Louise na obali ime je novog filma francuskog animatora Jean-François Laguioniea koji se ove godine natječe na Animafestu u velikom natjecanju dugometražnog filma. Zanimljivo da su ga naši preveli vodeći se prema engleskom nazivu Louise by the Shore umjesto originalnom francuskom Louise en Hiver, koji je mnogo prikladniji. Film naime govori o starosti, o ženi koja se proživljava zimu (hiver) svog života.
Naša junakinja Louise provodi ljeto u izmišljenom turističkom mjestu koje se zove Biligen sur Mer, svaki dan sjedi na plaži i sluša glasne roditelje i njihovu preglasnu djecu, čudi se kako je nitko ne prepoznaje iako svake godine tamo dolazi. Na kraju ljeta posljednji vlak vozi ljude natrag u grad, no Louise će ove godine na njega zakasniti i morat će provesti tri dana zatvorena u kući zbog oluje. Kada ona konačno završi shvatit će da ne može pješke natrag i da se mora snaći. Na plaži će za sebe izgraditi simpatično sklonište od starih dasaka, posadit će si vrt na obližnjem groblju, taman na plodnoj zemlji između grobova, loviti ribe, rakove i školjke te se ‘poslužiti’ vinom i odjećom iz obližnje trgovine.
Naizgled pomirena sa svojom sudbinom, okupirana rasporedom dnevnih aktivnosti koje si zadaje kako ne bi očajavala, Louise neće ni primjetiti koliko je usamljena, sve dok se jednog dana pred njom ne pojavi pas. Nazvat će ga Papar i uz njega će se početi prisjećati svoje mladosti i svih lijepih stvari koje su joj se dogodile tijekom života, a na koje je zaboravila tijekom godina. Sjećanja dolaze kao tajanstveni mali valovi, kaže ona. Uz Papra će doći i do nekih važnih spoznaja o sebi i o životu.
Obično su filmovi koji se bave temom starenja poprilično depresivni i puni žaljenja za propuštenim prilikama, no ovaj nije takav. Louise sve što joj se događa prima mirno i zrelo, jer prezire kukanje i strah, ne uzbuđuje se ni oko čega, ali zato duboko proživljava sve oko sebe, “svako jutro otkrije novo nebo”. Kada jednom pomisli da je kažnjena zaboravom, dolazi do zaključka da je njen život bio divan i ispunjen, te da se možda zato ne sjeća dosta detalja (jer se obično ljudima najjače urežu ružna sjećanja). Zajedno sa svojim sjećanjima, Louise će dobiti i novu volju za životom.
Zašto Louise zaslužuje biti među Ludim ženama? Zato što se obično misli da su bakice koje tako same lutaju i upuštaju se u avanture sigurno lude. Pogotovo ako pričaju same sa sobom ili sa svojim psima. Ili još gore odbijaju nestati, ne žele biti nevidljive, odbijaju biti nemoćne starice već žele živjeti na svoj način jer su i dalje mlade u duhu. Možda je luda i zato što se ne boji starosti, ni za čim ne žali, ima mir u sebi i zato je slobodna.
Laguionie inspiraciju crpi iz animacije Paula Grimaulta, redatelja poznatog filma Kralj i ptica, a njegov je film La traversee de l’Atlantique a la rame dobio nagradu Cezar za najbolji kratki animirani film 1979. godine. Još je jedan njegov zanimljiv rad La demoiselle et le violoncelliste koji se može naći na YouTubeu.
Mnogo je još zanimljivih naslova i zanimljivih djela ludih žena na ovogodišnjem Animafestu, među kratkometražnim filmovima intrigantni su naslovi XOXO čija je autorica Poljakinja Wiola Sowa, kanadska animatorica Lori Malépart-Traversy predstavlja djelo Klitoris, Japanka Sawako Kabuki napravila je vrlo bizarni i erotizirani crtić Summer’s Puke is Winter’s Delight, a poljska animatorica i strip crtačica Renata Gąsiorowska svoj je film nazvala – Pussy.