Dežulović: Lamentacija Valenta Žganca - Monitor.hr
28.09.2022. (13:00)

Spot recenzija

Dežulović: Lamentacija Valenta Žganca

Piše Boris Dežulović u svojoj kolumni Srpska posla o novom spotu fudbalske reprezentacije Srbije: “U prvoj sceni tajanstveni neki šumski čovek sa pravim, živim orlom krstašem na desnom ramenu stiže na Banjsku stenu iznad kanjona Drine, odakle ptičurina dalje mora sama. Već u sledećem kadru eto je tako u Holandiji, gde u klasičnoj sačekuši presreće Dušana Tadića, kapitena Ajaksa i srpske reprezentacije: orao glasno drekne, a ovaj razumevši poruku otrči ravno kući da spakuje stvari… Ima Krleža i o takvoj mobilizaciji lep jedan pasus, divnu kajkavsku “Lamentaciju Valenta Žganca zvanog Vudriga” iz romana “Na rubu pameti”. “Gda su nas četrnajste zmobilizjerali”, priseća se Vudriga priprema pred Mundijal 1914., “bili sme si kak jeden: se sami fešfajn dečki, kak z pleha zrezani! Nova obleka, novi mantlini, novo i friško rubje. I Bog moj, kefica za kmetski gubec, gda bu zelene Potjorekove slive žrl na Drini. Onda su nas ajnvagonijerali i nudline više šnofali nismo: to je vre bila strategija kaj je sad dojti imalo, i tu vre plehmuzike čuti bilo ni, flanšbira bilo ni, ‘marširala, marširala’ ni vrag več tu popeval ni!”… Dežulović


Slične vijesti

Srijeda (07:00)

Feralovac u njemačkim raljama

Boris Dežulović osvojio tportalovu nagradu za roman godine

Boris Dežulović dobitnik je 19. tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, koja mu je uručena u Zagrebu za djelo Tko je taj čovjek? (Ex Libris). Žiri je u konkurenciji od 57 naslova izabrao Dežulovićev ambiciozni izlet u alternativnu povijest i spekulativnu fikciju, smješten u München 1923. godine tijekom Hitlerova puča. Uz skulpturu Silvija Vujičića i audioizdanje, autoru je pripala novčana nagrada od 15 tisuća eura. U užem izboru za ovogodišnju nagradu bili su i Damir Karakaš, Gabrijela Rukelj Kraškovič, Robert Međurečan te Nenad Stipanić. tportal

Utorak (18:00)

'Bog u Tribunju ima svoj financijski plan'

Dežulović: Šijavica s Isusom

Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1

14.06. (22:00)

'Ko sme da protureči nauci?'

Dežulović: Filozofski avion

Statistika profesora Aleksandra Vučića srpske je intelektualce na putu za Tivat podsetila na istraživanje američkog časopisa Žurnal of Statistiks Edjukejšn, koji je pre tridesetak godina objavio formulu za apsolutnu bezbednost od terorizma u vazdušnom saobraćaju. Šanse da u avionu kojim putujete bude i terorist sa paklenom mašinom prilično je, naime, bezbednih jedan naprama deset miliona, ali verovatnost da u avionu, ne znajući jedan za drugog, budu dva čoveka sa bombom, praktički je nemoguća: šanse za to su na kvadrat manje, deset miliona puta deset miliona, odnosno tačno jedan naprama stotinu biliona!

Pouka? Kad budete pakirali prtljagu za let – poentirao je Žurnal od Statistiks Edjukejšn – ne zaboravite da ponesete paklenu mašinu: šanse da u avionu istovremeno budu dvojica sa bombom apsolutno su nikakve! Tako su, eto, računali matematičari na beogradskom aerodromu: kolike su, molim vas, bile šanse da pored njih petorice sa krivičnopravnom evidencijom u avionu za Tivat budu još petorica takvih? Pa su tako, shvatili ste, računali i ostali. I naposletku – da skratim – ceo avion, svih njih osamdeset četvorica, ispali teroristi sa bombom. Da, pardon, kriminalci sa evidencijom. Boris Dežulović za Novosti.

13.06. (14:00)

Budućnost je tu

Dežulović: Kad roboti igraju moravac

Ukratko, ako je potpisani novinar dobro razumeo, zahvaljujući robotima u Srbiji će se otvoriti nova radna mesta. Jer šta? Jer neko mora i da pravi robote, je li tako?, tako je. I kad se nakon Šapca kineske fabrike robota otvore diljem zemlje, Srbija će da procveta. Šta će, međutim, da rade svi ti roboti koje Srbija proizvede?, upitao se onda potpisani novinar.

Na primer, u fabrikama: roboti su pouzdaniji, tačniji i jevtiniji od ljudi, rade dvadeset četiri časa dnevno i ne traže leba da jedu. Znači li to da će na kraju zameniti i ljude u fabrici robota u Šapcu? Dabome da znači, zato ćemo i da ih pravimo. Roboti će, dakle, sami sebe da prave? Tačno. Ja se izvinjavam, ali šta će onda Srbi da rade?

Šta će Srbi da rade?!, zaprepastio se predsednik pred novinarskom glupošću. Ništa. Ništa? Tačno. Mogu, na primer, da plešu. Evo, nemam pojma, moravac.

Celom Nacionalnom ansamblu narodnih igara i pesama Srbije, shvatate, on platio avionske karte do Šangaja i natrag, obezbedio im hotelski smeštaj, obroke i dnevnice, potrpao ih onda u autobus i odveo na Kineski zid – desetine hiljada evra platila Republika Srbija da se na Kineskom zidu zaigra moravac, kako bi se gospodin predsednik osećao kao kod kuće – dok kineski roboti besprekorni moravac igraju za dž. Boris Dežulović za Novosti.

12.06. (15:00)

Kad ti se učini da je stvarnost luđa od mašte...

Dežulović: Ako mislite da je popravljanje svijeta romantična tema iz studentskih dnevnika, sjetite se da je to bila i Hitlerova ideja

Iako ga šira publika primarno percipira kroz oštru satiru i britku kolumnistiku, Dežulović se svojim književnim radom – od nagrađivanog prvijenca Christkind (2003.) i satiričnog ratnog romana Jebo sad hiljadu dinara (2005.) – dokazao kao autor koji s nevjerojatnom preciznošću secira mehanizme povijesti i etičke dileme pojedinca.

Čitatelj je koautor moje priče: ovakva kakva jest, ona je dovršena upravo njegovim predznanjem i očekivanjima. Štoviše, on je sam njezin lik. Roman je, naime, fikcijska fakcija cijela izgrađena oko jednog trenutka u povijesti, jednog djelića sekunde 9. studenoga 1923. u 12 sati i 44 minute: nijedan događaj prije i poslije tog trenutka, nijedan lik te priče, podatak, ime ili datum, nijedan novinski naslov, adresa, plakat, izložba, ništa u njoj nije izmišljeno. Što onda i naratora – jedini formalno izmišljen lik romana – čini ne samo mogućim, nego i dogođenim. Svijet prije tog djelića sekunde točno je onakav kakav je bio, a svijet poslije tog trenutka samo je jedan od tada mogućih – svijet u kojemu danas živimo. Kaže za tportal.

11.06. (13:00)

'Ali, Hal, zajebavali smo se', uzaludno će Dave

Dežulović: Ima li zajebavanja s AI-jem?

Kada ja upozorim mog druga Vinka da je za ljudski mozak od čitanja Facebook statusa Ivice Bubala bolji fentanil – mrvu skuplji, ali sigurniji – Zuckerbergova tehnologija smjesta pali uzbunu, briše komentar i suspendira me s Facebooka, jer “kršim Standarde zajednice” i podržavam “kupnju, prodaju, promoviranje ili razmjenu droga koje izazivaju tešku ovisnost”. Nije meni, doduše, nešto ni stalo do toga, jebo Facebook – više ja zaradim na jednom Sweet’N Low pakiranju fentanila nego u godinu dana pisanja komentara na Fejsu – pa vam sve ovo i ne pričam zbog Ivice Bubala i sintetičkih opioida. Pišem ovo zbog tehnologije koja ne razumije jednostavan humor i bazičnu ironiju, i koja vas je zbog toga u stanju društveno diskvalificirati: danas s društvene mreže, a sutra iz društva kao takvog. Boris Dežulović za N1

31.05. (15:00)

Ne bi im dali ni bodove na Euroviziji

Dežulović: Pljuni se u lice, Srbijo!

Država od koje se Crna Gora toga dana otcepila nije se, dabome, zvala Srbija, nego Državna zajednica Srbija i Crna Gora, poslednji ostatak onoga što se pre samo petnaestak godina zvalo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a još svega par godina ranije Savezna Republika Jugoslavija. Na srpskom, međutim, to se uvek zvalo “Srbija”: kada tako dve godine posle proglašenja nezavisnosti Crna Gora u finalu evropskog vaterpolskog prvenstva u španjolskoj Malagi bude igrala protiv Srbije, srpski će sportski komentatori mrtvi hladni prizivati “četvrtu uzastopnu titulu Srbije” protiv “debitantske selekcije Crne Gore”, iako su od tri prethodne titule dve osvojile zajedno, kao državna zajednica Srbije i Crne Gore. Da bi naposletku, dabome – kako to već u istoriji Srbije obično biva – pobedili debitanti. Boris Dežulović za Novosti

20.05. (20:00)

Gore od Pirove pobjede

Dežulović: Retardirani ujak svih bitaka

Niti je Trump smijenio iranski režim, niti je uništio njihov nuklearni program, niti se domogao obogaćenog urana i nafte: umjesto toga, ne samo da je uvukao u rat sve arapske saveznike i iransko vodstvo zamijenio još radikalnijim i tvrđim, nego se suočio sa šesnaest razorenih američkih vojnih baza, iranskom blokadom Perzijskog zaljeva i svjetskom energetskom krizom, završivši na koncu u teškim pregovorima s Teheranom o otvaranju Hormuškog tjesnaca – istog onog kroz koji su, shvatili ste, bjelosvjetski tankeri ionako slobodno plovili dva i pol mjeseca ranije, na početku ove poučne priče. Veličanstvena bitka za Hormuz ostat će tako u povijesti zapamćena kao “Trumpova pobjeda”: pobjeda u bitci za nešto što si ionako imao prije bitke, najglupljoj od sviju ikad zabilježenih – pa ako već ne majci svih bitaka, ono barem njihovom retardiranom ujaku. Boris Dežulović za Novosti.

19.05. (13:00)

A da, malo za promjenu, slušamo znanstvenike?

Dežulović: Dobro jutro, druže Supek

Molimo biti oprošteni od neukusnih usporedbi sa suvremenom nam poviješću, i zadržimo se u šumi kraj Topuskoj te 1944., kad je hrvatska znanost, eto, čak i u partizanskom maršu držala korak sa svjetskom, prateći je i bez njenog znanja: ovo je, naime, priča o Ivanu Supeku, koji je usred Drugog svjetskog rata, godinu dana prije Hirošime, upozoravao svijet kako energija iz “dubina atoma” može dovesti do “potpunog uništenja ljudi”.

Ako vam izgleda da se Supek i njegovo humanističko društvo ugluho obraćaju sadašnjem vremenu i sadašnjem poludjelom svijetu, koji je šifre za osam hiljada nuklearnih glava povjerio jednom narcističkom psihopatu i jednom paranoičnom despotu –  dobro vam izgleda i dobro vam se čini: slavna Dubrovačko-filadelfijska izjava na Kongresu svjetskog jedinstva zaista će biti predstavljena ovih dana, točnije 21. svibnja, ali – 1976., prije točno pedeset godina. Fun fact? Ovo vrijeme voli fun faktografiju: dok su te godine ukupna svjetska ulaganja u naoružanje iznosila dvjesto pedeset milijardi dolara, danas dostižu fantastične tri tisuće milijardi.

Tri. Bilijuna. Dolara. Da parafraziram velikog Alberta Einsteina – ne znam gdje će se održati Drugi kongres svjetskog jedinstva, ali znam da će se Treći održati u šumi kraj Topuskog. Boris Dežulović za N1

12.05. (19:00)

Hrvatski CSI

Dežulović: Hrvatska enciklopedija mrtvih

Hrvatsko dvadeseto stoljeće, naime, prilično je komplicirano. Ne kažem, svačije je komplicirano, ali malo ih je poput hrvatskog, podložnog raznim onim, kako se zovu, “političkim interpretacijama i ideološkim podjelama”. Cijelih trideset pet godina između Tuđmanove 1991. i Plenkovićeve 2026. – sve od Vice Vukojevića i njegove slavne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata, pa do Ivana Penave i njegovog slavnog Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata – broje Hrvati ubijene i nestale prije i poslije 1945.  Sveobuhvatni popis svih “žrtava ratova i državnog/političkog nasilja”, s “okolnostima njihova stradanja i analizom šireg društvenog i političkog konteksta”? Sretno s tim, kaže Boris Dežulović za N1, spomenuvši samo neke slučajeve od početka 20. stoljeća do kraja istog…