Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Kako se stvaraju kultovi
Basara: Kultura političkih ubojstava
Političke ubice su ubice bez krčmara, često i samoubice, jer, bar koliko mi je poznato – ako grešim, neka me neki atentatorski simpatizer ispravi – tokom duge i bogate istorije političkih atentata, nijedan politički ubica nije izvukao živu glavu ili bar – u novija vremena – doživotnu robiju, za razliku od kolega po ubijanju, ubica iz strasti, koristoljublja i zabave, koji često izmaknu ruci pravde. Grubo posmatrano, postoje dve vrste političkih ubica: tzv. slobodni ubilački strelci koji krunisane i nekrunisane glave ubijaju iz ličnih motiva ili da bi se proslavili, pa šta košta da košta – među takve (najverovatnije) spada onaj pucač na Fica – a postoje i političke ubice koje na ubistvo huškaju – i iza kojih stoje – politički pozadinci. I takvi su – osim u revolucionarnim previranjima – ubice bez krčmara iako ubijaju u zabludi da ubijaju s krčmarem, što će reći da se zdravo nadaju da će nakon atentata krčmari od njih napraviti kultne ličnosti, „borce za nacionalnu stvar“ itd. Svetislav Basara
