Ako je spremna za svog prijatelja osuđenika peći kolače koje će mu nositi u zatvor, što je onda spremna u ime lojalnosti i odanosti učiniti za njega prije nego što ode u zatvor? – u tom neslatkom pitanju krije se problem, piše Klauški.
Domovinski pokret traži da taj famozni, traumatični domovinski duh uđe i u obrazovni sustav kako bi se učenicima, na razini kapitulacije pred traumom najprimitivnijeg oblika nacionalizma, posredovale prave, domoljubne istine. Te istine su, naravno, napisane na latinici, na latinici će biti napisana i istina domovinskog duha o ćirilici u Vukovaru. Dio birača je, glasajući za Domovinski pokret i birajući politike domovinskog duha, htio da se nešto takvo dogodi ovoj nesretnoj državi, oni su zato izabrali 14 zastupnika, zagovornika ove specifične, navodno domoljubne indoktrinacije. Plenković je, u želji očuvanja privida političke moći, kapitulirao pred preostalom trinaestoricom izabranih zastupnika s liste Domovinskog pokreta.
Naravno da domoljublje nema veze s indoktrinacijom, domovinskim duhom, Domovinskim pokretom, Plenkovićem i HDZ-om. To nije domoljublje, to je puka želja da se, neovisno o cijeni koju će ova nedovršena država i ovo zakržljalo društvo platiti, osvoji vlast ili da se ta vlast zadrži.Koliko je političarima stalo do ideologije vidljivo je iz same činjenice da je nekadašnja komunistička politička vrhuška, bez da trepne, promijenila stranku, odbacila dotadašnju ideologiju, prihvatila novu i tako ostala na vlasti. Marko Vučetić za Autograf.
S obzirom na sve prostačke uvrede AP-a prema Domovinskom pokretu i biračima nacionalne opcije”, zaključili su na koncu iz Penavine stranke kretena i budala, “ovim putem ga gospodin Ivan Penava, koji je bio glavna meta AP-ovih vulgarnih ispada, javno poziva, kao muškarac muškarca, sutra u bilo koje vrijeme, na mjestu koje odredi AP na sučeljavanje, na dvoboj i raspravu, kako bi svi hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko!”
I što se onda dogodilo? Šefu Hrvatske mafijaške strukture nakon izbora je “za 76” zaista trebalo točno onih “još 13 od gladnih prevaranata”, i “sučeljavanje” s budalom na čelu Dinaridskog pokreta kao “muškarac s muškarcem” na koncu je organizirano u Banskim dvorima. Rijetko napeti “dvoboj i rasprava” nenormalnih, kvarnih i zlih ljudi, kriminalne korumpirane klike, gladnih prevaranata, Jugoslavena, lopova, izdajica, kretena, bahatih grubijana, kvarnih budala, velikosrpskih šovinista, stranih slugu i potpunih imbecila trajao je danima, sve dok na koncu nisu ozareni izašli iz Banskih dvora, a “hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko”. Boris Dežulović o prijateljima u budućoj vladi, za Novosti.
Avaj, nisam odoleo opsesiji da gledam – neke i po više puta – filmove iz žanra kontrafaktualnih distopija. Ti filmovi su moja kristalna kugla. Sva globalna sranja se najpre dogode na filmu, pa tek onda u realnosti. Fantaziram? Da. Ali pogađam. Uzmimo primer. Od sredine devedesetih pa do ranih dvehiljaditih snimljeno je nekoliko (odličnih) filmova o fanatičnim sovjetskim generalima – često ih je igrao Rade Šerbedžija – koji, nezadovoljni tranzicionim propadanjem Rusije, kuju zaveru za obnovu sovjetske imperije i pokušavaju da se domognu nuklearnog arsenala, da bi u poslednji čas bili zaustavljeni spektakularnim akcijama udruženih američkih i ruskih obaveštajaca.
I šta? Ne prođe mnogo vremena i ruski generali – doduše regularni, ne odmetnuti – krenuše u specijalnu vojnu operaciju restauracije sovjetske imperije, što je činjenica koja Đoletu, Antoniću i ostalim mrziteljima kolektivnog zapada širom otvara kapije nade da će za deset godina izbiti i građanski rat u Americi i da će njihovom carstviju doći kraj. Kako će to izgledati u stvarnosti, ne znam, ali na filmskom platnu deluje traljavo i do kraja se može odgledati samo zahvaljujući odličnoj scenografiji i fotografiji. Svetislav Basara otišao pogledati film Civil War. Recenziju je pisao i u nastavku.
Nezainteresiranost za europske izbore tradicionalno je jako izražena. Ove je godine to dodatno naglašeno zbog tajminga nakon izbora za Sabor i još formalno neproglašene vlade s osovinom HDZ – Domovinski pokret. Ali i bez toga će izlaznost glasača, vrlo izgledno, opet biti među najnižima među 27 zemalja članica. Defetizam, definiran kao prihvaćanje poraza bez borbe, velikim je dijelom posljedica bombardiranja vijestima o skoroj propasti Europske unije, a posljedično i cijeloga Staroga kontinenta. Istina je, argumenata ne manjka: naglo starenje stanovništva, propadanje klasičnih industrija, dramatičan zaostatak u inovativnosti vezanoj uz IT… Veliki broj članova društva trpi Europsku uniju dok stiže novac iz EU fondova. Istina, trideset tisuća EU činovnika zatrpava i hrvatsku administraciju brdom direktiva i preporuka koje onda aparat sruči na poduzetnike i menadžere. Što opravdano izaziva frustracije. Kao što za razinu EU-a treba razraditi moguće scenarije, koliko god strašni bili, treba ih razraditi i za Hrvatsku. Što da se radi? Odgovorna društva imaju odgovore prije nego što se problemi pojave. Miodrag Šajatović za Lider.
Koalicija s DP-om zapravo je Anušićeva unutrašnja idejna pobjeda, jer se on već dugo i otvoreno zalaže za skretanje udesno te za odbacivanje SDSS-a kao otegotnog faktora HDZ-ove vladavine. Osim toga, koalicija s DP-om sasvim će učvrstiti Anušićev položaj logičnog Plenkovićeva nasljednika na čelu HDZ-a, jednom kad Plenković ode. Prema svemu sudeći, Plenkovićeva je računica ovakva: sastaviti vladu prije izbora za Europski parlament, koji se održavaju 9. lipnja, potom pobijediti na tim izborima i – u najmanju ruku – osigurati mjesto u briselskim zastupničkim klupama, pa onda čekati rasplet kadrovske igre u funkcionarskom vrhu Europske unije, a u tih četiri-pet mjeseci otrpjeti ekshibicije Domovinskog pokreta i odgađati ispunjavanje njihovih ideoloških hirova. Ivica Đikić za Novosti.
Ironija je sudbine da će Milorad Pupovac, kao najkooperativniji mogući srpski lider u Hrvatskoj, pa i po cijenu toga što je doista neumorno rasprodavao teško stečeni ugled, glasanjem za razne nesnošljive zakone i kadrovska rješenja, ispasti Pedro. Jer, da se ne lažemo, što god u Domovinskom pokretu tvrdili, ne radi se ovdje ni o Pupovcu, ni o SDSS-u, nego o tome da ih suštinski iritira situacija u kojoj postoji neka autentična artikulirana srpska pozicija u Hrvatskoj koja ne prihvaća dominantne narative iz devedesetih. Odnosno, može netko biti Srbin porijeklom, ali ako nije politički hrvatski desničar, onda nema pravo sudjelovanja u političkom životu. Štoviše, vrlo je vjerovatno da ovakav SDSS koji ne emitira nacionalističku politiku dodatno iritira desničare.
I upravo ovo je jedini argument koji bi se mogao koristiti u prilog tezi da Hrvatsku očekuje formiranje najdesnije Vlade ikad. Jer čak je i Tuđman imao potrebu da ima Milana Đukića i njegov SNS (Srpsku narodnu stranku) u saborskoj nomenklaturi i s pravom građanstva, gdje je sam Đukić bio potpredsjednik Sabora. No, ovaj, jedini argument u prilog ovoj, inače posve promašenoj tezi, nitko ne koristi. Dragan Markovina za Peščanik.
Od početka invazije na Ukrajinu 2022. ruski prihodi od izvoza energenata u stalnom su porastu, i to ne samo zahvaljujući pronalasku novih tržišta već i zahvaljujući prilagodbi novoj dinamici cijena energenata, ali i nastavku prodaje plina europskim državama, koji nije pod sankcijama. Glavni su dobavni pravci ruskog plina u Europi i dalje Turski tok i njegov balkanski produžetak (Bugarska, Srbija, Mađarska), koridor preko Ukrajine do Slovačke, a cvjeta i izvoz ruskoga ukapljenog plina koji se nerijetko prodaje preko posrednika. Glavni su pak kupci Austrija i Italija, ali i Španjolska i Francuska. Dosadašnje sankcije protiv Rusije nisu uspjele postići cilj i osiromašiti je, odnosno umanjiti njezine kapacitete za vođenje rata. Dijelom zato što je ona uvijek bila korak ispred. A dijelom i zato što zapadne države, otvoreno ili ispod žita, same krše svoje sankcije. Višnja Starešina za Lider.
Kad god netko inzistira na tome da će nekim svojim postupkom – bilo jahanjem magarca, bilo trčanjem ultramaratona, bili avionskom grmljavinom, bilo postignutim golom u nogometnoj utakmici – izražavati zahvalnost i poštovanje nekome tko je patio, stradavao ili se žrtvovao, možemo biti poprilično sigurni da se, čineći upravo to, prilično gadno zajebava na račun onoga koje svoje glupiranje posvećuje. Zato već nekoliko tisuća godina postoje glazbeni, pjesnički i umjetnički oblici, kojima civilizirane zajednice ili pojedinci izražavaju svoju zahvalnost i poštovanje. Možda ministar Ivan Anušić, kao ni premijer u tehničkom mandatu Andrej Plenković, s kojim se ovaj bori za prevlast u državi, ne znaju što je to elegija ni što je to elegijski distih, pa bi im trebalo reći da se elegija od prđenja ljudi ili aviona razlikuje upravo po tome što se elegijom mogu izraziti i zahvalnost, i poštovanje. Grdno je svoditi zajednicu na razinu vlastite neukosti. O izražavanju zahvalnosti preletom Rafalea u svom stilu – Miljenko Jergović.
Bolesnu maštu na stranu: što god netko mislio ili govorio o Miloradu Pupovcu, neporeciva je činjenica da je on danas najvažniji čovjek u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Budući da je gorespomenuti glavni uvjet DP-a, onaj da se SDSS makne iz vladajuće većine, poznat odavna, Plenković i Pupovac nisu trebali razmijeniti ni rečenicu u nekakvim pregovorima, bilo je dovoljno da se šutke pogledaju, kimnu jedan drugome i rukuju se. Pupovcu je zacijelo kristalno jasno da se DP Plenkoviću gadi koliko i njemu, te da bi s najdesnijom vladom u svojoj kratkotrajnoj samostalnoj povijesti Hrvatska u EU izgubila daleko više od težine istisnutog SDSS-a. A to Plenković nipošto ne želi, jer bi se šteta posljedično prenijela i na njegov (navodni) osobni ugled u Uniji. Renato Baretić za tportal
Već sam ti rekao da uvažavam to što tražiš da se maknem malo više udesno. Shvatio sam poruku, mičem se koliko mogu, ali nastaviš li me dalje gurati past ću s kreveta, jebo ga bog! I što onda imamo? – reče Andrej Plenković Biračkome tijelu.
“Onda imamo pad s kreveta”, mirno reče Biračko tijelo.
Blizu dvjesto kila žive vage Biračkoga tijela razbaškarilo se posred postelje, u donjem rublju XXXL formata, raširenih ruku i nogu, naguravajući tehničkog premijera uz sami rub. Kakav fićfirić, pomisli. Kad već dijeliš krevet s Biračkim tijelom – a jednom u četiri godine si, htio-ne htio, to obavezan činiti – nitko normalan ne očekuje da mu bude udobno.
“Što ustvari hoćeš?” upita Plenković odgurujući napasnika nogama.
“Bolje je da znaš što neću”, reče Biračko tijelo. “Neću Srbe, neću Novosti, neću Istanbulsku konvenciju, neću abortus…”
“Ali to je neinteligentno!” obrecnu se Plenković.
“Neinteligentno je očekivati da Biračko tijelo bude inteligentno“, mirno reče Biračko tijelo.
“Mislio sam da si u stanju shvatiti moju strategiju. Ali očito nisi.”
“Što se tu ima shvatiti?”
“Da nema boljeg načina za vođenje radikalno desne politike nego da se nominalno držimo političkog centra”, reče Plenković. “Razumiješ? Desničarski ekstremizam neusporedivo je efikasniji uz centrističku kamuflažu. Osam godina se ja trudim to demonstrirati u praksi, a onda mi Biračko tijelo pada s Marsa, i to ravno u postelju, s namjerom da me izgura. Što bi rekli Srbi, džabe sam krečio!”
“Što si krečio?”
Razgovori ugodni kakve ih iza kulisa zamišlja Viktor Ivančić, za Novosti.