Novogodišnji savjet: Bez mukotrpnih vježbi ovim jednostavnim navikama riješit ćete se masnih naslaga

U Berlinu priveden muškarac jer je izvikivao "Bomba, bomba"

Sydney je u 14 sati po srednjoeuropskom vremenu bio prva metropola koja je odbrojavala sekunde do ponoći u ljetnom ozračju. Kako ponoć bude otkucavala u drugim dijelovima svijeta 2017. dočekivati će milijuni uz brojne atrakcije, ali praćene visokim mjerama sigurnosti, nakon godine obilježene krvavim napadima na civile.Ranije u subotu neki dijelovi svijeta već su ušli u 2017. godinu, prvi u 11 sati po srednjoeuropskom vremenu bili su to stanovnici južnopacifičkih otočja Samoe i Kiribatija. Slobodna

“Trump je apsolutni rekorder u broju neistina ulovljenih na PolitiFact.com, no ne prestaje iz tjedna u tjedan proizvoditi veću količinu javnih laži nego sva ostala američka politička scena zajedno, ali to ne da mu se nije obilo o glavu, nego je nedvojbena baza njegova političkog uspjeha. On je korifej doba velike laži u koje smo uklizali a da nismo pravo ni primijetili kada, od laganja, preuveličavanja, podcjenjivanja i ponižavanja napravio brend, sagradio brdo na koje se popeo i odozgo zasuo verbalnim ekskrementima sve i sva. I tako pobijedio”, piše Inoslav Bešker. Jutarnji

Obnova nastambi i modernizacija zagrebačkog zoološkog vrta urodila je plodom. Bolji uvjeti života rezultirali su velikim baby boomom, koji je oduševio osoblje vrta kao i mnoge posjetitelje. Na svijet je stiglo više od 600 životinja. Od toga je više od stotinu kralježnjaka. Sisavci su ipak glavne zvijezde. Lavići Tuma i Uzuri tako nema kome nisu izmamili osmijeh. Šestomjesečne bebe posjetitelje oduševljavaju svojim akrobacijama u travi, grizu jedan drugome uši i pritom uživaju u nestašnostima. 24sata

Papa Franjo je u posljednjem obraćanju javnosti u 2016. pozvao svjetske lidere da učine više kako bi smanjili visoku nezaposlenost mladih ljudi upozorivši da se generacija gubi u očaju, migraciji i traganju za poslom. Na Trgu sv. Petra u Rimu, 80-godišnji papa Franjo pozvao je svjetske lidere da otvore vrata mladim ljudima “kako bi oni mogli sanjati i boriti se za svoje snove”. “Osudili smo naše mlade na stanje u kojem ne pronalaze svoje mjesto u društvu jer smo ih polagano gurali na rub društvenog života prisiljavajući ih na migracije, na moljakanje za posao kojeg više nema ili im nismo uspjeli obećati budućnost”, rekao je Papa u homiliji. Jutarnji, Crux Now

Kako su korporacije postale opsjednute zdravljem zaposlenika?

U crnogorskom Kotoru je instalirano na desetine videokamera na raznim lokacijama. Neslužbeno, postavili su ih članovi kriminalnih skupina u Kotoru čiji su obračuni postali skoro svakodevni. Policija je prije dva mjeseca uklonila 18 kamera. U osam slučajeva otkriveno je tko ih je postavio, a nekoliko osoba je uhićeno. Do polovice prosinca Osnovno državno odvjetništvo u Kotoru utvrdilo je kome je pripadalo 40 kamera, ali za tri vlasnik je još nepoznat. Al Jazeera Balkan

“Pored tolikih Kajova Vori i MIG-ova 29 netko neupućen mogao bi pomisliti da su Hrvatska i Srbija solidno razvijene zemlje, koje su svojoj oružanoj moći počele posvećivati više pažnje pošto su sredile ostale probleme”, komentiraju Novosti hrvatsko-srpsku utrku u naoružanju putem američko-ruskih donacija.

Filmske repulzije: Dekapitacija rekapitulacije 2016

Merkel: Najveći test za Njemačku je islamski terorizam

“Svjetska, posebice američka produkcija TV serija 2016. godine, bila je iznimno bogata i prepuna vrhunskih ostvarenja pa je među njima bilo vrlo teško odabrati deset najboljih. Komedije, drame, dramedije, igrane i animirane serije, skupe i raskošne produkcije te mali, neovisni pothvati – svi su se potpuno ravnopravno natjecali u privlačenju gledateljske pozornosti. Odabranih deset serija u nastavku osobni su izbor, ali uz njih bi bez problema moglo stajati još deset”, piše tportalova kritičarka Zrinka Pavlić koja je za najbolju seriju 2016. izabrala hvaljeni projekt Louis CK-a
Horace i Pete. T-Portal

Saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin izjavio je da je za SDP neprihvatljiv predloženi model po kojem bi se trebalo privatizirati uspješni HEP kako bi se moglo nacionalizirati Inu.”Rješenje kojim ulazimo u privatizaciju jednog trgovačkog društva o vlasništvu Republike Hrvatske kako bi nacionalizirali drugo je apsolutno nerealno”, ustvrdio je Grbin te ocijenio da je takav postupak “čista ‘sanaderizacija’ hrvatskog gospodarstva i upravljanja trgovačkim društvima u vlasništvu Hrvatske”. “Vlada je pretjerala”, kaže pak predsjednik HEP-ovog sindikata TEHNOS Denis Geto i dodaje da “privatizacija HEP-a ne dolazi u obzir iz razloga što samo cjeloviti HEP kakav je danas može građanima jamčiti kvalitetnu opskrbu energijom”. Politika plus

Plutajuća teretana u Parizu koristi ljudsku energiju kako bi plovila niz Seinu

Foto: Seksi tete…

Najbolje znanstvene fotografije 2016.

Francuski radnici od sutra imaju pravo ignorirati poslovne mailove van radnog vremena

Veliki rast prijava, i do 70%, Amerikanaca za studiranje u Kanadi

Gif: Snažna koncentracija ili snažan đentlmen? – njene grudi vire na sve strane, on joj ne skida pogled s očiju

Tokom siječnja u hrvatska kina dolazi 14 filmova, među ostalim hvaljen i nagrađivani mjuzikl La La Land redatelja Damiena Chazellea i s Emmom Stone i Ryanom Goslingom u glavnim ulogama. Pustolovna komedija Slučajne bogatašice u kino dovodi ženske glumačke legende Shirley MacLaine i Jessicu Lange. Stado je srpska hit komedija, redatelja i glavnog glumca Nikole Koje, a Jackie film o najtežim trenucima Jacqueline Kennedy, nakon atentata sa smrtnim posljedicama na njezinog supruga Johna Kennedyja u kojem u naslovnoj ulozi briljira Natalie Portman. Seebiz

HRT je prošle godine emitirao više od 2.000 pojedinačnih emisija vjerske tematike, od čega je samo na Prvom programu prikazana u prosjeku jedna emisija dnevno, što je oko 11.000 minuta vjerskog programa, ne računajući reprize. HRT je pritom proizveo najmanje 83 različite emisije isključivo vjerskog sadržaja, prikazao 31 redovna specijalizirana emisija na radiju i televiziji i emitirao oko 200 misnih slavlja, zaređenja, dokumentaraca, hodočašća i raznih komemoracija s prigodnim misama. Novosti

Monitorovi ljudi što prate i vole glazbu probrali su najbolje albume 2016. Kažu da su ih objavili Anohni, David Bowie, Danny Brown, Car Seat Headrest, Oathbreaker, The Drones, Jenny Hval, The Comet is Coming, Clipping., Nick Cave & The Bad Seeds, Radiohead, Cobalt i Kanye West. Monitor

U tri mjeseca Plenkovićeva je vlada raspisala natječaje za zapošljavanje 576 ljudi, primijetio je i na svom Facebooku objavio SDP-ov Arsen Bauk, a vidi se i iz podataka Ministarstva uprave. Samo u prosincu raspisani su natječaji za 390 radnih mjesta u državnoj službi, u studenom za 91 radno mjesto, a u listopadu 95. Među natječajima objavljenim u prosincu, najviše ljudi traži Porezna uprava – 98 zaposlenika, slijedi Državna geodetska uprava koja traži 27 ljudi. Index

Mirko ”Cro Cop” Filipović pobijedio je Amira Aliakbarija u finalu Rizin World Grand-Prixa i osvojio pojas prvaka. U dvije minute borbe Cro Cop je lijevim krošeom iz kontre udario Aliakbarija koji je pokleknuo, a potom se pridigao te počeo bježati kada je sijevnuo još jedan lijevi kroše i konačan kraj za Iranca kad je Mirko žestokim ”ground and poundom” natjerao suca da svira kraj. Inače, Filipović ima 42 godine, a prije godinu dana bio je objavio da se povlači iz borbi, ali se, očito, predomislio. Za ovu pobjedu dobio je 100.000 dolara. Dnevnik.hr

Fotografija-mozgalica: Gdje su noge djevojke što sjedi u sredini

Video: Teslin autopilot predvidio sudar i prije nego se dogodio – prepoznao opasnu vožnju auta koji je izazvao sudar sekundu poslije

Zagreb: Za doček Nove na terenu će biti povećan broj policajaca, što u uniformi, što u civilu

“Vi ste, g. Vulinu, suprotstavljeni hrvatskom nacionalizmu, ali srpski prodajete svakoga dana obavljanja svoje javne dužnosti. Daleko ste bliži onima koji su ovu ploču postavili nego nama koji se nje sramimo i koji se njoj protivimo” – poručili su iz Inicijative mladih za ljudska prava srpskom ministru koji ih je podržao nakon što su prelijepili HOS-ovu ploču u Jasenovcu. “Umjesto da nas štitite i prozivate naše institucije, prozovite svoje. Imate zašto”, poručuju. Dnevnik.hr

11:00 Znatiželjni George (6,6), RTL
11:30 Teksikanac (5,9), HTV3
11:30 Lijepa vaša: Mali princ na rolama, HTV4
11:45 Ništa poput praznika (6,1), Nova TV
12:26 Dan očeva, HTV1
12:30 Heroji (1,9!?!), RTL
12:55 Princ Pacifika (4,8), HTV3
13:30 Božić vragolastog Dennisa (4,9), Nova TV
14:35 Specijalisti (6,3), HTV3
15:05 Intervju tjedna: Žarko Puhovski, HTV4
16:15 Bilo jednom na divljem zapadu (8,6), HTV3
16:27 Tom Sawyer i Huckleberry Finn (5,3), HTV2
17:18 Bonton: Bacanje petardi, HTV1
17:25 Vruća sedla (7,8), HTV1
17:57 Najduži dan: Organizatorica vjenčanja, HTV2
18:55 Čudo u Morgan’s Creeku (7,9), HTV3
20:05 Smiri živce (5,7), HTV2
20:05 Četiri brata (6,9), RTL
20:30 Treći čovjek (8,3), HTV3
20:55 Cro Cop – Rizin Fighting World GP 2016, Nova TV
21:00 Lijepom našom u Novu 2017., HTV1
21:50 I godina nova 2017., Nova TV
22:00 Obračun među plaćenicima (5,8), RTL
22:10 Diplomac (8,0), HTV3
22:13 Opasan let (6,8), HTV2
23:40 Teret krivnje (5,7), RTL
23:55 Flash Gordon (6,5), HTV3
00:07 Briljantin (7,2), HTV2
00:30 Štemer (7,7), HTV1
00:55 Bjegunac (7,8), Nova TV
01:45 Fellinijev Rim (7,4), HTV3
01:53 Kralj ribara (7,6), HTV2
02:23 Jerry Maguire (7,3), HTV1
03:38 Crni baruni (7,7), HTV3
04:36 Za dobra stara vremena (6,7), HTV1
Kompletni programi: HTV1, HTV2, HTV3, HTV4, RTL, Nova TV

Ove godine u svijetu ubijeno 93 novinara ili medijskih djelatnika u ciljanim napadima, bombaškim napadima i unakrsnoj vatri, prošle godine – 112 novinara

Ono što je obilježilo 2016. godinu jest – borba za treće programe, za onaj Treći Šošin televizijski i pogotovo za onaj stari, dobri Treći radijski. Prostor posvemašnje slobode, onaj tihi, građanski i uljuđen, praktički je nestao. Zbog Trećih se izašlo na ulice. Prosvjedovalo. Tražila natrag oaza mira i tišine, pristojnosti i širine, prostor zbog kojeg smo bili dio velikog nekog svijeta. Možda je u 2016. ta bitka za Treći i izgubljena, ali rat nikako nije – sumira Novi list stanje na nacionalnim televizijima i radiju.

Danas je posljednji dan Hanuke, židovskog blagdana svjetla koji se slavi u doba zimskog solsticija, kada je noć najdulja i kada svjetlost Hanuke najavljuje novi osvit, a čime se slavi ponovno posvećenje jeruzalemskog hrama. Hanuka je počela u nedjelju, 25. prosinca, i traje 8 dana, sve do nedjelje, 1. siječnja, a kako prema židovskom kalendaru praznik počinje u sumrak prethodnog dana, zadnji dan Hanuke obilježit će se danas nakon zalaska sunca. Što se tiče prozaične strane Hanuke, jedu se različiti slatki i slani uštipci prženi u ulju, djecu se daruje i igraju se razne igre, u židovskim domovima u dijaspori vrti se zvrk, drajdl. HRT

Mirko Cro Cop Filipović prošao je u finale Rizin World Grand-Prixa u Japanu nakon što je u samo 50 sekundi svladao Estonca Kaida “Baruta” Hoovelsona. Gromadu od dva metra i 180 kilograma srušio je udarcem koljenom (ovdje snimka). Finale je na rasporedu oko 11:30, a Mirkov protivnik će biti Iranac Amir Aliakbari, bivši svjetski prvak u hrvanju. Sportske novosti

Newton Dictate – prvi specijalizirani program pretvorbe glasa u tekst za hrvatski jezik

U vrijeme dok se Isis povlači u Iraku, Siriji i Libiji al Qaida raste, ali drugačijom metodom od Islamske države – kroz približavanje plemenskim vođama, moćnicima i široj zajednici, a ne kroz zastraživanje i prijetnje. Njihov princip je polagano stvaranje utjecaja na lokalnim razinama unutar islamskog svijeta, ali bez traženja publiciteta pa kad i osvoje neki veći teritorij ne razglašavaju to kako ne bi privukli protuterorističke snage. Trenutno al Qaida kontrolira dijelove Pakistana, Afganistana, Yemena, Somalije, Malija i Sirije. Guardian

Net.hr sumira stanje medija u Hrvatskoj 2016. godine: Kriza upravljanja HRT-om kojim su na čelu bila čak tri glavna ravnatelja i ravnatelja programa, sudski spor oko vlasništva nad bivšim Europapress Holdingom (EPH), netransparentno preuzimanje Novog lista, ukidanje financiranja neprofitnih medija, napadi na novinare, napadi na Vijeće za elektroničke medije.

1. Anohni: ‘Hopelessness’

Srž bezdušnosti ratovanja droneovima leži u tome što je u kratkom roku prisililo djecu da se boje neba. Njihove ruke, kosti i misli svedene na koordinate, njihova sela i kuće i prostori djetinjstva na mete za gađanje, djeca žive u strahu od smrti koja dolazi sa sunčanih visina koje su, tijekom tisuća godina u raznim kulturama bile simbol za nadu i uzvišenost.

Proveo sam djetinjstvo na rubu rata, i dobro se sjećam nekolicine zračnih uzbuna, straha i panike koji su me obuzimali i brojnih poslijeratnih godina tijekom kojih su mi se dlanovi znojili na sam zvuk zrakoplova. Zamislite psihozu sve te djece, svih tih ljudi koji žive pod vedrim nebesima koja se odjednom mogu načičkati demonima koji rigaju vatru i smrt.

‘Hopelessness’ je ploča o svijetu u kojem se djeca boje neba. Ploča u starinskom smislu te riječi, testament, zapis, svjedodžba surovosti o kojoj slušamo svakog dana, toliko često da nam je postala uobičajena i samim time nebitna.

‘Hopelessness’ je čudna biljka, elektro album zamiješan rukama Rossa Bircharda i Daniela Lopatina koji su tijekom proteklih nekoliko godina pod pseudonimima urezali svoje likove u zlatnu medalju elektronske muzike – Hudson Mohawke kao lice, kao nositelj plesnog naboja u svom briljantnom TNGHT projektu ili kao vješt manipulator zvukova u Kanyeovoj ergeli producenata, i Onethrix Point Never kao njeno naličje, kao dekonstruktor plesne glazbe snimljene kroz posljednjih 40ak godina. Njihove stvari nose oba naboja, i konstrukciju i dekonstrukciju, i ples i promišljenost, te bi mogle jednako funkcionirati u klubovima i u naslonjačima.

Anohnijeva vizija ih gura iz obje sfere – nakon što na njih nalijepi svoje bolne vokale koji katalogiziraju sva opća mjesta suvremenog stradanja – ratovanje droneovima, državu koja zloupotrebljava tehnike nadzora, mučenja za izvlačenje informacija, negativan utjecaj kapitalizma na ekologiju planeta – i to radi bez prodike i ironije, s duboko subjektivne i često izvrnute pozicije.

‘Hopelessness’ po tome podsjeća na ploču s kojom nema apsolutno nikakvog zvukovnog dodira, no koja također iz osobnog izvlači politično, opisujući mehanizam po kojem ono što se događa na globalnoj skali utječe na pojedinca. Govorim o post-punk klasiku ‘Entertainment!’ Gang of Foura koji je prije 37 godina katalogizirao užase Hladnog rata i predviđao svjetska zbivanja pod vladavinom osovine Thatcher – Reagan, baš kao što Anohni katalogizira užase rata protiv terorizma i umiranja nade tijekom jalove Obamine administracije.

Obje ploče karakteriziraju krivnja i priznanje nemoći što ih čini izuzetnim i nepatetičnim protestnim pločama, iako su i jedna i druga uronjene u svojevrsni patos.

Ne postoji puno ploča koje su na ovaj način spajale visceralno i umno, ples i inteligenciju i pri tome pronalazili duboku humanost u nehumanosti. ‘Entertainment!’ je s vremenom postao klasik. Ta sudbina čeka i Anohnijin ‘Hopelessness’.

2. David Bowie: ‘Blackstar’

Kaže se da je dobar poet, muzičar ili genije uvijek ispred svog vremena. To je definitivno točno definiranje onoga što nam je vanzemaljac David Bowie ponudio tijekom svoje karijere… No točno je samo zato jer je Bowie bio osoba koja je egzistirala temeljito i u “svome prezentu”. Samo je tako bilo moguće da se konstantno kreće naprijed, stavljajući slojevite izazove pred samog sebe.

Istina, David Bowie je napravio samo jedan album u zadnjih 12 godina. Možda je otišao u mirovinu, a nije nam dostavio račun za sve one decenije artističkog življenja “sound and vision”, pa nikako nismo mogli prihvatiti činjenicu da je gotovo s njegovim kreativnim radom… I onda, na njegov 69. rođendan, poslao nam je zadnju poruku, album ‘Blackstar’, napravljen na otvorenom prostoru gdje se na jedan niti malo predvidiv način isprepliću rock, funk i jazz bez opasnosti da se sudare i tako dovedu do pogubnog efekta na slušatelje.

Kada netko upita pa odakle Bowie izvuče takvu kvalitetnu poetiku riječi i zvuka odgovor je, baš kao kroz sve decenije njegovog rada, OD NAS SAMIH. On je tip koji cijelu noć budan leži na krevetu, slušajući otvorenih očiju i ušiju. Komunicirajući s noći koja bi za nas obične smrtnike bila tisuću godina duga.

‘Blackstar’ je neumorna i emotivno iscijepana priča o smrti, o odlasku. Bowiejev vokalni doprinos cijeloj priči daje efektan osjećaj umora, iscrpljenosti, bola bez suza… On je zapravo svoju borbu s rakom okrenuo u još jedan trijumf svoga artističkog bića. Zadnji pozdrav s nama koji smo ga obožavali sve ove decenije.

On nam pjeva “Look up here, I’m in heaven”, a mi zapravo osjećamo da je on svuda oko nas, još od našeg djetinjstva pa do nedostatka kalcija u našim kostima.

Nema uopće potrebe secirati ovaj album kroz svaku pjesmu pojedinačno nego ga cijelog treba prihvatiti kao jedno veliko glazbeno i poetično zbogom svima nama koji smo ostali iza njega na rubu ove provalije koja je sastavni dio svake životne priče.

Početak i kraj…. The King is dead, long live the King!

3. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’

Danny Brown oduvijek zvuči kao da moli da se što prije nađe na nekom popisu prerano umrlih celebritya, a svoj životni stil hodanja po rubu vrijedno pretače u pjesme koje su najčešće naizmjence smiješne i dirljive. Dugo očekivani ‘Atrocity Exhibition’ podsjetnik je na to što je sve sposoban utrpati unutar jednog jedinog albuma.

Dijeleći naslov s pjesmom Joy Division i naslovom zbirke priča J. G. Ballarda, album je namjerno konceptualno preopterećen negativnim tokom svijesti i jezikom labilnih stanja. S cijelim arsenalom bizarnih, neočekivanih semplova, ‘Atrocity Exhibition’ u glazbenom smislu predstavlja povratak sempliranja kao najjačeg hip-hop oružja na velika vrata, a nije ni čudo da ono danas živi uglavnom kroz neformalne mixtapeove i beat-tapeove, ako uzmemo u obzir Brownovu izjavu da je samo na odobravanje semplova potrošeno 70 tisuća dolara. No umjesto ustaljenih soul/funk obrazaca, Brownov glavni suradnik na albumu Paul White i ostali producenti koristili su mahom nekonvencionalan izbor semplova, poput pjesama gotovo zaboravljenih kraut rock bendova (Embryo i Guru Guru), afro noise provokatora Cut Hands ili pionirke elektroničke glazbe Delije Derbyshire.

Cijela estetika s namjernim psihodeličnim odmakom zapravo samo naglašava ozbiljnost psiho-fizičkog stanja glavnog junaka koji je i dalje dovoljno sabran da svoju nizvodnu putanju pretoči u impresivan niz povezanih i nepovezanih anegdota, kombiniranih osjećaja depriviranosti i melankolije, te time potpiše još jedan sjajan album svoje relativno kratke ali jedinstvene i sadržajno bogate karijere.

4. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’

Will Toledo, imena koje više pristaje kakvom filmskom arhetipu baseball igrača nego mršavom oćalinku s gitarom, izbacio je ponajbolji old skul indie album u zadnjih nekoliko godina. Ono što izdvaja ‘Teens of Denial’ od generičnosti koja proganja gitarsku indie muziku kroz posljednje desetljeće je struktura pjesama i Toledova rječitost.

Stvari, koje same po sebi obiluju zanimljivim frazama i pamtljivim hookovima, često trajanjem zalaze u post rock vode, no pri tom ne možemo naći pjesmu u kojoj je takva praksa samoj sebi svrha – svaka sekunda na albumu je pomno postavljena u službi iznošenja Toledovih ideja.

Mladi autor kroz album načinje teme tipične za neuklopljenje twenty-something klince kao što su samoprijezir, droge, otuđenost, nesvrhovitost i seks, no to radi uz puno duha, suhog humora i inteligencije pa ni u jednom trenutku nemate osjećaj kao da slušate nešto o čemu ste već sto puta slušali.

‘Teens of Denial’ je festival ogoljene, često surove introspekcije koji nije primjenjiv samo na autora iako od njega polazi. “If you really wanna know yourself it will come at a price of knowing no one else”, tvrdi Toledo a nama ne preostaje ništa drugo nego mudro klimnuti glavom.

5. Oathbreaker: ‘Rheia’

‘Rheia’ je metal album kojim Oathbreaker dobivaju kredibilitet van metalskih krugova, kao što su to prije njih uspjeli Deafheaven, kojima su žanrovski slični, pa još prije Mastodon, s kojima dijele sličan cool imidž. Ovi se Belgijanci na svom trećem albumu ne drže striktnih i jednostavnih pravila black-metala, koriste ga više kao platformu za istraživanje i skupljanje pa tako pjesme idu od post-hardcore tutnjajućeg vlaka u ‘Second Son of R.’, preko trash metala u ‘Where I Live’ i post-metala u ‘Where I Leave’ do akustične nježnosti u ‘Stay Here/Accroche-Moi’.

Bendova pjevačica Caro Tanghe u tekstovima se odaje kao krhka, željna ljubavi, ali se vjerojatno i sledi od užitka kad osjeti (ali samo) natruhu grubosti. Generalno voli kontraste – ljubav će upotpuniti idejama o raspadanju, sadizmu i mazohizmu, ne libi se biti i grandiozna, slavi život, a sa simpatijama gleda i smrt, kao neku vrstu izazova.

‘Rheia’ je moćan album, mračan, sastavljen od kontrasta, morbidan, bogat, vanžanrovski, širok, ambiciozan i jednostavan – prokleta simfonija!

6. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’

Australci The Drones su genijalan spoj teškog bluza i noise rocka, najbliže onome što bi radili Nick Drake i Jesus Lizard da imaju zajednički bend. Za razliku od Lizarda, njihovi su tekstovi ambis depresije, iznimno duboki i direktni, prepuni simbolizama.

Nakon depresivnog i fantastičnog albuma ‘I See Seaweed’ dolazimo do novog – ‘Feelin Kinda Free’ – definitivno najeksperimentalnijeg materijala ovih kreativnih Australaca. Bizarni i ritualno-ritmički ekspresivan art rock upakiran u pamtljive, ali iznimno slojevite i megatonske bombe od pjesama.

Tekstovi su i dalje špica napada ove petorke koju vodi pjevač/gitarist i jedini originalni član Gareth Liddiard, ali glazba je definitivno otišla daleko od njihovog uobičajenog gitarističkog pristupa i tu je bend najjači. Neustrašivo su zajahali val novih ideja i pristupa, iskrivljenih zvukova i ritmova u koje su dodali i puno synthesizera, nemali broj semplova kao i friki realizacija, maestralno iznjedrivši jedan od albuma godine.

7. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’

Suprotno većini toga što se može pročitati o ‘Blood Bitch’, odličnom novom albumu norveške art pop autorice Jenny Hval, nije u pitanju ostvarenje koje se može svesti na jednostavne konceptualne dosjetke kakvim ga je isprva najlakše opisati poput „album o menstruaciji“ ili „vampirski album“.

Istina, Hval svoj rad temelji na određenim tematskim klišejima i posuđenim žanrovskim principima, ali krajnji rezultat nikad ne zaglavi u jeftinim provokacijama. Naoko pristupačniji od također sjajnog prethodnika ‘Apocalypse, Girl’, ‘Blood Bitch’ odmotava svoju mrežu manjkave ljudskosti kroz pop trenutke poput fantastičnog singla ‘Conceptual Romance’ jednako kao i kroz sumanute zvučne kolaže poput ‘The Plague’.

Na čisto zvukovnoj razini malo je ljudi koji ovako uspješno na istom albumu mogu povezati i slatkasti indie pop, kraut rock repeticiju i lo–fi kvalitetu ranog black metala, a da pritom ništa ne zvuči kao puka vježba iz žanrovskog lijepljenja. No na značenjskoj razini album zapravo još više trijumfira. Razvijajući vlastite manjkavosti kao zastavu ne samo svoje ženstvenosti nego univerzalne ljudskosti Hval je stvorila enigmatično, zanimljivo, zavodljivo i uz to zabavno ostvarenje koje zapravo otkriva neku bolju verziju ljudskog roda – onu u kojoj su ljudi spremni prihvatiti svoje „krvave moći“ i „kombinirane nedostatke“ kao nešto što ih oplemenjuje a ne sputava.

8. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’

Kad bi se neka kometa i zaletjela sada k Zemlji, ‘Channel the Spirits’ uvjerava nas da bismo pobjegli tom zločestom kamenu, zapravo kao da bismo vječito bježali od njega. Ta pulsirajuća energija garantira nam budućnost, pomalo zlokobnu i pod stalnom prijetnjom, ali koju ipak imamo.

Kao po nekoj kozmičkoj zakonitosti Londončani The Comet is Coming su nastali spontano prije tri godine kad je King Shabaka uzeo svoj saksofon i popeo se na pozornicu na kojoj su već bili i svirali Danalogue the Conqueror na klavijaturama i Betamax Killer na bubnjevima. Iako je Shabaka već imao druge projekte – Sons Of Kemet i Melt Yourself Down – za razliku od njih ovaj mu je trokut dao priliku da, poput Colina Stetsona s druge strane mora, svirajući minimalistički poleti na njegovom ciničnom veličanstvu saksofonu.

Najlakše je za ‘Channel the Spirits’ reći da je futuristički elektronički jazz, ali za futurističku glazbu previše je topao i šaren album, za elektroniku previše organičan i prljav, a za jazz previše repetitivan, jednostavan i nedosadan! Veseo je to album, plesan, groovy, lako slušljiv, vrlo ritmičan, masan, pitak, jedan od onih koji na prvo slušanje začude pitanjem “kako to da nitko prije nije napravio nešto ovako očito i odlično?”, što je baš i tipično za prve albume…

‘Channel the Spirits’ je kao ples pred kraj svijeta koji vječito prijeti, ali se nikako ne dogodi, hedonizam posljednjeg trenutka, ono kad misliš da sutra ne postoji, ali vjeruješ u bolju budućnost. Seksipil kraja koji tjera taj kraj.

9. Clipping.: ‘Wriggle’

Treći album eksperimentalnog kalifornijskog hip-hop trija Clipping. ‘Splendor & Misery’ predstavlja ne samo ozbiljan izazov poimanju toga što jest ili nije hip-hop, nego i rijetko ujednačenu izvedbu poprilično egzotičnog koncepta. Naime, iako su dosad bili poznati prije svega po dekonstrukciji gansta rapa nakrcanoj uličnim narativima i neobičnim zvučnim dizajnom, Clipping. ovdje hrabro zakoračuju u nepoznato: konceptualni album o svemirskom brodu punom robova, jednom bjeguncu i brodskom kompjuteru koji se u njega zaljubljuje.

Cijela se ideja oslanja na bogato naslijeđe afrofuturizma, koji zadnjih godina zahvaljujući figurama poput Kendrick Lamara i Run The Jewels doživljava svojevrsnu renesansu uzemljenu u aktualni društveni trenutak. Producentski dio benda, William Hutson i Jonathan Snipes posljednjih se godina pojedinačno ili u paru istaknuo u svijetu filmske glazbe, a frontman Daveed Diggs još je svjež od Tonyjem nagrađene uloge u hit mjuziklu ‘Hamilton’. Ta filmsko-kazališna ambicija itekako se čuje na ‘Splendor & Misery’. Individualne pjesme nadopunjene su brojnim uvodima i interludijima koji strpljivo grade svojevrsnu hip-hop space operu.

Clipping. postižu savršenu sinergiju između naizgled suprotnih dijelova, avangardnog zvučnog dizajna, minimalističkih beatova, kirurški preciznog repanja i sjajno iskorištenih gospel umetaka koji albumu daju i određenu tradicionalističku crtu. Krajnji rezultat je album koji zbunjuje gustoćom ideja ali i potpuno oduševljava silinom i ambicioznošću izvedbe.

10. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’

Kao da je netko danima hodao pored Cavea i snimao ga dok pjeva što mu dođe – o ljubavi, žudnji, odnosima, smrti, nadi. Čika Nikola ovdje kao da gleda u dječje oči pune povjerenja i želi im prenijeti mir i sigurnost, samouvjeren je do krajnosti, emotivan i otvoren, miran i snažan, vođa što daje pravac i smiruje one koji ga slijede, a vodi ih nježnom i toplom rukom punom razumijevanja.

‘Skeleton Tree’ je minimalističan i najdojmljiviji kad je najminimalističniji, ta snaga u jednostavnosti oduzima dah, a stvara mir. Dok je ‘Push The Sky Away’ bio ambiciozniji i ujedno autoironičan, ovaj je album izravan, ono što čujemo je mirni Cave, siguran, tužan, zaljubljen… ‘Skeleton Tree’ je toplina, staloženost, sumnjičavost, smislenost, opuštenost, refleksivnost, nada, prihvaćanje, album bez balasta, mirnoća otvorenosti, snaga pomirenosti sa sobom i svijetom. Impresivni dokaz unutrašnjeg mira i snage.

11. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’

Najbolje komade muzike, one koji uspiju u potpunosti zaokupiti pažnju, često osjećamo kao komade prostora, najčešće one u kojima nikad nismo bili. ‘A Moon Shaped Pool’, Radioheadov deveti album, je sensory deprivation chamber, jedan od onih izuma izašlih iz potcijenjenih pedesetih, namijenjen otupljivanju osjetila – mirisa, vida, sluha, njuha, čak i opipa.

‘A Moon Shaped Pool’ je duboko introspektivan album, lišen paranoje, ironije i nemoćnog angsta koji krase glavninu Radioheadove diskografije. Moglo bi se nazvati spiritualnim albumom, no bio bi to čudan, iščašeni spiritualizam 21. stoljeća u kojem zen stanje dosežete ne kroz meditaciju među stoljetnim stablima već kroz skrolanje po fotografijama bivših ljubavi na internetu. Uronjen u bezosjećajni mrak ove ploče, u njenu hladnoću i mirnoću, u njeno nedogađanje, nemoguće je oduprijeti se navali emocija, a kulminira prekrasnom ‘True Love Waits’ koja je nakon gotovo 20 godina lutanja pronašla rečenicu kojoj može biti točka. ‘A Moon Shaped Pool’ još jednom pokazuje zašto su Radiohead tako velik bend. Samo majstori mogu kroz neosjećanje stvoriti toliko puno emocija.

12. Cobalt: ‘Slow Forever’

‘Slow Forever’ prikladan je naziv za novi, dugoočekivani album Cobalt, projekta čiju jezgru čini multinstrumentalist Erik Wunder. U drugoj polovici ‘00-ih Wunder je u suradnji s pjevačem Philom McSorleyjem pod ovim imenom izdao dva sjajna albuma, ‘Eater of Birds’ i ‘Gin’. Unatoč jako dobrom prijemu publike i kritike, Cobalt zbog McSorleyjevog statusa redovnog vojnika američke vojske nisu imali puno živih nastupa, a nakon nekoliko godina razvlačenja oko novog materijala, McSorley je konačno napustio projekt 2014. – navodno zbog rasističkih i homofobnih izjava. Na njegovo mjesto došao je također kontroverzni Charlie Fell, nekadašnji frontman sludge metal benda Lord Mantis.

Na skoro pa devedeset minuta ‘Slow Forever’ Wunder i Fell demonstriraju rijetko viđenu disciplinu unutar kaosa i eklektičnosti, spajajući nevidljive točke između bazičnih američkih žanrova poput bluesa i countryja te raznih formi ekstremne glazbe. Znojava, nihilistička atmosfera albuma jednako duguje primalnom bijesu Swans, nekontroliranom bunilu Eyehategod i najopresivnijim trenucima Alice in Chains. Wunder majstorski klizi između hardcore brzaca, usporenih doom rifova, tribalnih ritmova i povremene black metal histerije, izvodeći svaki od ovih dijelova s nevjerojatnom posvećenosti detaljima, isklesanima ponajprije u hipnotičkoj repeticiji. Kad u jedanaestominutnoj ‘King Rust’ Fell izusti stihove “Hoisting myself out of myself” briše se granica između nihilizma i transcendentalnosti. Veliki dio zasluga otpada i na Wunderove rifove koji su kiruški precizni i posve prilagođeni ritmičkom napadu.

‘Slow Forever’ svojim sunčanim pesimizmom sigurno nije album za svakoga, ali duo je uspio u namjeri da negativnost usmjeri u pjesme koje su istodobno teške i zarazne, no prije svega katarzične.

13. Kanye West: ‘The Life of Pablo’

Kanye West je veći od Isusa. On je Lennon i Bowie i Miles ovog vremena. Uvijek korak ispred svih, Kanye je godinama koračao teritorijem kojim su hodali velikani – bio je istovremeno i avangarda i najveća zvijezda na svijetu.

Za razliku od ostale pop bratovštine fokusirane primarno na proizvodnju hitova Kanye je uz velike pjesme uvijek isporučivao velike, pametno zaokružene, gotovo pa konceptualne albume koji su, sonično gledano, često hodali po rubu.

‘The Life of Pablo’ je tu metodu otjerao do samog kraja. Može ga se iščitati kao konceptualni album o konceptu samom, što je Kanye prešutno potvrdio mijenjajući i uploadajući druge verzije ploče. ‘The Life of Pablo’ je bodež postmoderne, iščašen i čudan, kao kubističke slike Pabla Picassa. Naoko nepovezan, bez jakih pjesama koje ulaze u uho na prvu, a zapravo pomno strukturiran s hrpetinom odličnih pjesama koje će neki uhvatiti tek nakon nekog vremena, ali koje su plod jednog vanserijskog talenta i sati i sati rada.

Najveći, a rekao bih i jedini problem albuma je njegova neodvojivost od celebrity ličnosti Kanyea Westa koja je postala toliko velika, toliko divlja i neobuzdana da je samog umjetnika pospremila u bolnicu. Ukoliko ipak prevladate svoje predrasude i poslušate ‘The Life of Pablo’ djevičanskim ušima možda uhvatite pokoji komad genijalnosti. Kanye je po tko zna koji put dotaknuo nebo jašući na ultralakoj zraci.

Individualne liste:

Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Oathbreaker: ‘Rheia’
2. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
3. Warpaint: ‘Heads Up’
4. BadBadNotGood: ‘IV’
5. Savages: ‘Adore Life’
6. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
7. Kendrick Lamar: ‘untitled unmastered.’
8. Moderat: ‘III’
9. Anohni: ‘Hopelessness’
10. Cobalt: ‘Slow Forever’
11. Sadevillain: ‘Sadevillain’
12. Vijay Iyer / Wadada Leo Smith: ‘A Cosmyc Rhythm With Each Stroke’
13. Dälek: ‘Asphalt for Eden’
14. Black Crown Initiate: ‘Selves We Cannot Forgive’
15. Subrosa: ‘For This We Fought The Battle of Ages’
16. Barishi: ‘Blood from the Lion’s Mouth’
17. Shabaka and the Ancestors: ‘Wisdom of Elders’
18. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
19. Cult of Luna & Julie Christmas: ‘Mariner’
20. Wife: ‘Standard Nature’ EP

Hrvoje Frančeski acumulator1984 (at) hotmail.com
1. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
2. Anohni: ‘Hopelessness’
3. Frankie Cosmos: ‘Next Thing’
4. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
5. Crying: ‘Beyond The Fleeting Gales’
6. James Blake: ‘The Colour In Anything’
7. David Bowie: ‘Blackstar’
8. Kanye West: ‘The Life of Pablo’
9. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
10. Charles Bradley: ‘Changes’
11. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
12. Pop. 1280: ‘Paradise’
13. Yuck: ‘Stranger Things’
14. Xenia Rubinos: ‘Black Terry Cat’
15. Ty Segall: ‘Emotional Mugger’
16. Angel Olsen: ‘My Woman’
17. Solange: ‘A Seat at the Table’
18. Clipping: ‘Wriggle ‘
19. Schoolboy Q: ‘Blank Face’
20. Vince Staples: ‘Prima Donna’

Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. David Bowie: ‘Blackstar’
2. Yak: ‘Alas Salvation’
3. Honeyblood: ‘Babes Never Die’
4. Iggy Pop: ‘Post Pop Depression’
5. Primal Scream: ‘Chaosmosis’
6. The Coathangers: ‘Nosebleed’
7. Bob Mould: ‘Patch the Sky’
8. Mitski: ‘Puberty 2’
9. Bon Iver: ’22, a Million’
10. Paul Simon: ‘Stranger to Stranger’

Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. The Drones: ‘Feelin Kinda Free’
2. Scott Walker: ‘The Childhood of a Leader’
3. Darkthrone: ‘Arctic Thunder’
4. Atmosphere: ‘Fishing Blues’
5. The Body: ‘No One Deserves Happiness’
6. PJ Harvey: ‘The Hope Six Demolition Project’
7. Gost: ‘Non Paradisi’
8. Oranssi Pazuzu: ‘Värähtelijä’
9. Trevor Something: ‘Soulless Computer Boy and The Eternal Render’
10. Let 3: ‘Angela Merkel Sere’
11. Sébastien Tellier: ‘Marie et les naufragés’
12. Cheena: ‘Spend the Night With…’
13. Dynatron: ‘Aeternus’
14. Mr. Oizo: ‘All Wet’
15. The Gaslamp Killer: ‘Instrumentalepathy’
16. Neurosis: ‘Fires Within Fires’
17. Patten: ‘Ψ’
18. Martyrdöd: ‘List’
19. Brain Tentacles: ‘Brain Tentacles’
20. Fire!: ‘She Sleeps, She Sleeps’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Danny Brown: ‘Atrocity Exhibition’
2. Anohni: ‘Hoplessness’
3. Jenny Hval: ‘Blood Bitch’
4. Clipping: ‘Splendor & Misery’
5. David Bowie: ‘Blackstar’
6. Aesop Rock: ‘The Impossible Kid’
7. Open Mike Eagle & Paul White: ‘Hella Personal Film Festival’
8. Gaika: ‘Security 24’
9. Ka: ‘Honour Killed the Samurai’
10. Car Seat Headrest: ‘Teens of Denial’
11. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Skeleton Tree’
12. Cobalt: ‘Slow Forever’
13. Oathbreaker: ‘Rheia’
14. Radiohead: ‘A Moon Shaped Pool’
15. Fatima Al Quiri: ‘Brut’
16. Lucinda Williams: ‘The Ghost of Highway 20’
17. A Tribe Called Quest: ‘We got it from Here… Thank You 4 Your service’
18. The Comet is Coming: ‘Channel the Spirits’
19. Skepta: ‘Konnichiwa’
20. Kanye West: ‘The Life of Pablo’