Klauški: Zoki protiv Kolinde, part 2 - Milanović kao spasitelj ljevice? - Monitor.hr
26.11.2018. (17:30)

Prizivanje The Spasitelja

Klauški: Zoki protiv Kolinde, part 2 – Milanović kao spasitelj ljevice?

Što Zoran Milanović o tome više šuti, to se glasnije spekulira o njegovoj kandidaturi na predsjedničkim izborima. I što se glasnije o tome spekulira, to se više napuhava biblijska konotacija Milanovićeva “drugog dolaska”. Da bi se ta konotacija ispuhala informacijama o tome kako se Milanović neće kandidirati na predsjedničkim izborima ako misli da na njima ne može pobijediti. Kalkuliranje, naime, nije baš svojstveno spasiteljima – piše Tomislav Klauški za 24 sata.


Slične vijesti

Danas (07:00)

Neće uzet ni žvaku, nisu ni prije

Andrassy: Hrvatska je viceprvak u preskakanju pranja zubi, ali smatra se neprimjerenim da se u to miješamo

A kad smo već u tjednu u kojem se priča o sportskim uspjesima, ima mjesta i za nacionalni sport o kojem se rijetko priča – istraživanja pokazuju da Hrvati peru zube svaki peti dan, drago mi je što većini nas to zvuči nemoguće, a pokazuju i da četkicu za zube mijenjaju jednom godišnje. U europskom natjecanju loših higijenskih navika imamo srebrnu medalju, a zlato nam je ukrala Bugarska. I ne miješamo se, samo nedužno ćaskamo o oralnom zdravlju koje sve češće smrdi umjesto da miriši, a u drogerijama nikad nismo imali veći izbor za izbacivanje kanalizacije iz usta. Bezobrazno bi bilo i da ovaj tekst anonimno pošaljete kolegi kojeg se nitko ne usudi zamolit da se osvježi, makar žvakom, ali vjerojatno bi vas ionako ignorirao. Šteta, oralna higijena je jedan od najnezahtjevnijih sportova, a za zlatnu medalju je dovoljno trenirat deset minuta dnevno. Andrea Andrassy za Miss7.

Prekjučer (17:00)

Spomen na priču iz mračne prošlosti

Dežulović: Kad su se uzbunile dimije

Postoji barem stotinu razloga zašto je tako zanimljiva priča o Sandru Silajdžiću, koji je s majkom Hidajetom, Bošnjakinjom hrvatskog državljanstva, pobjegao od rata u Bosni i gotovo cijeli svoj vijek proveo u Sjedinjenim Državama, završio tamo osnovnu i srednju školu i kao tipični Amerikanac mirno živio u predgrađu Detroita, radio u lokalnoj transportnoj kompaniji, vozio Cadillac, roštiljao s prijateljima i podržavao napore Donalda Trumpa da Ameriku opet napravi velikom, sve dok ga prije mjesec dana Trumpov režim, sve praveći Ameriku velikom, na temelju njegova hrvatskog državljanstva nije deportirao u Hrvatsku. Gdje ga je onda – karma je stvarno kurva – dočekao opći bijes domaće MAGA-radi, koja je njegov dosje istražila bolje od ICE-a. Vazda gladnim hrvatskim medijima i društvenim mrežama, međutim, priča je zanimljiva samo zbog sumnjivog prezimena njenog junaka – osim ako netko zaista misli da bi u Hrvatskoj jednako prošao i da se zove Domagoj Horvat, u kom slučaju molim da se ne zajebavamo – i jedne njegove rečenice. Boris Dežulović za N1.

Nedjelja (22:00)

Kako pričati o hororu, a zvučati kao Teletubbies

Andrassy: “Zločestim” se riječima na internetu dodjeljuju drugačija, benignija imena – što je zdravo za psihu, zdravo je i za algoritam

Seggs umjesto sex, corn umjesto porn, grape umjesto – rape… Algoritam ne ulazi u kontekst i najčešće iz predostrožnosti uklanja sve što zvuči sporno – jednom korisniku je uklonjen video u kojem priča o ubijanju bizona prije 200 godina, a kad je korigirao izjavu i umjesto “killed” koristio “unalived”, više nije bilo problema. Sve je počelo s Youtubeom, kad su korisnici u nastojanju da izbjegnu posljedice tražili alternativne načine izražavanja, a danas svaki video o silovanju zvuči kao da se priča o grožđu, svako spominjanje pornografije zvuči kao kukuruz, a svatko tko je ubijen, bilo tuđom ili vlastitom rukom je… neživ? Unalive. Kod nas se još, srećom, stvari ne šifriraju u istoj mjeri – uz povremenu iznimku tipa “ličko rukovanje”, što je samo izolirana mentalna akrobacija jednog suca – ali vjerojatno je pitanje vremena kad će netko silovanje šifrirat u neodobreno milovanje ili nešto jednako glupo. Andrea Andrassy za Miss7.

Nedjelja (15:00)

Poštovani, a jeste li probali ponekad i saunu?

Beck: Kapitalizam trguje i duhom pa nam se prodaje well-being, mindfulness, antistres…

Zemaljsko ulje obilno teče i našim naftovodom kojim upravlja JANAF, ali čini se da im nedostaje ovog drugog. Čitam u medijima da su članu uprave platili 16.000 eura za razne antistres programe kako bi mu se oporavio well-being (Jutarnji)… Nije mi to neočekivano. Tok zemaljskog ulja kroz hrvatski naftovod mogu poremetiti globalna kretanja – rat u Ukrajini i američke sankcije Rusiji…

Sve je to itekako stresno, i jasno je da je vrhunski menadžer suočen s burn outom, izgaranjem, kako bi se reklo hrvatski, iako bih ja radije upotrijebio metaforu cvijeta koji sahne jer je izgubio dodir i sa suncem i s korijenom. Ne samo menadžeri naftovoda, svaki je čovjek danas u opasnosti da izgubi sebe, jer vlada znanstveno mišljenje da čovjek nema dušu. Sav bi naš psihički život bio proizvod elektrike i kemije koji će zamrijeti s nama, pa dakle uopće i nemamo duh, nego samo tijelo.

Kapitalizam ipak i duhom nastoji trgovati pa nam se nude razni tečajevi mindfulnessa, antistresa, vizualizacije, meditacije ljubazne dobrote, progresivne mišićne relaksacije, šumskog kupanja, sunčanja anusa, plutanja u mračnom slanom bazenu i sličnih ludosti… Boris Beck za Večernji, i za Narod.

Nedjelja (10:00)

Dokumenti važniji od ljudi

Jergović: Nevoljni Sandro neporecivi je hrvatski državljanin, s jednakim pravima kao premijer Plenković

U Hrvatskoj već je neko vrijeme živo uvjerenje kako smo slobodni protjerati sve one koji nam se ne sviđaju. To uvjerenje širi se iz vrhova vlasti, zastupaju ga režimski mediji, šire botovi, trolovi i ina digitalna bića, stvorena u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova ili stranaka na vlasti (tu se mišljenja mimoilaze), pa bi možda, upravo na slučaju nevoljnog Sandra, narodu trebalo reći kako tu stvari doista stoje. Taj mladić rodom iz Dervente, taj po godinama već čovjek, taj nedorasli dječak gol k’o pištolj, koji na svijetu nema nikoga i koji u džepu nema nijedan važeći dokument, na jednak je način i sasvim neporecivo hrvatski državljanin kao i Ivan Anušić, Marko Perković Thomson, Andrej Plenković, kao i Plenkovićeva žena i dječica.

Bizarnom se i neukom čini hajka što su je današnji sljedbenici trećerajhovskih državljanskih praksi pokrenuli protiv nevoljnog Sandra. Ono za što se oni zalažu moguće je, naime, rješavati samo pomoću logora smrti. A u nekom drukčijem svijetu, jedinom u kojem bi Republika Hrvatska još mogla preživjeti, nevoljni Sandro jedan je od ljudi s kojima bismo trebali živjeti, tako što ćemo mu pomoći i što ćemo pritisnuti državu da mu pomogne, jer samo se tako možemo nadati da će i on pomoći nama, kao i da će netko pritisnuti državu ako to nama, ne daj Bože, ustreba. Miljenko Jergović za svoj blog

Nedjelja (00:00)

Represija je stigla. Otvorio pas

Dežulović: Mrtvoslovno društvo

Eto na što je spala Antina i Franjina Hrvatska, na što su spali državni teror i haranženje: saborski Odbor za pravosuđe nema kvorum za izbor predsjednika Vrhovnog suda jer se jedan član bavi izmišljanjem lažnih prebivališta novinara! A redarstvo onda piše mrtvu ozbiljnu službenu bilješku kako su “na adresi na kojoj je prijavljen Boris Dežulović zatekli samo psa vrste maltezer”. Do kraja ovog teksta ostat će nepoznato jesu li kucali i na prijavljenu adresu Predraga Lucića, zaključivši valjda kako “prema našim saznanjima osumnjičeni nije napuštao zemlju”. Sve je dobro završilo, Viktor i ja sretno živimo odvojeni i uredno prijavljeni, i prijava Srećka Ilića ostala je tek mrtvo slovo na papiru. Mrvu je veći problem to što su za djetinje pakosti Mrtvoslovnog društva angažirani ozbiljni državni resursi, od članova saborskog Odbora za pravosuđe do Ministarstva unutarnjih poslova. Boris Dežulović za Novosti.

28.01. (12:00)

Dovoljan je samo refren

Andrassy: Koja ti je najdraža pjesma, pitala je prijateljica 15-godišnju rođakinju. Ona: Misliš baš CIJELA pjesma ili dio s TikToka?

Većina njenih prijateljica iz razreda glazbu konzumira na isti način – pjesmom se smatra najbolji dio koji nekad traje 10 sekundi, nekad pola minute, a na ostalo ne treba gubit vrijeme. Da je ostatak pjesme vrijedan spomena, bio bi na TikToku, ali nije – s dobrim razlogom. “Zašto da slušam dijelove koje ne znam?”, pita petnaestogodišnjakinja. Feel old yet? Kad bi petnaestogodišnjakinja čula da smo u njenim godinama slušali cijelu kazetu, od početka do kraja, vjerojatno bi se stresla na samu pomisao. Novi klinci, zasad možda samo neki, ali vjerujem da je riječ o rastućem trendu, žele znati sve manje. Nisu (neki) novi klinci krivi, njima je borba za pjesmu – cijelu ili pola nje – potpuna nepoznanica u svijetu u kojem im je dostupno sve što požele. Andrea Andrassy za Miss7

27.01. (11:00)

Ironično

Dežulović: Nećete u Čavoglave, nisu ni zmije!

Ptice i zmije, trava i šikara, kiša, vjetar i rosa, sunce i Mjesec, zavičaj i Domovina: čitajući Thompsonovu ironičnu objavu na društvenim mrežama, ja sam onako na prvu, majke mi, pomislio da je najnoviji njegov hit. Kao što, uostalom, i sam u reče u objavi, “kaže jedna moja pjesma, ‘ostat će u pjesmi, u priči'”. Recimo onoj, sad ću po sjećanju, “a meni tako dođe nakon čaše vina/ da ga pitam jel’ to i tvoja domovina”: treba li, naime – to mene zanima – u tom ironijskom ključu čitati onda i cjelokupnu Thompsonovu impresivnu domoljubnu kajdanku? Je li se on u stvari svih ovih godina samo ironično zajebavao s Hrvatima?

Je li se siromah samo uplašio da dušmani ne prijave kako ne živi na toj adresi, jer – kao u pjesmi “Život” – “mladost je takva pa te žarko ponese,/ i srce ti nema stalne adrese”? Pa da policiji zapjeva kako je “mlad i gladan pobjede/ odlučio izgradit dom i pustit korijene”? Je li taj “montažni objekt” dom za koji je Marko spreman? Boris Dežulović za N1.

26.01. (20:00)

Jer 'ne zna kud udara, ali udara iz sve snage'

Basara: Svet je Srbija

Posle foruma u Davosu sve su uočljiviji obrisi novog svetskog poretka – u koji domaća cincarsko-kalburska čaršija polaže velike nade – a u kome, po skromnom mišljenju gorepotpisane neznatnosti, neće biti ničeg novog. Zašto bi bilo? Još je Propovednik rekao da nema ničeg novog pod suncem, ko je pa svetski poredak da bi bio nešto novo.

Ovo što se iza svetskog horizonta valja – umal po navici ne napisah „ovo što nikad ovako nije bilo“ – nama se čini novo (i preteće) zato što odavno nije viđeno, a u suštini je mnogo starije od dva-tri „stara“ svetska poretka, koji su na svetsku scenu stupili pre malo više od sto godina i koji su bili dirljivi pokušaji da se od govneta sveta napravi ukusna pita. Belosvetski poslovi će se ubuduće voditi kao u XVIII i XIX veku, što će značiti da će svetski Moćni Rendžeri gospodariti nad slabima, a budući da na belosvetskoj sceni imamo tri Moćna Rendžera, svaki od Rendžera će gospodariti svojim parčetom sveta, s jedva prikrivenom namerom da zavlada celim svetom. Svetislav Basara

24.01. (22:00)

I k tome cincarskog podrijetla

Dežulović: Lijepa naša Šumadijo

Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”

– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.

– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!

Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.

– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?

Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora…. Boris Dežulović za Novosti.