Ivančić: Ivan Pavao i drugi

Vatikanska deratizacija Dioklecijanovih podruma

Ivančić: Ivan Pavao i drugi

Pitanja za vježbu:

Kada ističe da se na mjestu gdje bi trebalo podignuti “spomenik Svecu” skupljaju getanske mačke, navodi li to A. K. Opara (Dalmacija danas) kao prednost ili kao nedostatak rečene lokacije?

Vjeruje li A. K. Opara da će, nakon što “spomenik Svecu” eventualno bude podignut uz Splitsku katedralu, getanske mačke napustiti mjesto gdje se sada skupljaju?

Zašto bi one to učinile?

Ako bi se to zaista dogodilo, bi li to značilo da je spomenik Ivanu Pavlu Drugom poslužio kao strašilo za mačke?

Želi li A. K. Opara svojom inicijativom odati počast vjerskom poglavaru ili riješiti komunalni problem?

Što ćemo s divljim šipkom?

Viktor Ivančić za Novosti

kolumne Viktor Ivančić

Nekome sramota, nekome ponos

Dežulović: Ponos Hrvatske

Dobro, povijesne istine radi, valja pojasniti: gospodin Jandroković zapravo je mislio na Tomislava, Gordanu, Grozdanu, Maximiliana, Bornu, Vicu, Andra i Josipu, koji su prije četiri tjedna bili među dvadesetoro nagrađenih na tradicionalnoj svečanosti “Ponos Hrvatske”, na kojoj je tihe hrvatske heroje ovjenčao list 24sata, dok je Juru i Bobana titulom “Ponos Hrvatske” svojom objavom na Facebooku svečano ovjenčao zastupnik Domovinskog pokreta – Predrag Mišić (Dnevnik).

I zaista, gledano s te točke, s druge strane nategnutog konopca, treba prilično hrabrosti da se takve “neprihvatljive objave dovedu u vezu sa stajalištima predsjednika Vlade”. Tko bi, zaboga, pomisao da su “Francetić i Boban ponos hrvatske države” mogao dovesti u vezu s “jasnim i nedvosmislenim stavom predsjednika Vlade o zločinima iz razdoblja NDH”, tko bi uopće “pojedinca” poput Predraga Mišića doveo u vezu s Andrejom Plenkovićem? Osim, dakako, što je taj “Ponos Hrvatske” saborski zastupnik Domovinskog pokreta, dakle HDZ-ov i Plenkovićev koalicijski partner, dakle jedna od sedamdeset devet visoko podignutih desnica Plenkovićeve saborske većine. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Stigneš biti influencer, Viktore

Andrassy: Kome smeta preslatki dječak koji hekla i zašto bi ikome smetao?

Viktor hekla, a za svakog pratitelja planira napraviti po jednu petlju dok ne dođe do, kako sam kaže, “najvećeg ćilima na svijetu.” (Index)… ABSOLUTELY FUCKING NOT, kaže Maja, posao “muškarca” nije da hekla, a ako slučajno na blagajni sretnete Maju, pitajte ju otkad su to jedanaestogodišnjaci muškarci i zašto, umjesto da preskače vijaču, preskače terapiju. Viktor heklajući preskače granice regije i uskače u srca ljudi koji su jedva dočekali priču o dobrom, slatkom djetetu, a usput kaže da, kad odraste, želi biti svećenik, odnosno sveštenik.

Nisu Maja i sveštenik jedini kojima smeta Viktor, mnogima je dječak koji hekla zapeo za crijeva – u međuvremenu su mu ugasili profil, a kad je otvorio novi, ugasili su i taj (Dnevnik). Nemam pojma koliko je pratitelja prikupio na profilu prije nego što su ga ugasili, čini mi se da je skoro pola milijuna, što zvuči super ako razmišljaš samo o brojkama, ali brojke sa sobom donose stvari s kojima se djeca ne znaju nosit… i s kojima se niti jedno dijete ne bi trebalo nosit. Ne znaju se nosit ni odrasli, ali lakše je kad imaš razvijen prefrontalni korteks. Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Da se Orwella pita...

Ivančić: General je iscrpljen

Dobro, kad bi se mene pitalo, moja bi presuda za obojicu, i Hitlera i Mussolinija, glasila: ne smrt, ukoliko ne bi bili pogubljeni na neki nespektakularan način.” Tako je pisao George Orwell u jednom od svojih intrigantnijih eseja, objavljenim pod naslovom “Tko su ratni zločinci?” u listopadu 1943., dok je svjetski rat još trajao punim intenzitetom.

“Na neki način kažnjavanje tih monstruma prestaje biti zanimljivo kada je postalo moguće. Zaista, jednom kada su se našli iza brave, gotovo prestaju biti monstrumi.”

Mogu li nam mudrovanja britanskoga pisca poslužiti danas, makar smrtna kazna više nije na repertoaru sudišta pod patronatom UN-a? Sud je prošle godine odbio zahtjev 84-godišnjeg Mladića da ga se zbog zdravstvenih razloga pusti na slobodu, uz konstataciju da je “dobro zbrinut u zatvoru u Hagu”.

Zašto je bivši ratni komandant i dalje “general”, a ne, recimo, masovni ubojica, zlotvor ili krvolok? Ili: da li bi srbijanski ministar pravosuđa posjetio pljačkaša draguljarnice ili dilera droge srpskoga porijekla koji ispušta dušu u nekom zatvoru u Nizozemskoj, te u ime svoje vlade i države zatražio od međunarodne sudske instance da ga se zbog “humanitarnih razloga” pusti na slobodu? Ako ne bi – a ne bi! – zbog čega autor genocida u Srebrenici uživa privilegij u odnosu na kriminalce drugog profila? Viktor Ivančić za Novosti

kolumne Viktor Ivančić

Ne veruj političaru ni kad izbore dobije

Basara: Pobeda Pere Mađara

Ne mogu garantovati za tačnost informacije, ali osnovano pretpostavljam da će se u postprazničnim brojevima opozicionih glasila pojaviti naslov „Treba nam Mađar“, kao što su se svojevremeno pojavljivali pobednički naslovi „Treba nam Krivokapić“ i „Treba nam Stanivuković“. Šta, dakle, ja kažem: treba li nam Mađar? I da i ne. S jedne strane ne bi bilo zgoreg da se na srpskoj histeričnoj političkoj sceni pojavi politička figura koja politiku ne bistri po beogradskih kafićima i televizorima, nego predvodi dobro organizovanu stranku i svakodnevno radi na terenu, sa druge opet strane ne vidim šta bi srpski Peter Mađar – nazovimo ga Pera Srbin – kvalitativno promenio ako bi bio slika i prilika Pere Mađara. Biće izgleda s Perom Mađarom kao s Donaldom Trampom. Samo na „manjoj skali“. Svi su jedva čekali da Donald pobedi, a Donald je svakog ponaosob zajebao. S tom razlikom što su Mađarovi zajeb kapaciteti mnogo manji, mada ih nipošto ne treba potcenjivati. Svetislav Basara

kolumne Svetislav Basara

Kako do ustaljenog ritma i tri obroka dnevno bez kredita

Andrassy: Za zdravlje je najpametnije da samo budete zdravi (ili barem u zatvoru)

Dok čekate vrt i tražite aferu koja vam najbolje odgovara, zbog zdravlja je pametno i da riješite stambeno pitanje, što možete napravit na barem tri načina. Prvi je da jednostavno kupite kuću ili stan, druga opcija je da racionalizirate vlastite želje, pozdrave i apetite, a tu vam može pomoć ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić – mladima je dovoljan stan od 18 kvadrata, kaže, toliko otprilike ima i njegov ured, pa umjesto da obijesno tražite odvojeni prostor za spavanje, kuhanje i mokrenje, suzdržite se i stisnite u manji prostor. Treća opcija je najpametnija i najbliža Kolindinih 8000 eura – jednostavno ukradite novac, opet imamo nekoliko kvalitetnih rješenja. Možete iz jednog od 88 sportskih saveza u Hrvatskoj, odnosno iz jednog od 84 jer su neki već zauzeti. Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

I još izabrati dan kad ne pada kiša

Beck: Došli smo Bajsom do Mjeseca, ali na njemu smo i ostali, na tamnoj strani

Ako je u 8 mjeseci bilo 540.000 posudbi, to je dnevno prosječno 2250 posudbi, dakle svaki bicikl samo jednom, a svaki osmi još jednom. Bajs je uveden prije 8 mjeseci, to jest 240 dana, što znači da se dnevno javnim biciklima prešlo 4166 km. Budući da ih ima 2000, to je bijednih 2 kilometra dnevno po biciklu. Ako se biciklira 10 km/h, svaki je bicikl korišten 15 minuta dnevno, a ostalih 23 sata i 45 minuta čeka. Matematika potvrđuje ono što vidimo, da se mnogi bicikli uopće ne koriste jer su punktovi loše izabrani, dok se na frekventnijim postajama koriste rijetko i za kraće vožnje, a i u tome sudjeluje samo manji broj registriranih korisnika. Bicikl po definiciji služi mladima, zdravima i besposlenima, pa se njime, prema vlastitom priznanju, ne koristi ni gradonačelnik, nego s jedne obveze na drugu ide službenom limuzinom kojom upravlja vozač; na koncu, oni koji su se već odlučili za bicikl, radije idu vlastitim jer im je to bolje i praktičnije. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Bajs Boris Beck kolumne

Kako (ne) uhvatiti diverzanta: priručnik za samosabotažu

Dežulović: Operacija Spasovožd

Ne razumem se mnogo u kontraobaveštajne, policijske i detektivske poslove, ali znam jednu stvar. Zapravo četiri: kada u blizini nekog strateškog infrastrukturnog objekta pronađe četiri kilograma eksploziva, policija a) odmah kreće u forenzičku obradu pronađenog materijala i potragu za odgovornim licem, a ako pritom raspolaže i podacima o njemu – recimo, štajaznam, nekom vojno osposobljenom počinitelju iz grupe migranata – čak i u priglupim američkim filmovima najpre b) onesposobi eksploziv, pa v) postavi zasedu, sakrije se kod komšije u ambar i vireći kroz daske uz otkočene pištolje, krofne i kokakolu g) čeka da se vojno osposobljeno lice iz grupe migranata pojavi na licu mesta. To se uči u prvom razredu osnovne policijske škole.

Odnosno: kada u blizini nekog strateškog infrastrukturnog objekta pronađe četiri kilograma eksploziva, policija zapravo radi baš sve osim d) konferencije za novinare i obaveštavanja javnosti o otkriću eksploziva spremnog za diverziju. Iz prostog razloga što bi đ) u tom slučaju za policijsku potragu za osumnjičenim vojno osposobljenim licem iz grupe migranata zajedno sa šest i po miliona Srba saznalo i – tačno! – vojno osposobljeno lice iz grupe migranata.

A naročito ukoliko se sledeće nedelje u susednoj Mađarskoj održavaju nekakvi, sad napamet govorim, parlamentarni izbori. Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Kao buraz Ante Starčević

Bloger Krule: Pa ti vidi

Gledam ovu novčanicu od 1000 kuna što je ostala… iskreno, u ono vrijeme ostaviti ovu novčanicu nepromijenjenu u eure – trebam li vam objašnjavat? Imao sam ih 4… 4 komada jel. Baš odradio jednom čovjeku neki posao oko kuće, on bio malo imućan pa veli “Evo ti 4 po 1000, ionako će u prošlost”… baš mi tako reče. Od te 4 ostavio sam ovu za budućnost. Neću je nikad promijeniti.

Interesantno je kako već sad vrijedi više, jer 2 su mi čovjeka nudili 300 eura za nju jer je oni baš žele. Svake godine vrijediti će više… al iskreno, nikad više neće vrijediti kao što je vrijedila. Toliko sam ju rijetko puta viđao da u ona stara vremena, kad bi ju dobio na plaći… nisam znao kud s njom. Nema kioska, trgovine, kafane… gdje djelatnici nisu vrtili očima kad bi ju vidjeli. “Ma nema šanse”… tako bi govorili… “Što da ti vratim?”… nju kad bi izvuka, svi glavu okretali, problem imali… kako kusur vratiti. Znao sam biti i nevjerni Toma. Kad bi je dobio, okretao bi je ka suncu da vidim jel prava. Ne znam jeste li vi ikad to radili.

Kad se samo sjetim izlazaka i tih rijetkih trenutaka kad bi s ovom novčanicom izašao van. Jebo ti Donalda Trumpa, Elona Muska i Putina zajedno, kako li sam se ja osjećao s njom u džepu. Izlazak ka iz onog filma Mamurluk… ne sjećaš se ko su ti roditelji… drugi dan gurneš ruku u džep… a ono u džepu još ti ostalo 550 kuna. Bloger Krule za Ogulinski portal

Bloger Krule kolumne

Može, ali samo ako ne misli pjevati sporne pjesme

Dežulović: Kanye West na Hip-hopodromu

Prije tri dana uprava stadiona Śląski u poljskom gradu Chorzowu objavila je kako otkazuje koncert američkog repera Yea, nekoć poznatog pod imenom Kanye West. “U zemlji obilježenoj poviješću Holokausta ne možemo se pretvarati da je ovo samo zabava”, objasnila je poljska ministrica kulture Marta Cienkowska, podsjećajući na ne tako davnu nacističku prošlost gospodina Yea, koji je prije četiri godine šokirao svijet serijom maloumnih antisemitskih izjava. Već odmaklo poremećenom Yeu tada su iz nekog razloga počeli otkazivati sponzorske ugovore i dogovorene koncerte. U božanskom je nadahnuću potom zakupio cijelu stranicu Wall Street Journala s novom poniznom isprikom, za sve okrivljujući prometnu nesreću prije dvadeset pet godina, ozljedu desnog frontalnog moždanog režnja i kasno dijagnosticirani – bipolarni poremećaj. Obudaljelom i oboljelom američkom reperu Yeu, nekoć poznatom pod imenom Yaydolf Hitler, ostala je tako samo – Hrvatska.

Činjenica da se još nitko u Plenkovićevoj Vladi – ili Ministarstvu turizma, Matici hrvatskoj, #bujicatimu, tko se već bavi tim stvarima – nije dosjetio iskoristiti priliku i pozvati progonjenog Yea da održi veliki koncert u Hrvatskoj, može se objasniti samo poslovičnom nesposobnošću i tupilu Hrvata, koji se pred svakom velikom povijesnom i poslovnom prilikom paraliziraju kao sob pred šleperom. Boris Dežulović za N1.

Boris Dežulović kolumne

Stara koka, dobra juha

Rudan: Kako ćopiti muškarca nakon sedamdesete

Potreba žene za muškarcem zadnja umire. Mnoga su naučna istraživanja pokazala da su žene najpoželjnije kad navrše sedamdeset. Ima tisuću načina kako osvojiti jackpot. Kad je ponuda velika, izbor je težak. Zato lovkinje na muško međunožje ostaju depresivne i same. Praznici su krizni dani. Prići mu odlučno sa stopalima u obliku kugle utrpanim u štikle u obliku gondole nije ugodan poduhvat. Kosti bole, a tijelo zove.

Masnim prstima lupala je Mara po mobitelu. Jutros joj je moj susjed rekao, dobar dan, ona je sigurna da je želi ali joj se ne javlja jer je stidljiv, muškarci koji nas ne žele ili su stidljivi ili pate od erektilne disfunkcije, ne znaju oni da bismo mi to lako riješile, a mi krivo shvaćene umiremo željne kurca. Zašto ne postojimo ako na nas ne slini mužjak iz susjednog dvorišta?

Nisam joj to rekla. “Postoji i život bez muškarca. Odjebi taj mobitel. Što mi dobivamo uvlačenjem veprova u naše torove? Kuhaj, peri, peglaj, pokušavaj spužvu pretvoriti u granit. Odustala sam. Preskup je to gušt…”

“Ne radi se o guštu… Ako žena svijetom baulja sama, šalje poruku. Nitko me neće. Žena vrijedi onoliko koliko se muškaraca mota oko nje ili meškolji pokraj nje ili čeka na ručak sa hladnim pivom na dlakavom buretu.” Vedrana Rudan za svoj blog

kolumne Vedrana Rudan

Vatikanska deratizacija Dioklecijanovih podruma