Kad započinje starost? Danas su ljudi u srednjim godinama deset godina "mlađi" nego u istim godinama nekad prije - Monitor.hr
05.05. (14:00)

Važno je koliko si mlad u duši

Kad započinje starost? Danas su ljudi u srednjim godinama deset godina “mlađi” nego u istim godinama nekad prije

Procjenjuje se da će tržište protiv starenja, procijenjeno na 40 milijardi dolara, doseći 60 milijardi dolara do 2032. godine. Kako bi spriječili starost, ljudi se mažu kremama protiv bora, dodacima prehrani i dižu utege. Na biološku starost se zapravo može utjecati, dok kronološka dob ne mora biti njezina preslika, tvrde znanstvenici. Sredovječni i stariji ljudi danas se osjećaju mlađe nego ljudi slične dobi prije 10 do 20 godina, kaže nedavna studija. Ljudi žive sve dulje, što djelomično objašnjava ovaj trend. Ali rezultati također mogu odražavati sumorne poglede na starenje, osobito na zapadnoj hemisferi. Stanice se sada mogu reprogramirati za vraćanje mladenačke funkcije. Novi lijekovi mogu eliminirati stare stanice koje potiču upalu. Dijetetske intervencije poput povremenog posta i restrikcije kalorija pokazale su potencijal za produljenje života. Gledanje na starost je i kulturno uvjetovana, budući da se u zapadnim kulturama cijene benefiti mladosti poput vitalnosti i ljepote, dok su u istočnim kulturama stariji na cijeni, povezujući ih s mudrošću i iskustvom. National Geographic


Slične vijesti

06.03.2020. (11:00)

Jugostalgija

Hrvoje Klasić: Smiju li ljudi biti nostalgični za svojom mladošću?

Nostalgičan sam za odrastanjem na Profesoru Baltazaru, Smogovcima, Salašu u Malom ritu ili Nedeljnom zabavniku. Znajući gdje smo danas, posebno sam nostalgičan za odrastanjem u kojem nismo bili opterećeni nacionalnim ili ekonomskim razlikama, iako su one postojale. Tada je bilo važnije igraš li dobro nogomet ili sviraš gitaru nego koliko ti starci zarađuju, a kamoli kako se zovu. Nismo imali sve što smo htjeli, ali smo bili zadovoljni osjećajem da imamo dovoljno, piše Hrvoje Klasić.

29.11.2017. (15:41)

Zagrebački džabatlon

Dan otvorenih vrata sportskih objekata Grada Zagreba

U srijedu 6. prosinca organiziraju se Dani otvorenih vrata sportskih objekata Grada Zagreba, kad će gradski sportski objekti otvoriti svoja vrata svim zainteresiranim građanima, koji će besplatno moći isprobati različite sportove i aktivnosti te upoznati programe i trenere. Od bazena će biti otvoreni SP Mladost, BK Utrina, BK Svetice, ZP Mladost, BK Jelkovec i bazen Iver, od gradskih klizališta Šalata, Velesajam i Dom Sportova, zatim Tenis centar Maksimir te zagrebački Hipodrom. Politika plus

14.09.2017. (16:35)

Uživajte dok stignete

Postajemo li nesretni nakon što navršimo 35 godina?

Navršenih 35 godina života prekretnica je u osobnom i profesionalnom smislu. S 35 godina više nas u društvu ne doživljavaju mladima, otkriva studija Sveučilišta Kent – muškarci tada osjećaju najveću usamljenost, a žene najveću dosadu. Istraživanje tvrtke Robert Half upotpunjuje ovu sliku – s 35 godina počinjemo mrziti svoj posao, a obiteljski pritisak i veća financijska odgovornost počinju uzrokovati probleme i kod kuće i na poslu. BBC

24.11.2015. (10:57)

Kritični pogodak

‘Mladost’, film autora koji je već snimio dosta bolji film

Youth je sam za sebe film koji zaslužuje preporuku zbog ambijenta, vizuala, muzike, glume i humora, pa čak i kao meditacija o umetnosti i životu. Sitne banalnosti su iritantne, ali podnošljive. Međutim, ovo je film autora koji je već snimio dosta bolji film. Još gore, Youth na taj bolji film liči i stalno ga priziva u sećanje, ali ga ne dostiže”, piše Monitorov kritičar Marko Stojiljković o novom filmu Paola Sorrentina. Monitor

24.11.2015. (10:42)

‘Mladost’, film autora koji je već snimio dosta bolji film

Pre nego što počnete sa čitanjem kritike, otkriću vam nešto: ne postoji objektivna kritika zato što ne postoje objektivni i transparentni kriteriji šta nešto čini dobrim filmom. Opet, kritika takođe nije mlaćenje prazne slame, ljudi koji to pišu su ljudi sa određenim znanjem, iskustvom i integritetom, možda čak i ljudi od autoriteta i treba im verovati da to što rade, rade pošteno i bez računa i zadnjih namera.

Čemu ovaj uvod? Zato što je novi Sorrentinov film Youth izuzetno pipav za analizu, kritiku, ocenu i procenu, jer kako god da ga se uhvatimo – nije dobro i pošteno. Evo osnovne dileme: može li se on gledati odvojeno ili se mora gledati u određenom kontekstu, odnosno u kontekstu Sorrentinovog prethodnog filma La grande bellezza? Koji je od ta dva pristupa ispravan? Zašto biramo jedan ili drugi. Reći ću odmah da sam Sorrentinov fan i da La grande bellezzu smatram remek-delom, iako mi je potcenjeni This Must Be The Place čak i draži na osobnom (ex-darkerskom) nivou, i da sam žestoko “navijao” da mi se Youth ne samo svidi, nego da bude film koji će me odneti i koji će svakako biti samostalno izdržati test postojanosti. Nisam to dobio (pre svega u smislu samostalnosti i postojanosti filma) i zbog toga sam pomalo razočaran, iako Youth nikako nije loš film.

Eh, samo je neujednačen, rasplinutih ideja, pseudo-pametan, dosta često nespretno napisan (zbog jezičke barijere). Više od svega, deluje kao nastavak La grande bellezze, drugi deo nekakve trilogije ili tetralogije u kojoj će Sorrentino obraditi još neke od filozofskih i “filozofskih” tema (ima razlike!). Tako smo imali lepotu, sada mladost, možemo anticipirati još ljubav ili zdravlje, ali možda se i neka druga tema uvuče. Zanimljivo je primetiti da u oba za sada snimljena filma junaci jure za naslovnim pojmom koji je nedefinisan i eteričan, pa im izmiče.

Kao što je pisac Jep tragao za velikom lepotom kao smislom, tako sada imamo dva starija gospodina koji tuđu mladost mogu samo gledati, a svoje se sećati. Obojica su kreativci u svojevrsnoj blokadi. Kompozitor i dirigent Fred Ballinger (Caine) je svoju prihvatio i od nje ne odstupa jer su u pitanju lični razlozi, pa se zato upinje da odbije poziv britanske krune da još jednom diriguje svoju najpoznatiju kompoziciju za prinčev rođendan i za to dobije titulu. Sa druge strane, reditelj Mick Boyle (Keitel) se trudi da svoju po svaku cenu razbije i posle serije loših, tipično staračkih filmova snimi onaj jedan poslednji, testamentarni. Njih dvojica imaju svaki svoj deo zapleta, a povezuje ih i treći. Oni su prijatelji još od mladosti i brak njihove dece, Fredove kćerke Lene (Weisz) i Mickovog sina Juliana (Stoppard) se raspada jer se potonji zaljubio u “najbeznačajniju osobu na svetu” pop-pevačicu Palomu Faith (igra samu sebe, pomalo drveno). Osim ta tri zapleta (uslovno rečeno, pošto većina toga ostaje na nivou razgovora i rasprave), imamo još sijaset likova i manjih zapleta u specifičnom miljeu elitnog spa-resorta u švicarskim Alpima…

Tako imamo Miss Universe (Ghenea) koja je dobila boravak u hotelu u sklopu svoje nagrade. Imamo predebelog, astmatičnog bivšeg fudbalera sa tetovažom Marxa na leđima (asocijacija jasna). Imamo i mladog glumca Jimmyja (Dano) koji pati zbog toga što ga svi pamte po ulozi u robotskom kostimu, a on želi karijeru u art-kinematografiji i zbog toga se priprema za veoma zahtevnu ulogu u nekom nemačkom filmu (“payoff” tu je gotovo genijalan). Imamo i bračni par koji sedi za stolom i ne razgovara, profesionalnog alpinistu, radoznalog klinca, armiju Mickovih scenarista, simpatičnu maserku i još nešto gostiju, posluge, zabavljača i svega onoga što možemo očekivati na takvom mestu.

https://www.youtube.com/watch?v=MSDq7t_AUbM

Sorrentino ostaje veran miljeu oko kojeg se vrti njegova kinematografija. Ne samo da opet imamo nekakvu društvenu elitu, nego su ti likovi zatvoreni u specifičnim “zlatnim kavezima”, što je posledica i njihovog društvenog statusa, ali i njihovog izabranog načina života koji ih praktično gura u paralelni svet. U tom smislu, nema neke drastične razlike između korumpiranog premijera, rock zvezde, pisca-posvuduše i ove dvojice starih kenjaca čiji se skoro svaki razgovor dotiče telesnih izlučevina. Uz milje ide i lokacija i ona je savršeno pogođena i oslikana: to je mesto na kojem bi njih dvojica letovala, taj spoj stare aristokratije, dekadencije i moderno-utilitarnog zdravstvenog štiha, sa sve “ukusnim”, a dozlaboga dosadnim zabavama na terasi. Ne, hotel ovde nije junak kao u The Grand Budapest Hotel Wesa Andersona, niti kao rimske ulice i spomenici u La grande bellezzi, ali je jedan okvir bez koga se ne može.

Još nešto tipično za Sorrentina su i filmske reference. Iako je film posvećen ove godine preminulom Francescu Rosiju, Youth se, kao i La grande bellezza, jako vezuje na Fellinija.

Prethodnik se u nekoliko ključnih tačaka nadovezivao na La dolce vita, ovde je to pak 8 ½, bilo kroz diskretne detalje, poput kostima i rekvizita, bilo kroz još jasnije aluzije (komentari na filmsku umetnost), bilo kroz nekoliko citiranih poetičnih scena. Znamo da Sorrentino izuzetno ceni i voli delo slavnog zemljaka i možda svog idola i citati nas nimalo ne iznenađuju.

Problem je što Sorrentino, stilom i idejom, citira samog sebe, odnosno svoj prethodni film.

Jedini očigledni odmak je ritam i tok filma, dok je La grande bellezza bila raštrkana (što je apsolutno odgovaralo temi), Youth je fokusiraniji i manje meandrirajući, pa stoga i pratljiviji.

Možda se u tome računalo i širu publiku, a možda je autor samo želeo da ispriča priču makar donekle koherentno i to mu uspeva. Youth je vrlo gladak i zabavan film sa vrlo raspoloženim i sjajno usmeravanim ionako odličnim glumcima, okupan u predivnim vizualima i popraćen odlično izabranom muzikom.

Problemi su na drugom mestu. Tema stvaralačke blokade ni u kom slučaju nije nova i Sorrentinu ona služi kao idealno ishodište da se šali na razne teme (što mu često uspeva) i da filozofira o svemu i svačemu. I to je legitimno kada autoru to ide od ruke i kada pazi da u svom filozofiranju zadrži određenu eleganciju. Sorrentinu je to uspevalo ranije, ali ne i sad, na ovom mestu. Nije to samo problem jezičke barijere koliko toga da autor jednostavno prečesto pokušava da kaže “nešto važno i veliko”, pa na dosta mesta to ispada usiljeno i seratorski (dakle, nimalo elegantno), a na par čak i ubedljivo banalno i stoga iritantno. Stičem utisak da je Sorrentino žarko želeo da ponovi iskustvo i uspeh svog prethodnog filma i ponudi ga nešto široj publici, ali se oko toga previše trudi, što ubija svaku poentu. Ipak valja snimiti nešto svežije.

Da se ne lažemo, Youth je sam za sebe film koji zaslužuje preporuku zbog ambijenta, vizuala, muzike, glume i humora, pa čak i kao meditacija o umetnosti i životu. Sitne banalnosti su iritantne, ali podnošljive. Međutim, ovo je film autora koji je već snimio dosta bolji film. Još gore, Youth na taj bolji film liči i stalno ga priziva u sećanje, ali ga ne dostiže.

Da ga je bilo ko drugi napisao i režirao, pohvalio bih trud. Ovako sam od Sorrentina ipak očekivao nešto bolje i originalnije. I ostao razočaran. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.

03.10.2015. (12:36)

Život uništi sve

Dvadesete su najbolje godine u životu, sreća ponovno raste nakon 65.

Najveća razina sreće je u 20-ima, potom opada, da bi kasnije svoj novi vrh dosegnula tijekom umirovljeničkih dana, oko 65. godine, istražili u Australiji. Najviša razina sreće je u razdoblju između 15 i 24 godine, onda pada da bi se počela povećavati nakon 65. godine, a najveća je kod osoba starih oko 80 godina. Što uništava sreću? Posao i novac! Daily Mail

21.09.2015. (12:56)

Young & stupid

Najgore pogreške koje čine 20-godišnjaci

Iako neke pogreške mogu imati dugoročne posljedice na život (zanemarivanje zdravlja i trošenje umjesto štednje), dobra stvar je da su ljudi u dvadesetima još uvijek dovoljno mladi da počnu ispravljati greške, piše Business Insider. Jedna od zabluda je da su diploma i talent dovoljni za uspjeh, a velika je greška brzopletost, lako odustajanje kada zagusti i izjednačavanje sreće i novca.

14.05.2015. (10:09)

Bez muke nema ljepote

Alati pomlađivanja – aktivnost, san i gladovanje

Hormon rasta ima jednu od ključnih metaboličkih uloga, jer potiče sagorijevanje masti i izgradnju mišićne mase, no nakon 30-tih lučenje hormona rasta naglo opada. U mnogim se zemljama hormon već primjenjuje kao ‘antiaging’ sredstvo, no treba znati da ga možemo i sami stimulirati – intenzivnim vježbanjem, snom i gladovanjem. Novi list

13.05.2015. (08:57)

Ja sam stvarno sretno dijete

Povratak odraslosti: Kult mladosti šteti i mladima i starima

U svojoj knjizi Zašto odrasti? Subverzivne misli za infantilno doba filozofkinja Susan Neiman tvrdi da je fiksacija našega društva na mladost simptom nečeg zabrinjavajućeg: odrastanje shvaćamo kao stalan pad – “Odraslost se povezuje s odbacivanjem nada i snova, prihvaćanjem granica stvarnosti i odustajanjem od života”. Mladima govori da ih čeka samo gori i gori život, a odraslima da je najbolje nepovratno iza njih, pa čemu se onda truditi oko ičega – logičan je zaključak takva stava koji šteti i jednima i drugima, a pogoduje korporativnom kapitalizmu, zaključuje Neiman. Guardian