvari projekt za veliki zabavni park podijeljen na Bayern Land, Bratwurst Land, Yodel Land i Weltherrschaft Land. Hitler je mlad umjetnik velikih aspiracija koji mobilizira sve snage u ostvarenju svoga velikog projekta. Osniva „Hitlertoons“ i National Animation Cinema Institute, danas poznat kao naci partija. U tom paralelnom univerzumu, Hitler lažira svoje samoubojstvo iz srama od neuspjeha svjetske premijere svoje ‘Trilogije prstena’, dok je zapravo na putu za New Jersey, gdje pod imenom Dolf Hiller gradi karijeru u marketing tvrtki Benton, Fenton & Dent.
Trećeg lipnja na internetu je izašao tvoj sedmi dugometražni film ‘Hitler’s Folly’ koji, u zahvalnost tvojoj fan bazi, daješ na besplatno korištenje (na Plymptoons.com). Ne želim ti postavljati klasično pitanje „zašto Hitler”, no „zašto Hitler kao animator”?
Inspirirao me članak o Hitlerovom ushićenju Disneyevom ‘Snjeguljicom i sedam patuljaka’, što sam pročitao u nekom časopisu. Znao sam da je imao aspiracije postati umjetnikom, ali ta njegova ljubav prema animaciji me je prenerazila. Koncept najvećeg zlikovca moderne povijesti koji voli plešuće i muzicirajuće patuljke zvuči pogrešno. To je toliko nadrealna informacija, da sam se smjesta upitao – što bi bilo da je odista primljen na likovnu akademiju, odnosno, da je postao umjetnik i animator, europski pandan Walta Disneya? Zaključio sam da je to odlična premisa za film. Počeo sam sakupljati materijal i film koji je od njega nastao je nisko-budžetni stoga što sam gotovo sve preuzeo s Interneta. To su uglavnom snimci iz Drugog svjetskog rata, što sa samih bojišta, što iz života nacističke vrhuške, a naravice postoje i mnogi drugi elementi koje je glupo unaprijed otkrivati. Napravio sam animacije koje se nadovezuju na povijesni materijal, tako da je nastao svojevrstan mockumentary o alternativnoj realnosti s Hitlerom kao animatorom. Pošto sam animator po profesiji, bilo mi je lako zamisliti kako bi to izgledalo. Tu postoje i drugi aspekti – ne radi se samo o Hitleru, već o procesu nastanka jednog filma i o njegovoj distribuciji koja se u neku ruku da usporediti s odlaskom na bojište. Moraš okupiti sve svoje (oružane) snage, moraš se „tući” za financiranje i za „osvajanje stranih zemalja” boreći se za njihovu distribuciju van vlastitih granica. Tu je i čitav koncept rada u animacijskom studiju, pogotovu u nekim većim koji crtače tretiraju kao robove. Ljudi rade duge sate za sitnu lovu, uvjeti rada su mizerni, prinuđeni su na teške kompromise. Sve to pobrojano mi se učinilo interesantnom paralelom s Drugim svjetskim ratom.
Opiši Nazi-Land, crno-humornu verzija Disenylanda!
Jedna od zabavnijih faza rada na filmu je bilo razvijanje ideja o „fašističkim vožnjama” u tom nezamislivom luna parku. U SAD postoji nešto što se zove Whac-a-mole s krticama koje izviruju iz kutije, a cilj je da ih uspješ tresnuti maljem po glavi. Promijenio sam joj naziv u Whac-a-communist, sa glavama Jozefa Staljina, Marxa, Engelsa, Lenjina i Trockog. U Nazi-Landu možeš jahati na bombarderima, voziti se u divovskim „Lederhosenima“ ili u tenkovima na vlaku smrti, postoji teutonski vrtuljak, a u mete (patke) se za nagradu puca iz strojnica. Film je baziran na tom kontrastu dječje zabave i zle strane rata. Humor inače načelno počiva na tome konceptu. Uzmeš nešto što je nevjerojatno zlo i zastrašujuće i od toga napraviš nešto neozbiljno i navodno ljupko. Iza sebe već imam jedan kratki animirani film koji se zove ‘Djed Božićnjak, fašističke godine’ (2008.) u kome sam postupio dijametralno oprečno. Od Djeda Božićnjaka, koji je sretan, veseo starac, načinio sam nacionalsocijalistu, portretirajući ga kao nekoga tko pokušava upravljati Božićem kao nacističkom organizacijom.
Je li za glazbu u ‘Hitler’s Folly’, kao u mnogim tvojim prethodnim filmovima odgovorna francuska skladateljica, harmonikašica i sopran Nicole Renaud?
Ne, soundtrack za film je u potpunosti skinut s interneta i sastoji se od popularnih njemačkih pjesama, direktno ili indirektno vezanih za sporne 1930-te i 1940-te godine: „Deutschland über alles…”, „Lili Marleen” uz druge numere u izvedbi Marlene Dietrich i raznorazne pjesme iz tog doba. Posljednja suradnja s Nicole je bila na ‘Cheatin’ za koji je komponirala glazbu, To je jedan od mojih rijetkih filmova s dijalozima.
Upravo iz razloga što su tvoji filmovi uglavnom bez dijaloga, glazba u njima igra bitnu ulogu…
Usklađivati govor s pokretom usana je veliki posao. Nisam lud za dijalozima u filmovima zato što usporavaju animaciju. Međutim, za neke od njih je postojanje scenarija vrlo bitno, i kod ‘Hitler’s Folly’ i kod narednog – ‘Revengeance’, koji će biti gotov koncem ljeta. Ali da, volim se koristiti glazbom za naglašavanje emocija i određenih situacija.
Disney element ti je nekako za petama od momenta kada si odbio milijunski tešku ponudu da crtaš ‘Aladina’. Bonus ili prokletstvo?
Da se to dogodilo u najranijoj fazi moje karijere, zgrabio bih priliku raditi za Disney, što mi je kao tinejdžeru bio san. Ali u momentu kada su mi prišli s ponudom, imao sam na umu baviti se sasvim drugačijom vrstom filmova namijenjenih odrasloj publici: sa seksom, nasiljem I nerealnim humorom. Bilo mi je jasno da tako nešto uopće ne bi bilo moguće s Disneyjem.
Kada smo kod teme sputavanja, misliš li da je sloboda izražavanja jedino moguća u neovisnoj kinematografiji?
Ovako nešto kao ‘Hitler’s Folly’ ne bi nikad imalo prolaz u Hollywoodu. Zbog umjetne političke korektnosti i lažnog morala, neovisni kino je jedino mjesto u koje možeš uložiti svu kreativnu energiju. Postoji velika publika za alternativne filmove, što se često previđa.
Da si i dalje angažiran za The Soho Weekly News, kako bi danas izgledali tvoji (strip) politički komentari u rubrici „Plympton“?
Trump je zastrašujuć. Prema mome mišljenju, između njega i Hitlera postoje velike sličnosti. On je jeziv. Vjerujem da bi se njime puno zabavljao zato što lupeta nevjerojatne gluposti. Jedna od najsvježijih je – sigurno ti je poznato da čovjek misli da je globalno zagrijavanje izmišljotina – vezana za njegov golf teren u Škotskoj. Dešava se to da je, zbog viših temperatura, nivo vode mora počeo rasti i tako ti se njegov teren za golf lagano preplavljuje. On sada traži od škotske vlade da financira zid koji će zaštititi njegovo imanje. Budala koja ne vjeruje u globalno zagrijavanje i krivi vladu koja nema apsolutno nikakve veze s tim, što je apsurd. Trump hrani strahove Amerikanaca od stranaca, terorista, nezaposlenosti i sl. zato što zna da će oni reagirati na njegova lupetanja. A sada stvarno više ne želim pričati o politici.
Kako izgeda budućnost neovisnog animacijskog filma?
Internet je dobar izvor preživljavanja za slobodnjake i u njemu je budućnost. Izvanredno je to što ljudi danas prave filmove striktno za internet i nizašto drugo. Stalno savjetujem mlađe generacije da se osmjele u kreativnosti zbog opcija koje su im date. Uvjeti za karijeru u domeni animacije nikada nisu bili ovako idealni. U vrijeme kada sam pohađao školu nije postojalo puno izbora. Sada možeš kreirati kratki metar, reklame, fleš animacije, igrice… San mi je izgraditi Bill Plympton kanal i prodavati svoje radove fanovima na internetu, čim ih dovršim. Limita nema!
Osim novčanih?
To je zabluda. Nedavno sam sklopio veliki deal s iTunes zahvaljujući kojem sam financirao svoj naredni film. Imam puno izvora prihoda i dajem mastere o tome kako preživjeti kao neovisan autor. Jedan od njih možeš odslušati i ovdje u Beču. Vienna Independent Shorts je veliki festival zbog toga što slavi kratke filmove i prije svega, neovisne filmove. Na masteru govorim o mogućnostima zarade: putem distribucije u neovisna kina kojih u SAD ima oko 200, prodajom filmova sveučilištima, školama i muzejima, radom za televiziju, naročito u vidu spotova i reklama, prodajom DVD-a i komisionim radom. Naručuju mi animacije za dokumentarne filmove i muzičke spotove, među mojim klijentima su Madonna, Kanye West, Weird Al Janković i drugi. Javnim nastupima za Pixar i Disney također dobro zarađujem. Znam da zvučim kao tipičan Amerikanac opsjednut kapitalističkim razmišljanjem, no jako cijenim svoju neovisnost i slobodu. Ne želim se baviti dječjim crtićima niti kompjuterskom animacijom. Stvaram crtiće u koje vjerujem kao što je ‘Hitler’s Folly’, film na kojem vjerojatno neću zaraditi nikakve novce, ali koji sam po svaku cijenu želio napraviti. Čitav proces njegovog nastanka bio je osobni užitak i ugodno iskustvo.
Kako izgleda tvoja dnevna rutina?
Kada sam uposlen radom na filmu, što je skoro uvijek slučaj, ustajem u 5 ujutro i smjesta prilazim crtačkom stolu. Crtam, doručkujem i odlazim u svoj studio gdje poslije poslovnih sastanaka i birokracije nastavljam s animacijom. I po dolasku kući crtam. To za mene nije posao, već užitak i to je zabavna strana moga posla. Sklapanje ugovora i poslovni dio su dosadni, ali dok crtam, opušten sam i ispunjen. Na počinku uglavnom sebi velim: „ovaj dan je bio krasan.“
Dok promatraš lica na ulicama New Yorka, želiš li smjesta dokučiti što se iza njih krije?
NY je lud grad. Njegovim ulicama šeta masa svijeta u kojoj pronalazim inspiraciju. Ne rastajem se od bilježnice (vadi je iz torbe i pokazuje mi) u kojoj skiciram ljude ili u njoj bilježim ideje. Za umjetnika je osobito bitno održavati svježinu ideja, jer ih je lako zaboraviti ako se ne uhvate u letu. NY je inspirirao sve moje filmove. Pun je ludih faca, pretjeranih fizionomija i tjelesnih oblika, u njemu vrvi od kultura i jezika i svatko ima svoj osebujan odjevni stil.
Zašto je toliko zabavno crtati ljudsko tijelo?
Dok sam radio kao ilustrator, bio sam u neprekidnoj potrazi za univerzalnim simbolima i slikama koje svatko pozna. Ultimativni „icons“ su ipak ljudsko tijelo i lice. Uzeti poznatu sliku, iskriviti je i mijenjati je bit humora. Uostalom, svatko od nas voli zuriti u druge, tako da tu mogućnost koristim.
Usprkos tome, tvoj najpoznatiji animirani karakter je psić.
On je moj Mickey Mouse koji donosi lovu. Radim na novoj epizodi s njim koja se zove ‘The cop dog’. Baš sam maločas u svojoj hotelskoj sobi dovršio par cteža i mislim da će film biti gotov na jesen. Pseto radi na zračnoj luci, njuši kofere u potrazi za drogama. Pronalazi jedan takav i nespretno razbacuje čitav njegov sadržaj po zračnoj luci, tako da je masa nadrogirana – svi se počinju svlačiti, praviti tulume i ponašati se ludo. Nastaje potpuna anarhija.
Zašto toliko dobrih animatora potječe iz Portlanda?
Vrijeme je očajno. Stalno pada kiša, vlažno je i maglovito. Ostaješ doma i pokušavaš se zabaviti. Klima je prilično mistična i potiče fantaziju. Mislim da je svatko od nas tako počeo crtati.
Matt Groening, tvorac The Simpsons te citira kao jednog od svojih najvećih uzora.
To uvijek kaže, ali li li to tako, ne znam. Njegovog starog sam upoznao dok sam bio na koledžu. Sreli smo se na jednom filmskom festivalu. Homer, tako mu se stari zove, je tamo pokazivao svoje kratke dokumentarne filmove koji su stvarno bili dobri – puni vica i inteligencije. Sprijateljili smo se, tako da sam Matta upoznao kada je bio dijete. Frendovi smo već 40 godina. Stalno mi daje prostor da se iživim u Simpsonima na čemu sam mu zahvalan.
