Klauški: Što je strašno u obećanju Grabar-Kitarović da će Bandiću nositi kolače u zatvor? - Monitor.hr
03.12.2019. (15:30)

Ispeci pa reci!

Klauški: Što je strašno u obećanju Grabar-Kitarović da će Bandiću nositi kolače u zatvor?

Ako je spremna za svog prijatelja osuđenika peći kolače koje će mu nositi u zatvor, što je onda spremna u ime lojalnosti i odanosti učiniti za njega prije nego što ode u zatvor? – u tom neslatkom pitanju krije se problem, piše Klauški.


Slične vijesti

Danas (11:00)

Dovoljan je samo refren

Andrassy: Koja ti je najdraža pjesma, pitala je prijateljica 15-godišnju rođakinju. Ona: Misliš baš CIJELA pjesma ili dio s TikToka?

Većina njenih prijateljica iz razreda glazbu konzumira na isti način – pjesmom se smatra najbolji dio koji nekad traje 10 sekundi, nekad pola minute, a na ostalo ne treba gubit vrijeme. Da je ostatak pjesme vrijedan spomena, bio bi na TikToku, ali nije – s dobrim razlogom. “Zašto da slušam dijelove koje ne znam?”, pita petnaestogodišnjakinja. Feel old yet? Kad bi petnaestogodišnjakinja čula da smo u njenim godinama slušali cijelu kazetu, od početka do kraja, vjerojatno bi se stresla na samu pomisao. Novi klinci, zasad možda samo neki, ali vjerujem da je riječ o rastućem trendu, žele znati sve manje. Nisu (neki) novi klinci krivi, njima je borba za pjesmu – cijelu ili pola nje – potpuna nepoznanica u svijetu u kojem im je dostupno sve što požele. Andrea Andrassy za Miss7

Jučer (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.

Prekjučer (20:00)

Jer 'ne zna kud udara, ali udara iz sve snage'

Basara: Svet je Srbija

Posle foruma u Davosu sve su uočljiviji obrisi novog svetskog poretka – u koji domaća cincarsko-kalburska čaršija polaže velike nade – a u kome, po skromnom mišljenju gorepotpisane neznatnosti, neće biti ničeg novog. Zašto bi bilo? Još je Propovednik rekao da nema ničeg novog pod suncem, ko je pa svetski poredak da bi bio nešto novo.

Ovo što se iza svetskog horizonta valja – umal po navici ne napisah „ovo što nikad ovako nije bilo“ – nama se čini novo (i preteće) zato što odavno nije viđeno, a u suštini je mnogo starije od dva-tri „stara“ svetska poretka, koji su na svetsku scenu stupili pre malo više od sto godina i koji su bili dirljivi pokušaji da se od govneta sveta napravi ukusna pita. Belosvetski poslovi će se ubuduće voditi kao u XVIII i XIX veku, što će značiti da će svetski Moćni Rendžeri gospodariti nad slabima, a budući da na belosvetskoj sceni imamo tri Moćna Rendžera, svaki od Rendžera će gospodariti svojim parčetom sveta, s jedva prikrivenom namerom da zavlada celim svetom. Svetislav Basara

Subota (22:00)

I k tome cincarskog podrijetla

Dežulović: Lijepa naša Šumadijo

Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”

– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.

– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!

Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.

– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?

Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora…. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (14:00)

Nisam Rundek, ali volim slušati radio

Gibonni umjesto Bon Jovi: Kako je Andrea Andrassy svojim nadređenima na radiju poslala ‘k* u zube’

Andrea Andrassy se za Miss7 u novijoj kolumni povodom skandala na Hrvatskom radiju, u kojem je voditeljica u eteru vrijeđala kolege vjerojatno zaboravivši da je mikrofon uključen (Index), prisjetila svojih radijskih dana i gafova:

Live radijski program ti ne ostavlja puno opcija kad pogriješiš i sasvim je prirodno da odmah kreneš dalje – ako iz greške napraviš nešto zabavno, super, a ako ne, važno je da se na njoj ne zadržavaš. Cum on an alien. Tome služi dio DJ treninga na kojem uz laptop i mikrofon simuliraš cijelu radijsku šihtu – pustiš playlistu, snimiš “DJ talk” na mjestima na kojima treba, a sve kasnije preslušava team ljudi koji odlučuje jesi li spreman za eter ili nisi. Snimala sam dio prometnog servisa koji sam izmislila za potrebe simulacije šihte. Kako sam se negdje zaplela putem, rečenicu sam, umjesto standardnim krajem, dovršila psovkom, misleći da ću je izbrisati kasnije. Srećom, moji šefovi su bili mladi, opušteni ljudi koji su samo počeli urlat od smijeha dok sam se ja crvenila u svim nijansama nelagode, a par tjedana kasnije sam dobila dozvolu za eter – u kojem sam ubrzo rekla Gibonni umjesto Bon Jovi, ali svi smo znali da je to sasvim simpatična, zanemariva greška jer uvijek može gore… (na radiju gdje je radila imali su i oglase za – bordele…)

20.01. (18:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1

19.01. (09:00)

EU, pomagaj!

Trumpove ideje s Grenlandom daju krila drugim državama koje bi se rado proširile svojatajući tuđi teritorij…

Za Hrvatsku je posebno znakovito da na popisu onih koje Trump proziva i kažnjava nema Italije i Mađarske. Neki od vodećih političara tih, inače prijateljskih država, već desetljećima otvoreno svojataju hrvatski teritorij. Često bez reakcije vladajućih političkih struktura. U slučaju raspada NATO-a i EU-a ove dvije države mogle bi biti američki saveznici na europskom tlu. U situaciji kad nema međunarodnog prava i kada se teritorij otima, neki bi mogli pomisliti da je uz pomoć ‘velikog brata’ vrijeme da se krene u neka nova osvajanja i stvaranje nekih novih velikih Italija, Mađarski, Srbija…Hrvatska toga u svakom trenutku mora biti svjesna. Boris Jokić za tportal

18.01. (20:00)

Kronika jednog zaboravljenog femicida

Dežulović: Božićna priča

Eno ih tako oko trpeze sa prasićem iz furune, svi na broju, uživo i uzdravo: i predsednik Aca, i predsednica skupštine Ana, i potpredsednik Vlade Ivica, i ministar Darko, i ministarka Milica, i vojvoda Voja i domaćin Dragan. Glođu koske zombiji iz ’92. u TV prenosu Hristove rođendanske žurke, a zabavlja ih ocvali neki pevač, kako se zvao, da: Dragan Ašanin.

Toga se leta nakratko spetljala sa četrnaest godina starijim harmonikašem Draganom Ašaninom zvanim Aške, ali ja na olakšanje roditelja ipak odlučila da prekine vezu. Nekoliko nedelja kasnije, u četvrtak 22. oktobra, beogradska bulevarska štampa objavila je kako je u stanu u Bulevaru Lenjina, pred očima njenog dvanaestogodišnjeg brata, harmonikaš Aške sa tri hica iz pištolja ubio perspektivnu mladu pevačicu Jasminu Đorđević.

Tako je, eto, izgledao jedan dan davne devedeset druge. Mogao je da bude bilo koji, bio je četvrtak 22. oktobra. Ubistva, sankcije, studenti, protesti, policija, gangsteri na ulicama, folk vašari na televiziji i negde daleko nekakav rat. Trideset i tri godine su prošle, ko se više seća? Devedesete su ostale daleko, zaboravili smo i Fišera i Spaskog, i Miloševića i Šljivančanina, i Mišu Dizeldorfa i Kneleta, i Vukovar i Sarajevo, i dvesta šezdeset kostura sa Ovčare i šesnaestoro ubijenih građana Sjeverina, a kamoli jednu osamnaestogodišnju Beograđanku. Ne sećaju je se ni preživeli iz ove priče. Boris Dežulović za Novosti

18.01. (08:00)

Imao je smisla. Neko vrijeme

Jergović: Erich von Däniken, varalica koji je doživio da svijet počne sličiti njegovu djelu

U svijetu nakon 1945. cvjetaju znanstvenofantastički žanrovi, rađa se nepregledna povijest budućnosti, započinje trka u Svemir i na Mjesec, koja se vodi između Amerike i Sovjetskog Saveza, a Erich von Däniken biva jedan od onih koji će za svako čudo naći zabavno i lakovjernoj publici blisko objašnjenje. Šarlatan dobrozvučećeg njemačkog imena i prezimena vješto se udjenuo negdje između Zapada i Istoka. Umio je konstruirati naizgled stvarne okolnosti za koje ne bi postojalo znanstveno objašnjenje, na način na koji to, recimo, često čine i vjerski fanatici i trgovci religijskim dogmama, ali ono što su oni pripisivali Bogu, Von Däniken pripisivao je malim zelenim, i njihovim veličanstvenim, našem umu nespoznatljivim civilizacijama. Na kraju, svima je to zgodno zvučalo, jer smo tad bili u ranoj, racionalističkoj fazi potrošačkog društva, kad su se, s jedne strane željezne zavjese, komunisti razumom borili protiv Boga, dok su s druge strane iste te zavjese kapitalisti istim tim razumom pokušavali nadvladati komuniste. I jednim, i drugim, izvanzemaljci Ericha von Dänikena mogli su biti samo od pomoći. Miljenko Jergović za svoj blog

13.01. (11:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1