Basara: Hajde da budemo malo optimisti - Monitor.hr
23.09.2019. (07:00)

Pamet i zabava

Basara: Hajde da budemo malo optimisti

Sve odličnije kolumne piše Svetislav Basara. Možda odavde nekima izgledaju hermetične, ali vi ste pametna publika, snaći ćete se. Slobodno pročitajte i dvaput ako treba. Deradovanizacija: Đinđić je streljan upravo zato što su moćni radovani – a.k.a. složna braća – instinktivno osetili da će Đinđićev projekat uspeti. Nisu oni kao naš kilavi radovan četvrti čekali da im posao završi Jovo Bakić ili „tamo neki“, ne, sami su ga ubili (Zmija je samo povukao obarač) ali se – tvrd vam stojim – ne bi na to odvažili da nisu imali bukačku logističku podršku i prećutno saučesništvo današnjih najglasnijih, ogorčenih bukača protiv Vučićeve tiranije koju ja – mislite vi šta hoćete, ko vas jebe – doživljavam kao pravednu, nedovoljno surovu kaznu, za radovanstvo zamaskirano keramičkim zubima, isfoliranom političkom korektnošću i lap topom… (Tko je(su) Radovan(i) objašnjeno je u prethodnoj kolumni. I komentari su dio kolumni.)


Slične vijesti

Danas (16:00)

Gromoglasna zahvalnost

Jergović: Koja je razlika između višenamjenskog borbenog zrakoplova i elegije?

Kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom – bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici – izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti. O izražavanju zahvalnosti preletom Rafalea u svom stilu – Miljenko Jergović.

Danas (12:00)

Nezdrava kohabitacija

Baretić: Milorad Pupovac je najvažniji čovjek u Hrvatskoj. Komitet je odlučio: Maknite ga!

Bolesnu maštu na stranu: što god netko mislio ili govorio o Miloradu Pupovcu, neporeciva je činjenica da je on danas najvažniji čovjek u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Budući da je gorespomenuti glavni uvjet DP-a, onaj da se SDSS makne iz vladajuće većine, poznat odavna, Plenković i Pupovac nisu trebali razmijeniti ni rečenicu u nekakvim pregovorima, bilo je dovoljno da se šutke pogledaju, kimnu jedan drugome i rukuju se. Pupovcu je zacijelo kristalno jasno da se DP Plenkoviću gadi koliko i njemu, te da bi s najdesnijom vladom u svojoj kratkotrajnoj samostalnoj povijesti Hrvatska u EU izgubila daleko više od težine istisnutog SDSS-a. A to Plenković nipošto ne želi, jer bi se šteta posljedično prenijela i na njegov (navodni) osobni ugled u Uniji. Renato Baretić za tportal

Prekjučer (21:00)

Postupci ordinarnog desničara

Ivančić: Malo udesno

Već sam ti rekao da uvažavam to što tražiš da se maknem malo više udesno. Shvatio sam poruku, mičem se koliko mogu, ali nastaviš li me dalje gurati past ću s kreveta, jebo ga bog! I što onda imamo? – reče Andrej Plenković Biračkome tijelu.

“Onda imamo pad s kreveta”, mirno reče Biračko tijelo.

Blizu dvjesto kila žive vage Biračkoga tijela razbaškarilo se posred postelje, u donjem rublju XXXL formata, raširenih ruku i nogu, naguravajući tehničkog premijera uz sami rub. Kakav fićfirić, pomisli. Kad već dijeliš krevet s Biračkim tijelom – a jednom u četiri godine si, htio-ne htio, to obavezan činiti – nitko normalan ne očekuje da mu bude udobno.

“Što ustvari hoćeš?” upita Plenković odgurujući napasnika nogama.

“Bolje je da znaš što neću”, reče Biračko tijelo. “Neću Srbe, neću Novosti, neću Istanbulsku konvenciju, neću abortus…”

“Ali to je neinteligentno!” obrecnu se Plenković.

“Neinteligentno je očekivati da Biračko tijelo bude inteligentno“, mirno reče Biračko tijelo.

“Mislio sam da si u stanju shvatiti moju strategiju. Ali očito nisi.”

“Što se tu ima shvatiti?”

“Da nema boljeg načina za vođenje radikalno desne politike nego da se nominalno držimo političkog centra”, reče Plenković. “Razumiješ? Desničarski ekstremizam neusporedivo je efikasniji uz centrističku kamuflažu. Osam godina se ja trudim to demonstrirati u praksi, a onda mi Biračko tijelo pada s Marsa, i to ravno u postelju, s namjerom da me izgura. Što bi rekli Srbi, džabe sam krečio!”

“Što si krečio?”

Razgovori ugodni kakve ih iza kulisa zamišlja Viktor Ivančić, za Novosti.

Prekjučer (19:00)

Šok i vjeverica

Vučetić: Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj

Dok traju pregovori o formiranju nove većine, iako su ovi pregovori potpuno formalne naravi, jasno je da Hrvatskoj slijedi desna vlada, mene zanima nešto drugo, nešto o čemu politički analitičari nisu izrekli niti riječ, a to je da se formiranje desne vlade provodi, a kako drugo nego po marksističko-lenjinističkom konceptu države. Ova vladavina, dakako, nije demokratski strukturirana, već djeluje kao sila. Glavni gubitnici su Srbi. Oni znaju što im slijedi, oni su istinski gubitnici, sustavno će im se oduzeti njihovo srpstvo. Ni ženama se ne piše dobro, one su, prema konturama buduće vlade, neki prijelazni oblik poluporaženog života, nešto iznad Srba, ali daleko niže od pravih Hrvata.

Domovinski duh Domovinskog pokreta nije nešto što do sada nismo vidjeli, nagledali smo se mi toga duha, osjetili smo njegovu bestijalnost početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je to bio domovinski duh Tuđmana i HDZ-a, danas je to, privremeno, domovinski duh Domovinskog pokreta, ali članovi ove stranke su uglavnom otpadnici iz HDZ-a, tako da je domovinski duh uvijek bio izvorni duh HDZ-a. Dakle, ništa novo nam ne slijedi. Marko Vučetić za Autograf.

Četvrtak (15:00)

Crni oblaci za poduzetnike

Šajatović: Višak trupaca, zatvaranje staklana i prepuni vinski podrumi

Kako se ono kaže: ni najstariji ekonomski kroničari ne sjećaju se da se u Hrvatskim šumama pojavio višak trupaca. Smanjenje potražnje na izvoznim tržištima navelo je dio prerađivača da odustanu od preuzimanja trupaca koji su im kvotama bili zajamčeni. Signali smanjene potražnje dolaze i iz logističkih tvrtki. Većina osjeća pad prometa pa je donedavna prebukiranost sada postala oštra borba za svaki kontejner. S treće strane, staklarskim krugovima kolaju vijesti o zatvaranju mnogih staklana. A da za to postoje razlozi, tu je i vijest o prepunjenim vinskim podrumima diljem Francuske, pa je čak pitanje zašto ove jeseni trošiti novac na novu berbu grožđa… Sve je više signala da se globalna ekonomija hladi. Što činiti, odgovor leži na pojedincu. No, to ne znači da treba uljepšavati stvarnost i ne pružiti potrebne informacije, pa makar bile neugodne, kaže Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (01:00)

Kako postati vrijedni muž i zastupnik parlamenta? Pa... postoji jedan zahvat...

Dežulović: Glas imbecila

Procjenjuje se da je prisilnim obrezivanjem osakaćeno više od stotinu i trideset milijuna žena. Zbog toga je prije nekoliko dana, donoseći direktivu protiv nasilja nad ženama, Europski parlament u tekst uključio sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilne brakove. Pa ipak, iako je donesena golemom razumnom većinom, protiv direktive je ipak bilo teško shvatljivih tridesetak glasova, uz sedamdeset mudro suzdržanih.

I među njima, na čast i ponos Hrvata, tri njihova suzdržana glasa: Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ladislav Ilčić.

Da, suzdržani. Da, o prisilnim brakovima. Da, i sakaćenju djevojčica.

Ako se pitate zašto bi zaboga itko, pa makar bio Hrvat, bio suzdržan u raspravi o sakaćenju djevojčica – ako u kardiogenom šoku i nevjerici poželite vjerovati da su naši dični zastupnici skeptični oko direktive zbog neke njene skrivene feminističke ili rodne agende – još prije okruglo i točno deset godina, travnja 2014., cijelu vam je stvar objasnio Glas koncila. Boris Dežulović za N1

Srijeda (14:00)

Promocija knjige koja je dobila negativnu recenziju "na nečitano"

Basara: Rasprodaja Mocart kugle

Odavno je ostvareno proročanstvo Endija Vorhola da će svaka šuša dobiti svojih pet minuta slave, odnedavno – tačnije od publiciranja teksta Vladimira Pavićevića „Mocart crnogorske politike“ u Rotopalanci – proročanstvo je dobilo i amandman koji glasi: Svaka šuša će dobiti svog dupeuvlakača. Ono „Mocart crnogorske politike“ se odnosi na Dritana Abazovića, njegovu nedavnu posetu Srbiji.

Ne idem tako daleko da kažem da je Abazović došao u Srbiju da zaglupi, unazadi i unesreći Srbe – nema on visinu za to, a imamo i domaću pamet – ali garantujem za tačnost neproverene informacije da je Abazović došao da nešto izvaćari. Šta tačno, ne znam. Abazović očigledno ima neku, meni nevidljivu, harizmu. Sećam se, kao da je juče bilo, oduševljenja mojih drugara na vest da je URA sa Abazovićem na čelu osvojila četiri poslanika i da će URA odlučivati ko će se kome prikloniti carstviju, ali se sećam i razočarenja kad su saznali da se Abazović uortačio sa Amfilohijem.

U politici je sasvim legitimno praviti dilove i dogovore sa svakim ko ima neki uticaj – bez obzira na boju – ali pod uslovom da ortaka prejebeš i da njegovu vodu navratiš na vodenicu svoje ideologije. To se, naravno, nije dogodilo. Okretan kakav je bio, Amfilohije je očas posla prejebao Abazovića i URA-in potočić ulio u mutnu maricu klerikalizma. Svetislav Basara o stanju u susjedstvu.

Utorak (14:00)

To su principi

Jergović: Kako je Marija Selak Raspudić tresnula po stolu gomilom besposlenog briselskog novca

Tko zna kako je uopće došlo do toga da Marija Selak Raspudić dirne u nešto u što se unutar njezine političke grupacije ne dira, pa da kaže da je, istina, protiv upisivanja prava na pobačaj u hrvatski Ustav, ali da je i protiv zabrane pobačaja. Pritom, nije iznenađujući takav njezin stav, ali jest iznenađujuće da je takvo što izgovorila. Ali i to bi ubrzo bilo zaboravljeno da se usred te iste predizborne kampanje nije javio Mostov soap-teolog Marin Miletić, koji je rekao: “Most je jasno za – život. Marija se ovdje pogrešno izrazila, ali neka ona sama to objašnjava.”

Ogradio se, dakle, od kolegice iz istih klupa i s iste liste, ali ne u svoje ime, nego u ime cijele grupacije. I pritom je, izravno ili neizravno, pozvao glasače da ne glasaju za nju. Marija Selak Raspudić je, prema vlastitom iskazu, koji nitko iz Mosta nije demantirao, bila predviđena za nositeljicu liste za europske izbore. Ona je, međutim, tu čast odbila. U odnosu na taj sitan ženski (i muški) svijet, kojemu je hajka temeljni oblik borbe za bolji svijet, Marija Selak Raspudić je ispala velika faca. Koliko god mi o tome šutjeli. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (14:00)

I zato su poslali jednu osobu da se bori protiv cijele korupcije

Vučetić: Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ

Hrvatska se nakon izbora pretvorila u filozofsku arenu u kojoj se, kao da je riječ o borbi na život i smrt, raspravlja o nominalizmu. Nominalizam je, u najkraćim crtama, gledište koje smatra da ne postoje opći pojmovi, univerzalije ili apstraktni entiteti nego samo pojedinačne stvari. Naši poslijeizborni nominalisti ne smatraju da je problem DORH-a u slabosti u borbi protiv korupcije i kojekakvih nezakonitosti, nego u Ivanu Turudiću, kao da je samo on problem, a ne sveprisutnost korupcije koja je, na strukturnoj razini, zahvatila i DORH. Oporba, čini se, zastupa radikalno nominalistički pristup stvarnosti – oni bi promijenili pojedinačna bića na čelu DORH-a, HTV-a, Ustavnog suda, državnih poduzeća itd. Sve to bi učinili u roku od godinu dana i potom bi, sa samozadovoljnim nominalističkim uzdahom, raspisali izbore koji bi se, sukladno nepogrešivom nominalističkom osjećaju za realnost, odigrali u savršenoj, poštenoj i radikalno drugačijoj atmosferi u odnosu na ovu u kakvoj sada živimo. Marko Vučetić za Autograf.

28.04. (18:00)

A di smo mi do Amazone...

Basara: Kultura sistematskih grešaka

Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.

Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.

I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.