Bugonia: Lanthimos opet pogađa 'u sridu' - Monitor.hr
Danas (10:00)

Šarmantni čudaci

Bugonia: Lanthimos opet pogađa ‘u sridu’

Bugonia je apsurdistička crna komedija koja je djelomična adaptacija južnokorejskog filma Save the Green Planet! iz 2003. godine. Radnja prati dvojicu muškaraca, Teddyja (Jesse Plemons) i njegovog neurodivergentnog rođaka Dona (Aidan Delbis). Oni otmu moćnu direktoricu tvrtke, Michelle Fuller (Emma Stone), sumnjajući da je ona potajno izvanzemaljka koja želi uništiti Zemlju. Dijalog između glumaca je oštrouman, a iako humorističan, zapravo savršeno pokazuje ludilo modernog društva da je čak u određenim trenucima i tužan. Journal


Slične vijesti

Jučer (16:00)

Prije nego što je "Born in the USA"

Kako je nastao legendarni album Brucea Springsteena? O tome je i film “Izbavi me iz ništavila”

Osim što je američkija od američke pite i hamburgera zajedno, zašto je “Nebraska” toliko značajna, osim veličanstveno jednostavnih pjesama koje se sastoje od dva do najviše pet akorda, ali svaka od njih nosi priču dostojnu cjelovečernjeg filma? Pa zbog onoga što Springsteena žestoko distancira od čitave američke glazbeno-filmsko-serijske produkcije posvećene nepreglednim oceanima krvi, masovnim ubojicama i psihopatima koji se uklapaju u manihejsku sliku mitskog zla koje ugrožava banalnu laž o američkom snu – činjenice da njegove pjesme lucidno i sažeto govore da je kriminal najčešće uvjetovan okrutnim sustavom ekonomske eksploatacije. E sad, zašto bi netko koga zaboli uvo tko je Bruce Springsteen danas uopće otišao u kino pogledati ovaj potpuno netipični biografski film koji će teško shvatiti netko ima ispod pedeset i u pola noći ne zna izrecitirati deset songova “Nebraske”? Možda i zato što bi novo iščitavanje Springsteenovog temeljnog djela, njegovog “Starca i mora” i “Sto godina samoće”, moglo biti vrlo aktualno u današnjim vremenima, usprkos činjenici da o društvenim prilikama u filmu nema osobitog spomena. Petar Glodić za Novosti.

Prekjučer (17:00)

'Šaka smija, vrića užasa'

Trenutak nestajanja (2025.): Jedan od filmova godine glatko sintetizira komediju, dramu i stravu

Njegov je autor Zach Cregger, prethodno afirmiran svojim prvim samostalno režiranim ostvarenjem “Barbar”, jednim od hvaljenijih filmova strave zadnjih godina, iako je Cregger izvorno zapravo komičar, i to ne samo scenarističko-redateljski nego i glumački. Taj komičarski trag intenzivno je prisutan u “Trenutku nestajanja” koji je velikim dijelom crna komedija sparena s dramom, da bi tek u završnici eksplodirala u nesuzdržani horor. Početna problemska situacija filma jest tajanstveni nestanak čitavog jednog školskog razreda. U dva sata i 17 minuta poslije ponoći, sedamnaestero djece ustalo je iz kreveta, izašlo iz svojih domova i, kao što je zabilježeno na kućnim kamerama, poletno, s rukama kao spremnima za let, nestalo u noći. Damir Radić za Novosti

26.10. (13:00)

Kad demoni pune blagajne

2025. godina horora: od američkog zrcala do japanskog dvorca beskraja

Godina 2025. obilježena je uspjehom horora – od hollywoodskog „Prizivanja 4: Posljednji obredi” do japanskog animiranog hita „Demon Slayer: Infinity Castle”. Novi nastavak „Prizivanja”, temeljen na stvarnim slučajevima Eda i Lorraine Warren, donosi zamor formule, ali i rekordnu zaradu od gotovo pola milijarde dolara. Nasuprot njemu, „Demon Slayer” nudi vizualno raskošnu, filozofski obojenu akciju u beskonačnom labirintu boja i krvi. Zajednički nazivnik? Horor više nije ni nišni ni sezonski – postao je globalni spektakl za sve kontinente i publike. Boško Picula za tportal

24.10. (22:00)

Nije ni Bossu uvijek išlo sve od ruke

Biopic o Springsteenu: Kako je crna kazeta bez omota ispisala povijest

“Springsteen: Deliver Me from Nowhere”, kao i “A Complete Unknown” ima više osobina klasične biografije od Cheadleovog filma. Kao što je Mangold svoj film temeljio na knjizi Elije Walda “Goin’ Electric”, tako i režiser Scott Cooper svoje djelo o Bossu temelji na odličnom zapisu Warrena Zanesa s kojim dijeli ime, a koji se fokusira na razdoblje od dvije godine (1981. – 1982.) u kojoj Bruce iscrpljen od turneje The River koja je pratila istoimeni album koji mu je s “Hungry Heart” priuštio prvi Top 10 singl karijere, kupuje kuću u Colt’s Necku u New Jerseyju i započinje rad na svom sljedećem poglavlju koje započinje u kućnom studiju s jednostvanom opremom za višekanalno snimanje koja je u to vrijeme bila priličan novitet. Film svjedoči o nepokolebljivom umjetničkom integritetu Brucea Springsteena, ali i njegovoj depresiji koja ga je gotovo koštala karijere. Ivan Laić za Ravno do dna

21.10. (01:00)

Seks, književnost i besmisao života

Radić: Film “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” Ivana Salaja ispao je dosta sterilan

Njegov jedini roman “Žene, luđaci i malo dobrih pedera” iz 2010. autofikcija je natopljena autoironijom, možda najočitijoj u činjenici da glavni lik, iako potpuni gubitnik, seksualno opći s gotovo svakom ženom ili djevojkom koju susretne, bez naročitog uloženog truda, jedino uz “malu pomoć” statusa poznatog književnika – statusa koji, čini se, ima afrodizijačka svojstva, što je dakako vrhunac ironije. Salaj je kreirao niz načelno provokativnih, relativno eksplicitnih seksualnih prizora i nije bježao od prljavosti i ružnoće Roklicerova autorskog svijeta kojem je svaki (dublji) smisao rekao laku noć, jer egzistencija je u njemu besmislena, međutim u njegovoj izvedbi taj je svijet ispao sterilan. Damir Radić za Novosti.

20.10. (16:00)

Gledajmo domaće

Zrinka Pavlić: Ima li svjetla na kraju tunela za mlade u Hrvatskoj? Ako je suditi po ovom filmu – nema

Iako opresivno uporan u ponavljanju motiva hrvatske svakodnevice kroz kombinaciju socijalne drame i psihološkog trilera, film ‘Nisam takva’ Zvonimira Munivrane, koji od jučer igra u kinima, lako je gledljivo, solidno ostvarenje s izvrsnim mladim glumcima koji vrlo uvjerljivo portretiraju mlade kakvi nas okružuju i u stvarnosti. Lijepo je vidjeti novu generaciju domaćih glumaca, koja se pred kamerom ponaša kao stvarni mladi ljudi – nesavršeno, iskreno, ponekad nespretno, ali s emocijom koja je transgeneracijska i svima prepoznatljiva. Smjena glumačkih generacija kod nas više nije samo teorija, nego nam se događa pred očima, i ovaj je film još jedan u recentnom nizu koji to potvrđuje. Zrinka Pavlić za tportal

13.10. (14:00)

Kad se stijena raspukne od emocija

Picula: Krvava strana sporta na filmu: Može li najplaćeniji glumac današnjice do nominacije za Oscara?

Ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolju režiju na 82. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji je Benny Safdie, u čijoj sportsko-biografskoj drami ‘The Smashing Machine: Život u ringu’ Dwayne Johnson tumači MMA borca Marka Kerra, kojemu se predviđa nominacija za Oscara. Premda su ovakve promjene u karijerama počesto rizične, Johnson je napravio pun pogodak jer se, nakon više nego uspješne karijere u američkom profesionalnom hrvanju, u međuvremenu etablirao kao jedan od najtraženijih holivudskih glumaca, a koji je upravo prošle godine bio i – najplaćeniji, zaradivši oko 88 milijuna dolara.

Jedan od najbrutalnijih suvremenih sportova, MMA spaja elemente većine borilačkih disciplina omogućujući vrlo širok raspon neposrednih udaraca između boraca koji ne nose uobičajenu zaštitu. Zato su ovi mečevi osobito rizični, a kako to prikazuje i film, i osobito krvavi, pri čemu se poraženima počesto ispituje svijest. Tko god je u kinima očekivao priču u stilu ‘Rockyja’ ili bilo kojeg drugog filma u kojem se do sportskih zvijezda stiže isključivo preko trnja, ostat će u nedoumici. Boško Picula za tportal

13.10. (12:00)

Oscar o morte!

Rašeta: Bezinović filmom pokazao da su fašizam i okupacija nešto suvremeno, nešto što se može dogoditi svima

Ingeniozno! Dokumentarno-igrani film “Fiume o morte!”, koji govori o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke, s punim je pravom hrvatski kandidat za Oscara. Naime kaj? Autor Igor Bezinović odlučio je prikazati jednu epizodu – ali ne bilo koju iz duge povijesti Rijeke – u kojoj taj grad na zapadnoj obali Jadrana (koji je u zadnjih stotinjak godina promijenio osam država) proživljava okupaciju Gabrielea D’Annunzia, talijanskog pjesnika, luđaka, avanturista, šašavca, prafašista. Bezinović svoje likove smješta u ondašnju arhitekturu (koja je i današnja), vozi ih današnjim automobilima, vodi po današnjoj Rijeci, a ondašnje likove oživljava današnjim ljudima. Time pokazuje da su fašizam, nacionalizam ekstremnog tipa i zlodjela posve moguća i suvremena. Film ima ritam, suspense, puno humora (to je naravno autorova zasluga; on se poigrava sa prijapizmom, sa vječnom arhitekturom koja samo mijenja govornike na balkonima itd.) i sve to djeluje simpatično, a opet opominjuće. Boris Rašeta za Novosti

04.10. (22:00)

Novi val unutar 'Novog vala'

Stajčić: Oremović nije upao u zamku meandriranja novog vala i uloge Haustora u njemu. „Treći svijet“ je intrinzično, a ne ekstrinzično putovanje

Ono što prvo upada u oči jest to da je Oremović crpio svu dostupnu arhivu kako bi priču maksimalno dočarao slikom, te priča o Haustoru i „Trećem svijetu“ postaje i dobrim dijelom priča o Zagrebu iz perioda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Čisti krležijanski motiv o Zagrebu kao gradu krajnosti s kojima ni socijalizam nije izašao na kraj i koji je presudan i u shvaćanju Haustora. S preksinoćnom premijerom „Treći svijet“ ušao je u redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj pa je svakako preporuka da ga ne propustite jer intrigantniji hrvatski glazbeni dokumentarac niste gledali, točno onakav kakav grupa Haustor odavno zaslužuje. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

04.10. (12:00)

Lagana utrka za film godine

U filmu s ritmom nabrijane akcije Anderson je izvukao priču današnjice i distopijske sutrašnjice, ali i ljudsku dramu za sva vremena

‘Jedna bitka za drugom‘ obitava u distopiji odvratno nalik današnjici, gdje Amerika kliže (ili je već kliznula) prema autokratskoj, militariziranoj policijskoj državi, u kojoj drmaju (tajne) sile zlih nacionalista, rasista i ostalih -ista, čiji se -izam uglavnom manifestira u kontroli, dominaciji, mržnji, isključivosti, ograničavanju. Imena i ostali Voldemorti iz stvarnosti se ne spominju, ali svi znamo tko i što je nadahnuće. Cijela ta višeslojna, duboka priča upakirana je u ruho vrtoglavog akcijskog filma koji vam neće dati udahnuti, a dobar dio tjeskobe i nervoze – iako definitivno izvire i iz neumornog ritma – potječe i iz nelagode unutarnjeg života glavnih likova. A oni su svi sjajni – i Leo kao revolucionar-stoner i Sean Penn kao Lockjaw, koji, doduše, glumom opako koketira s karikaturom, ali joj svaki put u zadnji čas uspijeva virtuozno izmigoljiti. Zrinka Pavlić za tportal