Jergović: Ova epidemija je Treći svjetski rat, a trajat će puno dulje od epidemije - Monitor.hr
01.04.2020. (12:04)

Revolucija koju pokreće virus

Jergović: Ova epidemija je Treći svjetski rat, a trajat će puno dulje od epidemije

Odakle strašni pomor u Lombardiji, toj prebogatoj industrijskoj pokrajini na sjeveru Italije? Tamo za bijedne novce radi ogromni broj kineskih radnika iz Wenzhoua i Wuhana. U tome je suština liberalnog kapitalizma, ali i suština epidemije Covida-19. U svijetu neravnopravnih i potlačenih, siromasi su kliconoše koje ugrožavaju bogate, piše Miljenko Jergović.


Slične vijesti

Danas (20:00)

Sile mraka i haosa

Basara: Dani magijskog mišljenja

A šta rade, nazovimo ih, „nesrpski“ – iliti „antisrspki“ politički mislioci, kako ih zovu srpski mislioci. Eh, šta. Oni odgovornost za sva zla koja snalaze Srbe pripisuju političkim krilima srpskih političkih mislilaca. (Kažem „političkih“, jer postoji i paravojno krilo te bratije.) Šta srpski mislioci kažu, zašto su se „strani faktori“ toliko okomili na Srbiju i Srbe i zašto im domaći izdajnici tako udarnički pomažu na tom poslu?

Srpski mislioci smatraju da je to glupo pitanje – na koje odgovor znaju i beogradski vrapci – a koji glasi: „Zato što smo Srbi i pravoslavni i zato što hoće da nas ‘rasrbe’“. Napred napisano je školski primer magijsko-animističkog mišljenja koje je u Srbiji – koja iz opravdanih razloga nije imala iskustvo renesanse, a koja je iskustvo prosvetiteljstva neopravdano i plebiscitarno odbacila – i dan-danas preovlađujuće, da ne kažem baš „više nego ubedljivo većinsko“. Svetislav Basara

Jučer (21:00)

Inspekcija sa cijenom, a zgrade padaju brže nego se mogu srušiti

Picula: Plenkovićeva vlada opasno skliznula prema relativiziranju vlastitih ustavnih vrednota, očito treba žurno ustaliti kurs zemlje prema njima

U samo deset dana, od 17. do 27. studenoga, Zagreb i Hrvatska prošli su kroz munjevitu rekapitulaciju vlastite tranzicije u posljednjih trideset i pet godina: nakon paleža ruši se neboder Vjesnika, nekoć nacionalne medijske perjanice, likvidira se nekoć ugledni Brodarski institut, a u istražnom je zatvoru završio nekadašnji predsjednik Skupštine Grada Zagreba, HDZ-ov saborski zastupnik te donedavni glavni državni inspektor. I dok se kadrovska politika hrvatske politike sve jasnije ocrtava kao jedan od gorućih problema upravljanja državom proteklih desetljeća, Hrvatska i Zagreb proteklih desetak dana svjedoče o svim razmjerima odnosa države prema samoj sebi. Vjesnikov se slučaj tako nadovezao na stanje mnogobrojnih objekata u vlasništvu države diljem zemlje, od javnih ustanova i spomeničke baštine, preko industrijskih i hotelskih kompleksa, do prometne, posebice željezničke infrastrukture. Nekadašnji ponosi hrvatskog društva, gospodarstva i kulture danas su i sami postali spomenicima krajnje nebrige i neznanja kako ih revitalizirati i iskoristiti za razvoj. Boško Picula za tportal

Prekjučer (00:00)

Zato gluposti imamo na izvoz

Dežulović: Adio domaća pameti

Samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. Boris Dežulović za Novosti

Subota (13:00)

Kako sam naučio prestati misliti i zavolio kontradikciju

Ivančić: Idiotizam kao sistem

Mene, recimo, već duže vrijeme proganja pitanje zašto sljedbenicima ustaštva, koji se hvastaju svojom nacionalnom sviješću i domoljubljem, ne smeta to što su ustaše uslužno predavali teritorij vlastite zemlje stranim silama. Iz uobičajenoga nacionalističkog rakursa, radi se o nacionalnoj izdaji najvišega ranga, pa je nedvojbeno da se veličanjem Endehazije veliča izdajništvo, a ipak današnji ustašofili sebe smatraju elitnim patriotima, na čelu s kolektivnom maskotom Markom Perkovićem Thompsonom. Kakav je misaoni sklop nužan da se taj procijep premosti i neizdrživo proturječje anulira?

Spomenuti je, usput budi rečeno, također njegovao karakterističnu relaciju spram Židova. Nakon svojedobne zabrane nastupa u Nizozemskoj zborio je ovako: “Židovi su za sve krivi… Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.” Ne bi trebalo čuditi da u nastavku okršaja s Tomislavom Tomaševićem “mali obični čovjek”, Kristuš iz Čavoglava, optuži zagrebačkoga gradonačelnika za antisemitizam zbog njegovih propalestinskih stavova.

Osim prirodnih predispozicija, postoji i obaveza da se bude glup. Postoji prešutna zabrana korištenja mozga u polju javnoga djelovanja. Aktivni fašist dužan je nastupati s neaktivnim umom. Moralni idiotizam više nije dovoljan; na snazi je i opća redukcija mišljenja – idiotizam kao sistem. Viktor Ivančić za Novosti

Četvrtak (11:00)

Dani nezahvalnosti

Kako politička polarizacija dijeli američke obitelji

Ono što se vidi i kod nas i u Americi jest izostanak stvarne volje da se sasluša drugoga i gotovo potpuni gubitak kapaciteta da se barem na trenutak odmakne od vlastitog ideološkog filtra kroz koji se tumači stvarnost, da bismo doista mogli čuti tog drugoga. Naša sreća, zasad, jest u tome što još uvijek nismo toliko emotivno navezani na teme koje stvaraju političke rasjede kao Amerikanci. No ritam i intenzitet događaja posljednjih tjedana pokazuju da, nastavimo li ovim putem, jednog dana i mi možemo završiti u vlastitoj verziji američke Go No Contact kože. Gubimo sposobnost učiti jedni od drugih, prepoznavati međusobnu ljudskost i rasti zahvaljujući razlikama, koje bi nas, u zdravijem društvu, trebale potaknuti na kreativnost, a ne na destruktivnost. Maruška Vizek za tportal

Četvrtak (08:00)

Odrasli, niste im neki uzor...

Andrassy: Djeca su odraz odraslih, ne samo svojih roditelja, nego i ostalih od kojih sve češće mogu naučit samo najgore

Između mene i potpunog idiotizma nije uvijek stajao zdrav razum, nego zdravi strah; bojala sam se roditelja, ne samo svojih nego i roditelja svojih školskih prijatelja, bojala sam se učitelja i profesora… Nisam živjela u strahu, samo sam bila okružena kontrolnim točkama – i Bogu hvala da jesam. Danas kontrolnih točaka ima sve manje, a onima koje još postoje je oduzeta primarna funkcija. Učitelji i profesori više nisu saveznici roditelja kojih se klinci boje, nego vreća za šutanje – prvo “samo” učenicima, a ako zapne prilikom zaključivanja ocjena, onda i roditeljima koji dolaze u škole s popisom prijetnji.

I dok nekad cijenjene kontrolne točke gledaju svoja posla jer je tako pametnije, djecu odgajaju algoritmi, a osim što uče od najvećih TikTok idiota koji su uvijek najatraktivniji, uče i od odraslih koji su sve gori – ili su možda uvijek bili takvi, ali sad na dlanu imamo pristup svačijoj psihi koja je u sličnom stanju u kakvom je bio i Vjesnik. Nekad smo barem mislili da su odrasli pametni, posloženi ljudi, a danas je sve jasnije da su mnogi… zakržljali putem. Ako nema posljedica za odrasle, zašto bi ih netko mlađi očekivao za sebe kad su one već odavno u kategoriji statističke pogreške? Andrea Andrassy za Miss7.

Srijeda (09:00)

'To što slijedi ja vam, djeco, najiskrenije ne želim'

Dežulović: Što je sljedeće?

Skandiranje “O Hrvatska, nezavisna država”, za početak – da se ne zajebavamo kad za to nema nikakve potrebe – pravilno se piše, “O Hrvatska, Nezavisna Država”, i zaista “veliča tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, totalitarnu državu izniklu iz fašizma”. Da je to, uostalom, skandiranje nezavisnoj Republici Hrvatskoj, glasilo bi, jasno, “O Hrvatska, Republika Hrvatska”. I ne bi bilo praćeno zbornim pozdravom “Za dom spremni!”. Pučki jedanaesterac “O Hrvatska, Nezavisna Država” prvi put se, međutim, na maksimirskim i poljudskim tribinama zaista čulo još kasnih osamdesetih, i zaista tada nije bio sankcioniran. Suci, međutim, taj čisti jedanaesterac nisu svirali zato što se jugoslavenski “režim” u to se vrijeme već veličanstveno raspadao: bilo je samo onih, kako se zovu, “medija sa specijalnom političkom i ideološkom agendom”, koji su se tih kasnih osamdesetih jednako pitali – što je sljedeće? Boris Dežulović za N1

23.11. (14:00)

Neloš savjet za lovce na klikove

Beck: Neron u Zagrebu pali ruine na super lokacijama, a tu je i medijski Neron

Profesor emeritus iz Melbourna Paul Mullen autor je brojnih knjiga i članaka o manijacima, stalkerima, pedofilima i njihovim žrtvama, a u najnovijoj se bavi masovnim ubojicama. Mullenova teorija je da mediji stvaraju kulturni obrazac u svemu, pa su se tako i masovna ubojstva pretvorila u poznati i ponovljivi scenarij pošto su medijski bila široko pokrivena. U svojoj karijeri Mullen se osvjedočio da mnogi ubojice proučavaju prethodnike i znaju detalje o prijašnjim napadima, a ponekad ih imitiraju u odijevanju ili načinu napada.

Ne samo da su mediji stvorili predložak zločina, budući ubojica na medije i računa, da će proširiti njegovu zloglasnost, da će se o njemu govoriti i da će biti zapamćen. Masovni ubojice priželjkuju slavu i publicitet, a mediji im u tome idu na ruku jer objavljuju njihova imena, fotografije, biografije i manifeste.

Ima savjet za novinare i urednike: ne objavljivati imena ubojica, izbjegavati senzacionalizam, fokusirati se na žrtve, a ne na počinitelja, ne objavljivati njihove proglase, ciljeve ili motive, suzdržati se od toga da ih se naziva usamljenim vukovima i slično. U nedostatku masovnih ubojica, kod nas bi se to moglo primijeniti na palikuće i piromane, pa zatim na sve koji imaju nešto reći o ustašama, partizanima, Bleiburgu i Jasenovcu, a najhitnije o maloljetničkim tučnjavama. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

23.11. (09:00)

Proste pjesme

Dežuloivć: Učimo hrvatski: Gang-bang

Danas ćemo učiti osmerac. Zna li itko što je to osmerac?

– Mogu ja? To je hrvatska riječ za gang-bang.

Gang-bang?

– Gang-bang je pojam iz PornHuba koji označava sporazumni seksualni odnos tri ili više osoba. Osmerac je, recimo, seks u osmero.

Tišina u učionici!!! Špiro, poštedi nas. Zašto bih vas uostalom na satu hrvatskog pitala o seksu, kad to ionako učite kod don Ivana?

– Znači ima veze s hrvackim?

Ima. Evo pomoć: “Jur nijedna na svit vila/ lipotom se već ne slavi,/ jer je hvale sve skupila/ vila kâ mi sarce travi.”

– Učiteljice, rekli ste hrvacki, a ne kineski.

Mir, mir! “Jur nijedna na svit vila” pjesma je velikog hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. A ako vam je kineski tako težak, evo jedan vama malo bliži primjer s vilom. Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore gostujući su navijači na maksimirski stadion donijeli transparent isprike za ratna razaranja Dubrovnika, s natpisom “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Moje pitanje glasi: koliko slogova ima stih “Sa Lovćena vila kliče”?

Osam slogova. Osmerac je dakle stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih naše usmene književnosti. U osmercu je tako i Lucić spjevao svoju “Jur nijednu na svit vilu”, ali tom metrikom pisali su i drugi naši stari pisci. “Jur nijedna na svit vila” – baš kao i ona što kliče, “oprosti nam, Dubrovniče” – tipični su primjeri simetričnog osmerca, odnosno četveroiktusnog stiha s cezurom poslije četvrtog sloga. Špiro, što je smiješno?

– Rekli ste četvero-koitus.

Boris Dežulović za Novosti

17.11. (14:00)

Samo da se ne složimo – tako im je lakše

Bolković: Balkan ostaje jedno od rijetkih područja u Europi gdje Moskva može stvarati pukotine unutar zapadnog savezništva

Ekstremna desnica predstavlja provizorij za političku destabilizaciju – fingirani ekstremizam koji nije usmjeren na društvenu transformaciju, nego na stvaranje krize koja bi ugrozila vladu i omogućila redistribuciju materijalnih i institucionalnih resursa. Plenković, svjestan ove mehanike, od samog početka primjenjuje institucionalni i pravni pristup: njegovi odgovori temelje se na zakonima, institucijama i europskim standardima, a ne na ideološkim sukobima ili populističkim reakcijama. In summa, razdoblje 2016. – 2025. pokazuje da Plenković gradi treći put u upravljanju političkim provokacijama: štiti branitelje kroz pravne okvire, održava demokratske institucije i nacionalno dostojanstvo, dok ograničava mogućnost eskalacije ideoloških sukoba. Građani, dakle, ipak naziru svu fingiranost ovog društvenog konflikta: nije tu riječ o autentičnom proplamsaju endemskog hrvatskog fašizma, nego o zgoljnoj histeričnoj potrebi destabilizacije Hrvatske, sad kad je tako krasna prilika da se Balkan ponovo zapali i EU još jednom zaustavi u svojoj konsolidaciji i razvoju. Romano Bolković za Poslovni