Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Ni glogov kolac ne pomaže...

Jergović: Jeffrey Epstein ili zašto je nemoguće upokojiti vampira

Jeffrey Epstein je zlo u najgrotesknijem zamislivom obliku. Zlo u obliku mlohave američke ćune, o kojemu je već neko vrijeme nemoguće, a možda i nepotrebno, razmišljati kao o ljudskom biću. Premda ima smisla o njemu misliti kao o muškarcu. Ali ne kao o čovjeku. Na Epsteinovom slučaju mogla bi se precizno prostudirati razlika između muškarca i čovjeka u svakome od nas. Otkud želja da u tom prilično muškom, pritom i kolektivnom zločinu, pronađemo ženske krivce? Otud što će nam onda lakše biti da podnesemo i Chomskog, i Clintona, i Clintonicu, i pobožne konzervativne kršćane, i borkinje i borce za ljudska prava, koji su od Epsteina primali donacije, i britanske prinčeve, i tko zna sve još koga. Pojava Sane Alajmović, ili tragikomična cameo uloga Mije Kovačić u Epsteinovim spisima, kao da skidaju s nas neki posve nejasan osjećaj saučesništva u Epsteinovom megazločinu. Ako su i one krive, možda na kraju nitko neće biti kriv… Miljenko Jergović za svoj blog.

kolumne Miljenko Jergović

Ništa od vesterna u Saboru

Dežulović: Dabro, loš, zao

Trideset dana?! Samo i točno dva dana prošla su od Hrebakova ultimatuma do glasanja u Saboru, a gnjevni Hrebak već je poslušno poput psića podigao šapicu i glasao “za”, zadovoljno potom s poda grickajući suhu smeđu kockicu od dehidrirane piletine. “Ultimatuma nema i nikad ga nije ni bilo”, mljackajući je mrtav-hladan novinarima izjavio predsjednik HSLS-a, baš kao da njegova tri puta ponovljenog ultimatuma, hm, nikad nije ni bilo. Gdje je nestao hrabri antifašist Hrebak? “Kad mi netko kaže da je lijevo-liberalan, meni se diže kosa na glavi”, izgubio je živce Hrebak. “Što je to lijevo-liberalno? Sloboda govora i Che Guevara?!”

Ah da, to je rekao prije sedam godina, kad je postao predsjednik HSLS-a. Ispričavam se.

Od cijele napete parlamentarne krize i izvanrednih izbora, da skratim, ispao je na kraju samo klasični, mlohavi hrvatski “Dobar, loš, kao”. Po prilici kao da su Eastwood, Wallach i van Cleef na vrhuncu drame s pustog groblja Sad Hill otišli u obližnji saloon na štrudle i topli kakao. “Dobar, loš, kakao”. Tko bi zaboga to gledao? Boris Dežulović za N1.

Boris Dežulović kolumne

Maškare, Valentinovo... veljača opet traje prekratko

Andrassy komentira nedavna zbivanja: Epstein dokumenti, pjesme na Dori i Dabre, zatvaranje Name, romantični izrazi za šmrkanje…

Dobili smo i epilog priče o (ne)časnoj sestri koju je nožem “napao migrant”, priče koja je na početku rezultirala bujicom sreće internet ljudi, a kad smo dobili priznanje o stvarnom tijeku događaja, dobili smo i ono što nije dobila Mia Kovačić – hrpu nevjerice i potpitanja. Dobili smo i nekoliko javnih svađa – Mladen Grdović je napao tipkovnicu i obratio se Severini: “Đi. Mal.SNemojte ljudi , nemoj SEVE. Svi znamo da si dobra Cura .”

U Rijeci je bilo šareno; Thompson je održao koncert i spomenuo da Rijeci treba Isus, što možda nije netočno jer su tamo trojica – ne ispričavam se – dokaza da su kondomi često odličan izbor pretukla tinejdžera. S razlogom, naravno, dečko je sjedio na klupi i jeo burek, što je dovoljan povod da te netko iscipelari. Bivši ministar Dabro je pjevao ustaške pjesme – riječkom Isusu hvala, ovaj put bez pucanja iz pištolja – a par dana kasnije je obećao (ili zaprijetio) narodu: “Snimit ću jedan album domoljubnih pjesama… Poklanjam pužnicu, preuzimanje u Zagrebu. Andrea Andrassy za Miss7

Andrea Andrassy kolumne

Sve su istražili da vi ne morate

Dežulović: Otkud Plenković u Epsteinovim mailovima?

Kako vidite, ništa senzacionalno, ništa užasno i jezivo, ništa vrijedno vaše dosadašnje pažnje. Andrej Plenković, ukratko, u Epsteinovim se dosjeima spominje po prilici točno i jednako usput kako se usput u njima spominje i, recimo, bivša zagrebačka manekenka Mia Kovačić, koju je pažnji Jeffreyja Epsteina preporučio bliski suradnik i zamjenski izvršitelj njegove oporuke Boris Nikolić, liječnik, investitor i nekadašnji savjetnik Billa Gatesa. Štoviše, Mia se u Epsteinovom arhivu spominje samo jednom, dakle pet puta manje nego Plenković! Pa ipak, hrvatski mediji već danima govore samo o Miji Kovačić. Potpuno jednako mogli su, eto, objaviti kako je “U Epsteinovim mailovima spomenut i poznati hrvatski premijer Andrej Plenković, poznato i zašto!” – pa ipak, primijetili ste, nitko osim mene nije ga se sjetio tamo potražiti.

Priča o našoj poznatoj voditeljici i našem poznatom predsjedniku Vlade tako neobično glupo, ali i neobično točno ogoljuje suštinu stvari: u cijelom skandalu, u kojemu je s jedne strane moćna muška financijsko-političko-kulturna elita, a s druge nemoćne maloljetne djevojčice i mlade djevojke, mediji svoje masne naslove posvećuju – naravno – mladom ženskom mesu. Boris Dežulović za N1

Boris Dežulović kolumne

Bitno je imati plan

Dežulović: Srbija 2050

Šta je bilo? Pre dve godine, 20. januara 2024., dok se približavao rok za svođenje računa “Srbije 2025” – a Taško Načić kao konobar iz “Radovana III” spreman u ćošku čekao da naplati ko je šta imao – predsednik Aleksandar Vučić iznenada je pred novinarima u Palati Srbija pompezno predstavio svoj najnoviji novi investicioni plan, “Srbija EXPO 2027 – Skok u budućnost”, ambiciozni program težak skoro osamnaest milijardi evra, ili – kako reče – “ceo jedan godišnji budžet”. Vučić je jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2025” predstavio plan “Srbija 2027”, pa onda jednako jednostavno godinu dana pre isteka plana “Srbija 2027” – taman kad je Taško počeo da zbraja račune i izveštaje – predstavio plan “Srbija 2035”. I tako do kraja srpskog sveta i veka, uvek i zauvek u nekom trogodišnjem, petogodišnjem ili desetogodišnjem zatvoru. Izvinjavam se, planu… Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Batina nije argument

Žižek: Trump – kralj buntovnik

U ljeto 1989. godine, Francis Fukuyama predstavio je svoju viziju kraja povijesti. Pošto je liberalno-demokratski kapitalizam najbolji mogući društveni poredak, tvrdio je Fukuyama, dalji napredak nije moguć, osim kroz postepenu realizaciju poželjnog poretka širom svijeta. Međutim, taj „kraj“ je potrajao jedva tri desetljeća i sada smo na suprotnom ekstremu: danas je prevladala ideja da se liberalno-demokratski kapitalistički svjetski poredak raspao, zajedno sa svojim složenim pravilima koja garantiraju osnovna ljudska prava (sloboda govora, univerzalna zdravstvena zaštita, javno obrazovanje i tako dalje). Zamjenjuje ga brutalni novi svijet u kom velike ribe jedu male, a ideologije se više ne shvaćaju ozbiljno, jer ono što je bitno jest sirova ekonomska, vojna i/ili politička moć. Ali ništa od toga nije istina. Naš postliberalni svijet je prožet ideologijom čak i više od liberalno-demokratskog poretka. Trumpova MAGA vizija je čista ideologija, čak i ako joj vlastiti postupci svakodnevno proturječe. Žižekova promišljanja prenosi Peščanik.

kolumne Slavoj Žižek

Küss die Hand, milostiva

Rašeta o ‘Bečkoj školi’: Humor se, eto, s istoka seli na zapad, u svakom slučaju obećavajući embrio

Kakva jugonostalgija, to je obična prehlada prema K und K nostalgičaru i habsburgofilu Eugenu Mohorovičiću Katančiću! On je profesor iz profesorske obitelji, purger s Gornjeg grada. Mlohav, gospodstven, blago blesav. Na Beč i Budimpeštu gleda kao na sjajne metropole, za razliku od Zagreba koji vidi kao simpatičnu provinciju (Gornji grad s visine gleda na Donji, ali Eugen nikad ne koristi riječ “dotepenec”, svi koji dođu u Zagreb su – “Austrougari”). Da depeovce zanima kultura, ovoga bi papka odmah zabranili kao defetista, oportunista i slabog, karikaturalnog KK Hrvata.

“Bečku školu” produkcijska je kuća Wolfgang & Dolly u formi kratkih skečeva odlučila prvo prezentirati na društvenim mrežama (tako se danas, kažu stručnjaci, širi utjecaj), pa tek onda – ne znamo je li proračun osiguran – dati na televiziju. Na YouTubeu možete pogledati 19 skečeva iz kojih je uglavnom vidljiva namjera autora – u ležernom humornom ključu (u formi lažnog dokumentarca, žanr se zove mockumentary) prikazati nedostatke našeg školstva i dati konture Zagrepčanina kakav je nekoć bio, ako je uopće bio nešto više od parodije. Ravnatelj gimnazije u imaginarnom Veselišću dobio je zadatak provesti reforme školstva po skandinavskom modelu, no on je želi pretvoriti u austrougarsko učilište… Boris Rašeta za Novosti

Boris Rašeta kolumne serije

Nije bilo više koga da kupuje

Beck: Robna kuća znak je obilja i punoće, nemaju je siromašni i prazni. Zato je propala Nama

Čovjek 19. stoljeća mislio je da se sva spoznaja može obuhvatiti u jednoj glavi, pa je logično htio i sve kupiti pod istim krovom, piše Boris Beck za Večernji list. Čovjek 20. stoljeća bio je, međutim, biće specijalizacije, i zato se od 50-ih godina šire trgovački centri: robe je manje vrsta, ali su zastupljeni jaki brendovi; nije više slika svemira, ali su cijene zbog unutarnje konkurencije niže; ima kafića, restorana i kina pa se kupnja pretvara u izlet i obiteljsku zabavu. Nekad slavne robne kuće Upin i Coin propale su u Trstu otkad naš čovjek tamo ne kupuje, ali su u teškoćama i u cijeloj Italiji; neke slavne robne kuće pretvorene su u muzeje, pa je tako Muzej stripa u Bruxellesu smješten u secesijskoj zgradi Victora Horte.

No i trgovački centri propadaju. U SAD-u ih je 2010. bilo 1.200, sada ih je oko tisuću, a do 2028. zatvorit će ih se još stotinu. Čovjek 19. stoljeća želio je potpunost, čovjek 20. određenu nišu, a milenijalci naručuje stvari poštom iz Kine. Kastner & Öhler u Grazu, prva austrijska robna kuća, također odlično radi, a uspjela je sačuvati dojam ekskluzivnosti, i u asortimanu i u interijeru. To što je njezina zagrebačka filijala u Ilici neslavno završila, nisu krive samo svemirske sile, nego i luđačka i štetna politika. Narod

Boris Beck kolumne

Tko tebe kamenom, ti njega novinama

Ivančić: Udav na slobodu

Kada je prošle godine, po uputi Vlade, a u izvedbi Savjeta za nacionalne manjine, tjedniku Novosti drastično srezan budžet – za preko 35 posto – taj je napad na demokraciju odjeknuo na tzv. medijskoj sceni. Napokon, radilo se o kardinalnom primjeru šovinističke diskriminacije i divljačkom udaru na slobodu štampe, kao posljedici formiranja ekstremističko desne koalicijske vlade HDZ-a i Domovinskog pokreta. Kada se, međutim, ove godine ponovila ista stvar, pa je godišnji budžet Novosti opet drastično smanjen (mada su ukupna sredstva za potrebe nacionalnih manjina značajno povećana), tzv. medijska scena događaj je popratila skoro jednoglasnim – mukom. Novosti su u najvišim sferama političke vlasti osuđene na likvidaciju. Činjenica da smaknuće neće biti obavljeno strijeljanjem, nego davljenjem, pa će sam čin umorstva potrajati nešto duže, ne dovodi u pitanje smrt kao planirani sretan epilog. Zašto vodeći mediji o tome vidu državnog terora pobožno šute? Viktor Ivančić za Novosti.

kolumne Viktor Ivančić

'Ko zna koliko je Epstina za koje ni ne znamo...

Basara: Kultura polne moći

Opštepoznato je da politička, ekonomska i polna moć idu zajedno, što je logično. Ko ima političku i ekonomsku, teži da uveća i polnu moć. Gvozdeno pravilo kulture polne moći je sledeće: ko ima političku moć može vrlo brzo – u razvaljenim državama praktično trenutno – steći i ekonomsku i polnu moć. Ali to je jednosmerna ulica. To ne važi za ekonomske i polne moćnike. Iz tzv. Epstinovih fajlova – i iz profila društva s kojim se pajtašio – da se naslutiti da je Matori Pokvarenjak počeo ispoljavati prikrivene političke ambicije, i to je – skupa s video ucenjivačkim potencijalom – bio glavni razlog zbog koga su Epstinu izvršili samoubistvo u njujorškoj apsani. Da mu nije zinulo dupe za političkom moći – ili bar prevelikim političkim uticajem – Epstin bi i dan-danas seksualno žario i palio zajedno s političkim moćnicima koji su mu čuvali leđa i „zastarevali“ krivične prijave – kao što je zbog istih optužbi Koštunica zastarevao prijave protiv Pahomija. Avaj, Epstin je hteo više, pa je izgubio i ekonomsku i polnu moć i život. Svetislav Basara rezonira.

kolumne Svetislav Basara

Zadnje vrijeme dosta njih treba podsjećati...

Dežulović: Kokoši, guske i par konja

“Ovo je sada rat. Bez presedana u političkoj povijesti Hrvatske!” objasnila je pak gnjevna Jadranka, pa na N1 televiziji dodala kako je “žalosna, uzrujana, nesretna i vrlo, vrlo zabrinuta”, jer “ovoga nikad nije bilo”. Čudi da gospođa Kosor tako slabo pamti – davno je bilo, više od trideset godina prošlo je otkako je predsjednik Tuđman u jesen 1995. godine, uzdajući se u euforiju nakon pobjedničke “Oluje”, raspisao redovne parlamentarne izbore, pa usput – spojivši Zagrebačku županiju i Grad Zagreb – i izvanredne zagrebačke gradske izbore. Zagreb ga je, međutim, mučki izdao dok je “ljevičarska sekta” predvođena Zdravkom Tomcem iz SDP-a šokantno osvojila dvotrećinsku većinu.

U HDZ-u su bili konsternirani, trebalo je hitno nešto poduzeti. Bijesni Tuđman, dakako, nije mogao čekati nove izbore, i već nekoliko sati kasnije, u 18.30, predsjednik izborne komisije pročitao je najnovije službene rezultate: gradonačelnik Mikša sada je, gle čuda, osvojio 32.153 glasa, a Škrabalo 31.949, dakle iznenadna dvjesto četiri glasa manje!

Tako je započelo ono što je u “političkoj povijesti Hrvatske” zapamćeno kao Zagrebačka kriza, tako je, najzad, u Zastupničkom domu umjesto gradonačelnika Mikše – “ima nas još koji znamo kako je bilo” – završila njegova zamjenica s izborne liste, do tad slabo poznata potpredsjednica HDZ-a i novinarka Hrvatskog radija – Jadranka Kosor… Boris Dežulović za Novosti.

Boris Dežulović kolumne

Ni glogov kolac ne pomaže...