Basara: Udri muški - Monitor.hr
04.10.2020. (17:00)

Tekstualni nokaut

Basara: Udri muški

Da čaršija nije pozvala M radi ubistva, Srbija bi se već oko 2005. prenula iz orijentalne začaranosti, mada ne bi baš izgledala kao u vlažnim snovima krugova dvojke. Ali čaršija je znala da će „narod“, o kome toliko brine (do moga), samo li mu spadne koprena s očiju – videti da su ugledni nacionalni radenici, veliki pjesnici, akademici i moralne gromade u stvari skup teških elebaka, prdonja, saradnika i doušnika Udbe, babojeba i murdara. To se, naravno, nije smelo dopustiti. Piše Svetislav Basara za Danas


Slične vijesti

Danas (16:00)

Strmopizd prvo u glavi, pa tek onda napolju

Basara: Nekritična masa

Povod za našu kriznu kolumnu bio je naslov (i ispodnaslovni tekst) u Danasu, citiram: „U susret 15. martu. Može li da se ponovi 300.000 ljudi na beogradskim ulicama?“

Već je sam naslov – bez udubljivanja u ispodnaslovni tekst – bio dovoljan da dokonam da se majke studentsko-opozicione invencije nose mišlju da upriliče reprizu skupa održanog prošlogodišnjeg 15. marta, koji je fakat okupio masu brojniju (kritičniju) od mitološke petooktobarske, ali koji je – za razliku od petoktobarskih protestacija – završio trt Milojkom.

Odgovor je sledeći: Ne da može da se ponovi, nego se svaki dan ponavlja; osnovano je, naime, pretpostaviti da se u milionskoj varoši, poput Beograda, na ulicama u svakom trenutku nalazi tristotinak hiljada ljudi. I nikom ništa. Kao što bude nikom ništa i kad se kritična masa od trista hiljada ljudi okupi na relativno malom prostoru.

Strmopizdni know-how kaže sledeće: kritične mase i masovne demonstracije dolaze tek posle strmopizda, oni su, da kažemo, narodna veselja – iliti cincarsko-kalburskim rečnikom rečeni – „narodni odisaji“, dočim se se pravi strmopizdni posao završava dva-tri dana pre, u tišini, iza zatvorenih vrata ili u tajnovitim mutlacima. Svetislav Basara

Danas (12:00)

Nije nam rekao, ali kao da se čulo...

Ivančić: Šoa program

“Nema tu nikakvog nesporazuma”, nije nam kazao ministar Anušić. “Već vam rekoh da, kao pristojan gost, poštujem običaje domaćina. A osim toga, teza da se pozdravom ‘Za dom spremni’ iskazuju negativni osjećaji prema Židovima je najobičnija izmišljotina!”

Zašto izmišljotina? – zanimalo nas je. – Zar Židovi pod tim pozdravom u nekadašnjoj fašističkoj NDH nisu bili otpremani u logore i masovno ubijani?

“Mi ne živimo u nekadašnjoj fašističkoj državi, moj gospodine, nego u ovoj sadašnjoj”, nije nam rekao Ivan Anušić. “A u njoj Židovi nisu iole ozbiljan remetilački faktor – štoviše: nisu više nikakav faktor! – da bismo na njih trošili rasističke i šovinističke strasti.”

“Da se kojim slučajem u trenutku dok sam u Yad Vashemu odavao počast žrtvama holokausta iz razglasa začula Thompsonova ‘Bojna Čavoglave’, ja bih, prilagođavajući se ambijentu, na komandu ‘Za dom’ s početka te pjesme uzvratio sa ‘Shalom’”, nije nam rekao ministar Anušić… Viktor Ivančić za Novosti

Srijeda (13:00)

Ni glogov kolac ne pomaže...

Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv… Miljenko Jergović za svoj blog.

Utorak (11:00)

Ništa od vesterna u Saboru

Dežulović: Dabro, loš, zao

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao “za”, zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. “Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo”, mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? “Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi”, izgubio je živce Hrebak. “Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!”

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski “Dobar, loš, kao”. Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. “Dobar, loš, kakao”. Tko bi zaboga to gledao? Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (14:00)

Maškare, Valentinovo... veljača opet traje prekratko

Andrassy komentira nedavna zbivanja: Epstein dokumenti, pjesme na Dori i Dabre, zatvaranje Name, romantični izrazi za šmrkanje…

Dobili smo i epilog priče o (ne)časnoj sestri koju je nožem “napao migrant”, priče koja je na početku rezultirala bujicom sreće internet ljudi, a kad smo dobili priznanje o stvarnom tijeku događaja, dobili smo i ono što nije dobila Mia Kovačić – hrpu nevjerice i potpitanja. Dobili smo i nekoliko javnih svađa – Mladen Grdović je napao tipkovnicu i obratio se Severini: “Đi. Mal.SNemojte ljudi , nemoj SEVE. Svi znamo da si dobra Cura .”

U Rijeci je bilo šareno; Thompson je održao koncert i spomenuo da Rijeci treba Isus, što možda nije netočno jer su tamo trojica – ne ispričavam se – dokaza da su kondomi često odličan izbor pretukla tinejdžera. S razlogom, naravno, dečko je sjedio na klupi i jeo burek, što je dovoljan povod da te netko iscipelari. Bivši ministar Dabro je pjevao ustaške pjesme – riječkom Isusu hvala, ovaj put bez pucanja iz pištolja – a par dana kasnije je obećao (ili zaprijetio) narodu: “Snimit ću jedan album domoljubnih pjesama… Poklanjam pužnicu, preuzimanje u Zagrebu. Andrea Andrassy za Miss7

21.02. (09:00)

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1

19.02. (21:00)

Bitno je imati plan

Dežulović: Srbija 2050

Šta je bilo? Pre dve godine, 20. januara 2024., dok se približavao rok za svođenje računa “Srbije 2025” – a Taško Načić kao konobar iz “Radovana III” spreman u ćošku čekao da naplati ko je šta imao – predsednik Aleksandar Vučić iznenada je pred novinarima u Palati Srbija pompezno predstavio svoj najnoviji novi investicioni plan, “Srbija EXPO 2027 – Skok u budućnost”, ambiciozni program težak skoro osamnaest milijardi evra, ili – kako reče – “ceo jedan godišnji budžet”. Vučić je jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2025” predstavio plan “Srbija 2027”, pa onda jednako jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2027” – taman kad je Taško počeo da zbraja račune i izveštaje – predstavio plan “Srbija 2035”. I tako do kraja srpskog sveta i veka, uvek i zauvek u nekom trogodišnjem, petogodišnjem ili desetogodišnjem zatvoru. Izvinjavam se, planu… Boris Dežulović za Novosti.

19.02. (00:00)

Batina nije argument

Žižek: Trump – kralj buntovnik

U ljeto 1989. godine, Francis Fukuyama predstavio je svoju viziju kraja povijesti. Pošto je liberalno-demokratski kapitalizam najbolji mogući društveni poredak, tvrdio je Fukuyama, dalji napredak nije moguć, osim kroz postepenu realizaciju poželjnog poretka širom svijeta. Međutim, taj „kraj“ je potrajao jedva tri desetljeća i sada smo na suprotnom ekstremu: danas je prevladala ideja da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak raspao, zajedno sa svojim složenim pravilima koja garantiraju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, javno obrazovanje i tako dalje). Zamjenjuje ga brutalni novi svijet u kom velike ribe jedu male, a ideologije se više ne shvaćaju ozbiljno, jer ono što je bitno jest sirova ekonomska, vojna i/ili politička moć. Ali ništa od toga nije istina. Naš postliberalni svijet je prožet ideologijom čak i više od liberalno-demokratskog poretka. Trumpova MAGA vizija je čista ideologija, čak i ako joj vlastiti postupci svakodnevno proturječe. Žižekova promišljanja prenosi Peščanik.

17.02. (08:00)

Küss die Hand, milostiva

Rašeta o ‘Bečkoj školi’: Humor se, eto, s istoka seli na zapad, u svakom slučaju obećavajući embrio

Kakva jugonostalgija, to je obična prehlada prema K und K nostalgičaru i habsburgofilu Eugenu Mohorovičiću Katančiću! On je profesor iz profesorske obitelji, purger s Gornjeg grada. Mlohav, gospodstven, blago blesav. Na Beč i Budimpeštu gleda kao na sjajne metropole, za razliku od Zagreba koji vidi kao simpatičnu provinciju (Gornji grad s visine gleda na Donji, ali Eugen nikad ne koristi riječ “dotepenec”, svi koji dođu u Zagreb su – “Austrougari”). Da depeovce zanima kultura, ovoga bi papka odmah zabranili kao defetista, oportunista i slabog, karikaturalnog KK Hrvata.

“Bečku školu” produkcijska je kuća Wolfgang & Dolly u formi kratkih skečeva odlučila prvo prezentirati na društvenim mrežama (tako se danas, kažu stručnjaci, širi utjecaj), pa tek onda – ne znamo je li proračun osiguran – dati na televiziju. Na YouTubeu možete pogledati 19 skečeva iz kojih je uglavnom vidljiva namjera autora – u ležernom humornom ključu (u formi lažnog dokumentarca, žanr se zove mockumentary) prikazati nedostatke našeg školstva i dati konture Zagrepčanina kakav je nekoć bio, ako je uopće bio nešto više od parodije. Ravnatelj gimnazije u imaginarnom Veselišću dobio je zadatak provesti reforme školstva po skandinavskom modelu, no on je želi pretvoriti u austrougarsko učilište… Boris Rašeta za Novosti

15.02. (18:00)

Nije bilo više koga da kupuje

Beck: Robna kuća znak je obilja i punoće, nemaju je siromašni i prazni. Zato je propala Nama

Čovjek 19. stoljeća mislio je da se sva spoznaja može obuhvatiti u jednoj glavi, pa je logično htio i sve kupiti pod istim krovom, piše Boris Beck za Večernji list. Čovjek 20. stoljeća bio je, međutim, biće specijalizacije, i zato se od 50-ih godina šire trgovački centri: robe je manje vrsta, ali su zastupljeni jaki brendovi; nije više slika svemira, ali su cijene zbog unutarnje konkurencije niže; ima kafića, restorana i kina pa se kupnja pretvara u izlet i obiteljsku zabavu. Nekad slavne robne kuće Upin i Coin propale su u Trstu otkad naš čovjek tamo ne kupuje, ali su u teškoćama i u cijeloj Italiji; neke slavne robne kuće pretvorene su u muzeje, pa je tako Muzej stripa u Bruxellesu smješten u secesijskoj zgradi Victora Horte.

No i trgovački centri propadaju. U SAD-u ih je 2010. bilo 1.200, sada ih je oko tisuću, a do 2028. zatvorit će ih se još stotinu. Čovjek 19. stoljeća želio je potpunost, čovjek 20. određenu nišu, a milenijalci naručuje stvari poštom iz Kine. Kastner & Öhler u Grazu, prva austrijska robna kuća, također odlično radi, a uspjela je sačuvati dojam ekskluzivnosti, i u asortimanu i u interijeru. To što je njezina zagrebačka filijala u Ilici neslavno završila, nisu krive samo svemirske sile, nego i luđačka i štetna politika. Narod