Ovogodišnji Human Rights film festival otvorio je film Jedna čudesna žena, ujedno i čileanski kandidat za najbolji strani film na Oscarima.
Redatelj Sebastián Lelio već je prije pokazao da inspiraciju traži u jakim, osebujnim ženama, pa je tako Gloria, njegov prethodni film, priča o sredovječnoj ženi koja doživljava novu mladost.
U najnovijem filmu Una Mujer Fantástica inspiracija je bila Daniela Vega, transrodna glumica i pjevačica koja tumači lik Marine Vidal. Ona je mlada pjevačica u noćnom klubu, a njen je mnogo stariji partner Orlando nakon posla vodi na večeru kako bi proslavili njen rođendan, zatim na ples, te kući gdje vode ljubav. Usred noći Marina se budi i otkriva da je Orlandu pozlilo, brzo ga vodi u bolnicu, no njemu nema pomoći.
Gubitak ljubavi teško je preboljeti. Kada veza pukne i ljudi odu svaki na svoju stranu barem postoji još neka mala šansa da će ih svemir ponovo spojiti. No kada voljena osoba umre, to je napuštanje konačna stvar, dočeka osobu nespremnu jer se dogodi iznenada.
Osim s gubitkom Orlanda, Marina se suočava sa predrasudama i diskriminacijom. U bolnici je liječnici šokiraju neprimjerenim komentarima i šikaniranjem, Orlandova obitelj ne želi imati posla s njom i tjeraju je da što prije iseli iz stana u kojem su zajedno živjeli, otimaju joj čak i psa, te zabranjuju da se pojavi na sprovodu.
U sve se umiješa i policija jer sumnjaju da je Marina prostitutka koja se obračunala s agresivnim klijentom, zbog čega je podvrgavaju vrlo neugodnom liječničkom pregledu, potpuno zanemarujući njena prava i osjećaje.
No Marina tvrdoglavo odbija biti nevidljiva, odbija biti žrtva i pokazuje kako je unatoč situaciji u kojoj se našla jedna snažna i ponosna žena koja se bori za svoje pravo da žaluje za voljenom osobom.
Iako joj govore kako je bolesna, perverzna i da je čudovište, Marina je zapravo jedina normalna osoba, jedina pokazuje razumijevanje prema tuđim osjećajima, dok drugi prema njoj nemaju ni poštovanje niti tolerancije. Njen je odgovor na agresiju samo još veća upornost u zahtjevanju da je tretiraju i prihvate kao osobu, kao ljudsko biće.
Nije sporno kako je tema koju je Lelio odabrao zanimljiva, no film nije bez mana. Ovo je definitivno slučaj u kojem sadržaj i poruka koje se prenose imaju prevagu nad stilom, a glavni je fokus na glumici bez koje bi se film sigurno raspao.
Daniela Vega je doista fantastična u ulozi Marine, lik predstavlja sa savršenim omjerom tuge, dostojanstva i prgavosti, a ako film dobije Oscara to će sigurno biti zahvaljujući njoj.
Ono nepoznato uvijek budi strah u ljudima, što onda otvara prostor diskriminaciji i agresiji protiv kojih se boriti može jedino informacijama. Vidljivost transrodnih osoba u društvu, pogotovo u mediju kao što je film, dobar je način da se razbiju predrasude, ukaže na probleme s kojima se susreću LGBT osobe u svakodnevnom životu, te pozove na empatiju i humanost.
