• 08.04.2016. (08:38)

    Dno dnoovog dna

    Boris Dežulović: Ajatolah Hasanbegović i fetva za Antu Tomića

    Izjavu Ministarstva kulture povodom fizičkog napada na Antu Tomića Boris Dežulović okarakterizirao je “najšupačkijom, najsramotnijom i najbjednijom službenom izjavom u povijesti hrvatske države”. “To, eto, da ministar kulture jedne nominalno europske države ne može kroz zube iscijediti niti općenitu bezrezervnu osudu jednog uličnog napada na pisca čiji mu se svjetonazor ne sviđa – samo, najzad, koji dan nakon što zbog svjetonazorskih mimoilaženja kroz zube nije uspio iscijediti niti protokolarnu, načelnu čestitku Europskoj prijestolnici kulture za 2020. – i službeno je najniža točka koju je dosegla službena hrvatska kultura”, piše Dežulović.



  • Slične vijesti

    Utorak (23:30)

    Fimi-Liga

    Dežulović: Smisao hrvatskog rukometa

    Boris Dežulović, čovjek koji je htio biti sportski novinar, a završio kao politički kolumnista, povlači paralelu između rukometa i pravosuđa, konkretno RK Zagreba i suđenja Sanaderu: “Smisao natjecanja jest teoretska mogućnost pobjede: bez te mogućnosti, hrvatski rukomet ima smisla točno koliko i, primjerice, suđenje HDZ-u zbog korupcije. Eto, baš prije koji tjedan ponovo je odgođen hrvatski vječni derbi, el clasico sa suđenjem Sanaderu zbog afere Fimi-Media. Još su Ivica Račan i Boris Jeljcin bili živi, Facebook je bio tek studentska zajebancija s Harvarda, a RK Zagreb je u prvenstvu Hrvatske kod kuće izgubio od Osijek Elektromodula: onda znate kako je davno bilo kad je Sanader organizirao izvlačenje novca državnih tvrtki preko Fimi-Medije”.

    19.05. (06:30)

    Ante Tomić: Udba je danas jednako stvarna kao i zmajevi, vukodlaci, šumski duhovi ili Gospa u Međugorju

    Evo, nekidan je i Milijan Brkić rekao da mu afere smješta “stara struktura Udbe”, kako ga je dohvatila duga hladna ruka jedne organizacije koja je i njegova prijatelja Tomislava Karamarka, upravo i Branimira Glavaša, i Mirka Norca, i Darija Kordića, i Jadranka Prlića, i Nadana Vidoševića i mnoge druge valjane hrvatske domoljube jednom sredila. O jugoslavenskoj obavještajnoj službi i njezinoj vještini uništavanja sudbina svi oni govore šapatom u kojem se miješaju strava, odvratnost i jedan neobični, nastrani ushit. Nitko, zaista, vjerojatno ni sam Aleksandar Ranković, nije cijenio Udbu kao što je cijene naši desničari – piše Ante Tomić za Jutarnji.

    13.05. (06:30)

    E, za to treba imati muda

    Dežulović: Jaja u kukuruzu

    Možete o Kolindi Grabar-Kitarović misliti što hoćete, ali toj ženi – nemojte me krivo shvatiti – od svih oblina najveća su muda. Trebalo je, naime, imati čelična muda, pa se prošlog četvrtka pojaviti na obilježavanju godišnjice pokolja u Borovu Selu, izaći pred generale, veterane, ministre i cjelokupnu prigodno postrojenu javnost, prkosno stati pred vidno tronutu slavnu hrvatsku povijest, hrabro je pogledati u oči i reći: ‘Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži. Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom!’ – divi se hrabrosti predsjednice Boris Dežulović, Novosti.

    11.05. (11:30)

    Ni med cvetjem ni pravice

    Polemika Visković – Dežulović: Hrvatski pisci, četnici i ličko rukovanje

    Nakon što je Boris Dežulović u svojoj kolumni za N1 u kontekstu napada na Damira Karakaša prozvao Velimira Viskovića da je “javno s oltara denuncirao Jergovićeve ‘simpatije prema Čiči Draži’ i govorio kako je ‘nemoguće naći Hrvata, osim možda Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji”; Velimir Visković mu je odgovorio: “Boro Dežulović je valjda zadnja osoba s kojom bih polemizirao; volim čitati njegove kolumne, duhovit je, zna pisati, sviđaju mi se i njegovi politički stavovi… Priznajem, kriv sam: ne volim ustaše, ali bogami ni četnike.”

    10.05. (22:30)

    Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

    Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome? A Tito, jedini Hrvat koji je bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time. I to ne jednom, već četiri puta! Da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio. Uvijek aktualni znani junak Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija, 11.05.2015.

    09.05. (12:30)

    Guzosisovčak

    Boris Dežulović: Hrvatski tabui – predsjedničine obline

    Dežulović se dohvatio predsjedničinog intervjua i sadržaja njenog posla: Ima li novinar pravo napisati da kod Predsjednice Republike voli vidjeti dobro dupe i dobre sise? Ili – ako sama Predsjednica o „sadržaju i rezultatima onoga što je odradila“ nema kome govoriti osim žutom televizijskom magazinu za „slične nevažne teme“, i ako od „konkretnog državničkog rada“ nema pokazati ništa osim instagramski istesanih oblina – na tako nešto novinar nema samo pravo, već i patriotsku obavezu?

    06.05. (14:30)

    Nacionalno pitanje

    Ante Tomić jedan dan s Episkopom dalmatinskim: Ja sam Srbin iz Dalmacije. Nacionalno i zavičajno uporedno postoje u meni

    Tomić: Jednom ste mi kazali da ste iz nacionalističke obitelji i to mi se svidjelo jer sam i sam sličnog podrijetla, iz jedne, ne bogzna kako drske i glasne, ali ipak nacionalističke obitelji, sumnjičave prema jugoslavenskoj državi i njezinim vrijednostima, osobito prema bratstvu i jedinstvu. Pretpostavljam i da nacionalizam vaših nije bio drugačiji.

    Episkop Nikodim: Ne bih rekao da je to bio nacionalizam koji se neprijateljski postavljao prema nečemu. Bio je to zdrav nacionalizam, da to tako kažem…

    Tomić: Dopustite, oče Nikodime, ne vjerujem da postoji nešto takvo kao što je zdravi nacionalizam.

    Episkop Nikodim: Meni se čini da postoji. Voljeti svoj narod, a ne mrziti druge, to bi valjda trebalo da bude pozitivno. Moji stričevi, pa i moj otac, više su se bavili sa kulturom srpskog naroda, sa postojanjem i opstankom naših ljudi, koja je naša budućnost u ovim krajevima. Iz tih razloga kažem da su bili nacionalisti. Mene su uspeli da zadoje sa takvim nacionalizmom, nacionalizmom sa kojim volim svoj narod i brinem se za njega, ali poštujem i druge, posebno one sa kojima dijelimo ulice i trgove, zemlju, pa i zrak koji dišemo, a naročito sinje more i divne rijeke. I zato i smatram da se treba voljeti svoj narod i da to ne treba da bude problem, ali ujedno i poštovati drugoga i drugačijeg.
    Zabilježio Ante Tomić za Jutarnji.

    06.05. (13:30)

    Dežulović: Srbadijatrija

    Jedina razlika između rastrojenog obrovačkog liječnika i rastrojenog saborskog zastupnika Željka Glasnovića ispada činjenica da su prvome priviđanja četnika samo nuspojava poremećaja, a drugome politički program – piše Boris Dežulović za Novosti. Poanta je “piše Boris Dežulović”, ne o kome piše.

    05.05. (07:30)

    Ante Tomić: Zašto je plakala? Što je nju, jadnu, slomilo? Ridala je na vječnu temu

    Njezine suze izazivaju nelagodu. Kad je vidite kako isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama, dođe vam loše. Ispuni vas bijes od te trećerazredne Antigone koja gledajući Vukovar patetično šapće: “Stoji grad”. A ona, primijetili ste možda, takve predstave stalno igra, vazda u jednoj napetosti, potresena, uzdrmana, slama se pod navalom emocija – piše Ante Tomić o suzama predsjednice u Vukovaru.

    01.05. (22:30)

    A tak su se pogodili

    Ante Tomić: Nije Mađarska najgore što nam se moglo dogoditi

    Globus tako jedan dan otkrije da je ministar državne imovine Goran Marić u Živogošću kupio cijelu kuću od dvjesto pedeset kvadrata za osamsto pedeset tisuća… Drugi dan sve nas iznenadi da obnova manje od četiri kvadrata zahoda stoji gotovo dvjesto devedeset tisuća kuna. Praktično, da su montirali još jednu školjku i vodokotlić i razmazali još jednu ruku piture, to bi vrijedilo kao cijela, više od šezdeset puta veća kuća ministra Marića u prvom redu do mora na Makarskoj rivijeri – piše Ante Tomić u Slobodnoj.

  • Slične vijesti

    Utorak (23:30)

    Fimi-Liga

    Dežulović: Smisao hrvatskog rukometa

    Boris Dežulović, čovjek koji je htio biti sportski novinar, a završio kao politički kolumnista, povlači paralelu između rukometa i pravosuđa, konkretno RK Zagreba i suđenja Sanaderu: “Smisao natjecanja jest teoretska mogućnost pobjede: bez te mogućnosti, hrvatski rukomet ima smisla točno koliko i, primjerice, suđenje HDZ-u zbog korupcije. Eto, baš prije koji tjedan ponovo je odgođen hrvatski vječni derbi, el clasico sa suđenjem Sanaderu zbog afere Fimi-Media. Još su Ivica Račan i Boris Jeljcin bili živi, Facebook je bio tek studentska zajebancija s Harvarda, a RK Zagreb je u prvenstvu Hrvatske kod kuće izgubio od Osijek Elektromodula: onda znate kako je davno bilo kad je Sanader organizirao izvlačenje novca državnih tvrtki preko Fimi-Medije”.

    19.05. (06:30)

    Ante Tomić: Udba je danas jednako stvarna kao i zmajevi, vukodlaci, šumski duhovi ili Gospa u Međugorju

    Evo, nekidan je i Milijan Brkić rekao da mu afere smješta “stara struktura Udbe”, kako ga je dohvatila duga hladna ruka jedne organizacije koja je i njegova prijatelja Tomislava Karamarka, upravo i Branimira Glavaša, i Mirka Norca, i Darija Kordića, i Jadranka Prlića, i Nadana Vidoševića i mnoge druge valjane hrvatske domoljube jednom sredila. O jugoslavenskoj obavještajnoj službi i njezinoj vještini uništavanja sudbina svi oni govore šapatom u kojem se miješaju strava, odvratnost i jedan neobični, nastrani ushit. Nitko, zaista, vjerojatno ni sam Aleksandar Ranković, nije cijenio Udbu kao što je cijene naši desničari – piše Ante Tomić za Jutarnji.

    13.05. (06:30)

    E, za to treba imati muda

    Dežulović: Jaja u kukuruzu

    Možete o Kolindi Grabar-Kitarović misliti što hoćete, ali toj ženi – nemojte me krivo shvatiti – od svih oblina najveća su muda. Trebalo je, naime, imati čelična muda, pa se prošlog četvrtka pojaviti na obilježavanju godišnjice pokolja u Borovu Selu, izaći pred generale, veterane, ministre i cjelokupnu prigodno postrojenu javnost, prkosno stati pred vidno tronutu slavnu hrvatsku povijest, hrabro je pogledati u oči i reći: ‘Nisam zadovoljna time koliko su nadležna državna tijela do sada učinila da se zločin u Borovu Selu istraži. Od pravde ne smijemo odustati! To je test ozbiljnosti naše države, prije svega moralni test koji država trajno polaže pred svojim narodom!’ – divi se hrabrosti predsjednice Boris Dežulović, Novosti.

    11.05. (11:30)

    Ni med cvetjem ni pravice

    Polemika Visković – Dežulović: Hrvatski pisci, četnici i ličko rukovanje

    Nakon što je Boris Dežulović u svojoj kolumni za N1 u kontekstu napada na Damira Karakaša prozvao Velimira Viskovića da je “javno s oltara denuncirao Jergovićeve ‘simpatije prema Čiči Draži’ i govorio kako je ‘nemoguće naći Hrvata, osim možda Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji”; Velimir Visković mu je odgovorio: “Boro Dežulović je valjda zadnja osoba s kojom bih polemizirao; volim čitati njegove kolumne, duhovit je, zna pisati, sviđaju mi se i njegovi politički stavovi… Priznajem, kriv sam: ne volim ustaše, ali bogami ni četnike.”

    10.05. (22:30)

    Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

    Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome? A Tito, jedini Hrvat koji je bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time. I to ne jednom, već četiri puta! Da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio. Uvijek aktualni znani junak Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija, 11.05.2015.

    09.05. (12:30)

    Guzosisovčak

    Boris Dežulović: Hrvatski tabui – predsjedničine obline

    Dežulović se dohvatio predsjedničinog intervjua i sadržaja njenog posla: Ima li novinar pravo napisati da kod Predsjednice Republike voli vidjeti dobro dupe i dobre sise? Ili – ako sama Predsjednica o „sadržaju i rezultatima onoga što je odradila“ nema kome govoriti osim žutom televizijskom magazinu za „slične nevažne teme“, i ako od „konkretnog državničkog rada“ nema pokazati ništa osim instagramski istesanih oblina – na tako nešto novinar nema samo pravo, već i patriotsku obavezu?

    06.05. (14:30)

    Nacionalno pitanje

    Ante Tomić jedan dan s Episkopom dalmatinskim: Ja sam Srbin iz Dalmacije. Nacionalno i zavičajno uporedno postoje u meni

    Tomić: Jednom ste mi kazali da ste iz nacionalističke obitelji i to mi se svidjelo jer sam i sam sličnog podrijetla, iz jedne, ne bogzna kako drske i glasne, ali ipak nacionalističke obitelji, sumnjičave prema jugoslavenskoj državi i njezinim vrijednostima, osobito prema bratstvu i jedinstvu. Pretpostavljam i da nacionalizam vaših nije bio drugačiji.

    Episkop Nikodim: Ne bih rekao da je to bio nacionalizam koji se neprijateljski postavljao prema nečemu. Bio je to zdrav nacionalizam, da to tako kažem…

    Tomić: Dopustite, oče Nikodime, ne vjerujem da postoji nešto takvo kao što je zdravi nacionalizam.

    Episkop Nikodim: Meni se čini da postoji. Voljeti svoj narod, a ne mrziti druge, to bi valjda trebalo da bude pozitivno. Moji stričevi, pa i moj otac, više su se bavili sa kulturom srpskog naroda, sa postojanjem i opstankom naših ljudi, koja je naša budućnost u ovim krajevima. Iz tih razloga kažem da su bili nacionalisti. Mene su uspeli da zadoje sa takvim nacionalizmom, nacionalizmom sa kojim volim svoj narod i brinem se za njega, ali poštujem i druge, posebno one sa kojima dijelimo ulice i trgove, zemlju, pa i zrak koji dišemo, a naročito sinje more i divne rijeke. I zato i smatram da se treba voljeti svoj narod i da to ne treba da bude problem, ali ujedno i poštovati drugoga i drugačijeg.
    Zabilježio Ante Tomić za Jutarnji.

    06.05. (13:30)

    Dežulović: Srbadijatrija

    Jedina razlika između rastrojenog obrovačkog liječnika i rastrojenog saborskog zastupnika Željka Glasnovića ispada činjenica da su prvome priviđanja četnika samo nuspojava poremećaja, a drugome politički program – piše Boris Dežulović za Novosti. Poanta je “piše Boris Dežulović”, ne o kome piše.

    05.05. (07:30)

    Ante Tomić: Zašto je plakala? Što je nju, jadnu, slomilo? Ridala je na vječnu temu

    Njezine suze izazivaju nelagodu. Kad je vidite kako isprekidano diše i brada joj drhti, kako joj se oči pune suzama, dođe vam loše. Ispuni vas bijes od te trećerazredne Antigone koja gledajući Vukovar patetično šapće: “Stoji grad”. A ona, primijetili ste možda, takve predstave stalno igra, vazda u jednoj napetosti, potresena, uzdrmana, slama se pod navalom emocija – piše Ante Tomić o suzama predsjednice u Vukovaru.