Krušelj: I Goran Bare bio bi mudriji predsjednik od Milanovića - Monitor.hr
03.11.2022. (16:00)

Diplomat balkanskog renomea

Krušelj: I Goran Bare bio bi mudriji predsjednik od Milanovića

Rocker koji je desetljećima gradio svoju nekonformističku estradnu poziciju na odbacivanju bilo kakvih malograđanskih normi, ali i političke korektnosti, nerijetko i svjesno provocirajući publiku, nije krio nevjericu onim što čuje od aktualnog hrvatskog predsjednika kad s daljinskim upravljačem šeta po tv-kanalima. Milanović ga, naime, u doslovnom smislu šokira svojim izjavama o svemu i svačemu. Nikako mu nije jasno kako hrvatski predsjednik s takvim kontinuiranim svađalačkim tonovima, valovima osobnih uvreda i uličnim metaforama može egzistirati kao državnik. Umjesto da prođe fazu pubertetskog političkog divljenja vlastitim verbalnim kreacijama, Milanović kao da svakog jutra ima isti cilj: kako ću danas opet nadmašiti sebe samog?! Nije mu lako u tom naumu, ali je doista talentiran. Proteklog je tjedna stvarno bio na vrhuncu svoje kreativne destruktivnosti.  Željko Krušelj za Glas Podravine.


Slične vijesti

Danas (17:00)

Izbori radi izbora

Markovina: Glasanje na tuđim izborima

Idemo ovako. Petljanje Beograda i Zagreba u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini nije donijelo sreću nikome. Definitivno je nije donijelo državi kao takvoj, kao ni Bošnjacima i ljudima koji osjećaju jednaku pripadnost svim narodima i ideji zajedničke zemlje. Ali nije donijelo nikakvu sreću ni Srbima, ni Hrvatima.

Bosna i Hercegovina jeste kompleksna, vjerovatno i trajno traumatizirana zemlja, umnogome i podijeljena zemlja i razoreno društvo, s nacionalizmom kao neizbježnim načinom života, barem za jedan duži period. I oko toga se ništa neće promijeniti, sve i da sada prestane bitna svjesna uloga Srbije i Hrvatske u političkom životu unutrašnje zemlje, kakvom ju je nazvao Ivan Lovrenović.

No, unatoč tome što prestanak tog uplitanja ne bi ništa bitno promijenio trenutačno, mogao bi barem osvijestiti te ljude da je njihova stvarnost ovdje i sada.

Jer dok god te svijesti nema, imat ćemo kampanju za domaće izbore koja se ne stigne baviti svakodnevnim životom, iz razloga što se vrti oko neostvarenih nacionalističkih planova, najnižih emocija i nemogućnosti funkcioniranja države. Živjeti pak u vječnoj privremenosti i nepovjerenju ne samo da nije neka sreća nego je izvor kontinuiranog stresa koji ne vodi ničemu. Dragan Markovina za Peščanik

Danas (16:00)

Njemu se igra

Jergović: Htio se samo obračunati sa ženom, ali nije ju smio ni šamarati ni psovati. Od jada on izmuca mucice

Riječ mucica nema etimona. Nećete je naći u Anićevom Rječniku, a nije nastala iz onomatopeje. Mucica je neriječ, koja služi za opisivanje barem dvije stvari: izlinjanih fragmenata vunice po loše istkanim vunenim štofovima, pletivima, tkaninama, te nečistoće od dlačica, znoja i izlinjanih dijelova tkanine, koja se nakuplja u pupku. Veliki bijeli muškarac gnjevan je na sitnu, vazda nasmiješenu i nasmijanu ženu, koja ga pojavom podsjeća na dijete, a rječita je i uporna do neizdržljivosti. To da je pametna, on joj ne mora priznati, jer on je moćan, pa će pamet lako likvidirati, ali sve drugo grdno ga gnjevi.

Neriječ mucica veliki bijeli muškarac upotrijebio je zato što mu na um nije pala nijedna hrvatska riječ, a ne zbog onog što mucica znači. Htio je Maloj reći nešto što će istodobno biti patronizirajuće, u čemu će biti po mrva gađenja i mrva prijetnje. Ovo zadnje prisnažio je u nastavku, dodavši: “igrat ćemo se malo čvršće i veselimo se toj igri”. Zvuči kao kakav ugledni kardiokirurg i član stranke, koji u brakorazvodnom parničenju oko starateljstva nad djetetom prijeti djetetovoj majci. Miljenko Jergović za svoj blog

Jučer (23:00)

Stanova premalo, a prostora za šetnju previše

Beck: Za širenje pješačkih zona u Zagrebu nedostaje ključno – pješak

Ako pogledate fotografije Ilice ili Trga bana Jelačića iz 70-ih i 80-ih primijetit ćete da je na njima mnogo više ljudi nego danas. Centar Zagreba bio je pun raznovrsnih dućana i robnih kuća, obrtnici u svakom haustoru, redakcije, uredi, tvrtke, na tržnici je vrilo, mogli ste ondje promijeniti valutu, popraviti auto, čak i platiti za seks pred Varteksom. Ali sad nemate razloga ići onamo: obrtnici su nestali, zjape prazni lokali, trgovine su rijetke i skupe, redakcije su izvan grada, firme u poslovnoj četvrti, tržnica je propala – u centru cvatu jedino kafići, pekare, fast food i poneki restoran, piše Boris Beck za Večernji list.

Svi europski gradovi muku muče s propašću svojih središta: stanovnici su im ostarjeli, djece nema, kupce su odvukli trgovački centri u predgrađe, poslovanje je virtualno, i jedina je opcija otvarati ugostiteljske lokale i hostele kako bi turisti fingirali život – upravo kako se zbiva u Zagrebu.  Predložene zagrebačke pješačke zone nemaju ni ekonomsku ni političku dimenziju, niti im je namjera uvećanje demokracije; ogoljela na ekološku funkciju, iscrpljuju se u sadnji drveća, a u konačnici samo potiču konzumaciju jela i pića, uz trivijalno tračanje konzumenata i egzibicionističko pokazivanje poznatih. Cijeli tekst na Narodu

Prekjučer (22:00)

Kad nam mir dosadi

Basara: Očuh svih stvari

Smisao ratova – za koje pacifisti kažu da su besmisleni, a moja neznatnost izdvaja mišljenje i kaže da ratova ne bi bilo da mirovi imaju smisla – jeste razaranje starih, izanđalih poredaka koji su iscrpeli svoj istorijski smisao. Upravo na to je mislio drevni Heraklit, zvani Mračni, kad je rekao: „Rat je otac svih stvari.“ Nije Heraklit bio ratni huškač, daleko od toga, samo je hteo da kaže da su ratovi pogonska sila istorije.

Dok je bilo ljudi koji su znali šta je istorija, dok se diletanti nisu pačali u istorijske poslove, na ratove se gledalo kao na neizbežne periodične pojave, kao što se, recimo, još (a do ka’ će, ne zna se) gleda na zemljotrese, od kojih su neki odneli više žrtava u ljudstvu i materijalu nego neki manji ratovi.

Na osnovu napred iznetih činjenica, pisac ovog ratnohuškačkog mini-serijala hoće da kaže sledeće: odluka o tome da li će biti rata nije na ljudima, to dolazi sa „višeg mesta“ – videli smo, uostalom, da je rata oduvek bilo i da će ga uvek biti – na ljudima je odluka kako voditi rat, šta učiniti s ratom, a šta posle rata. Svetislav Basara

Subota (20:00)

Glasanje s kvačicom na nosu i suzom u oku

Dežulović: Jambo na Studentskoj listi

Prošle nedelje, u dan tačno deset godina od one nedelje kada sam na glasačkom listiću ugledao Jambu, nakon višemesečnih špekulacija, plenumskih pregovora i čuvenih vetiranja, konačno je objavljena istorijska Studentska lista: na čelu joj profesor Ilija Srdanović, a ispod njega brojni drugi ugledni profesori, od Jove Bakića do – Nemanje Karovića.

Ni u najvlažnijim snovima, shvatate, nije tadašnja partija Manjeg Zla u Splitu, hadezeovskoj južnoj utvrdi, mogla da sanja osam od deset mandata, ni u najvlažnijim snovima nije ni sam Jambo mogao da sanja kako će sa osmog mesta njihove liste ući u Sabor: Stipe Gabrić na listi SDP-ove koalicije nije dakle bio ni da sa nje uđe u parlament, ni da joj donese glasove, već samo i isključivo da glasače u oči gleda i zajebava. Da oni nesrećnici, što su na kraju zaista i zaokružili Manje Zlo, kojim slučajem ne odu sa glasačkog mesta zaboravivši da su imbecili.

Zašto vam sve ovo pričam?

Tačno deset godina nakon tih hrvatskih vanrednih izbora na sve ili ništa, slični se takvi – vanredni, na sve ili ništa – održavaju i u Srbiji. Vladajući SNS u tih je deset godina od ionako retardirane Srbije napravio novi šupak Balkana, ćacilend za udbaše, zvezdaše, mafijaše i mantijaše, nakon čega čak i Hrvatska gledana iz Beograda izgleda kao pristojna i uzorno uređena država. Boris Dežulović za Novosti

Subota (10:00)

Plašite se radije svetskog rata

Basara: Dvestogodišnji građanski rat

Ima tome blizu četrdeset godina otkako se gorepotpisana neznatnost sprda sa sumornim predviđanjima paničara i dramosera o tome da su napetosti između dveju Srbija tolike da bi mogle dovesti do građanskog rata. Da stvar bude interesantnija: građanskim ratom prete obe grupe sukobljenih srpskih građana, kako onih „vlasnih“, tako i onih opozicionih.

Moji neoborivi argumenti u prilog nepostojanja neposredne građanskoratne opasnosti su sledeći: argument prvi: građanski rat nije moguć u zemlji u kojoj nema građana. Pod ovim „nema građana“ ne mislim na to da većinu populacije Srbije čine seljaci – mada ne bih mnogo pogrešio ako bih i tako mislio (i pisao) – i da u tom smislu ne postoji kritična građanska ratna masa.

Ne. Mislim na nedostatak građana u političkom značenju reči, ne u smislu građana – naročito rođenih Beograđana – po mestu stanovanja. Argument glasi: Građanski rat u Srbiji nije moguć ukoliko nema svetskog rata i ukoliko neka strana sila – ili više njih – ne bi okupirala Srbiju. Svetislav Basara

Petak (18:00)

Zemlja čuda i batina

Markovina: Kako sam postao akter paklenog plana iz Zagreba

Iskreno, nije život u Hrvatskoj pod HDZ-om i ideološkim nasiljem desnice i crkve nikakva velika sreća, kao što također nije sreća živjeti u BiH čekajući potencijalni novi sukob s masom svijeta koja odobrava ratne politike i ciljeve. Međutim, Srbiju izdvaja način na koji se vlast iživljava prema vlastitim građanima i prema svima drugima imenom i prezimenom koji im se ukažu zgodni u tom trenutku za neku korist režima. Nasilje koje koristi svaki dan, u jeziku, u medijima koji i nisu mediji, nego pljuvačnice.

Praksa legalizacije fizičkog nasilja prema svima koji joj se protive i oduzimanja bilo kakvu egzistencije i dostojanstva tim ljudima. Ideja da se osnuje nekakvo šatorsko naselje za udomljavanje parapolicijskih nasilnika koji služe za premlaćivanje vlastitih građana i ideja da se te ljude izvozi u Crnu Goru ili gdje je već prilika…

Jedino što zaista žalim društvo u kojem očito postoji ozbiljan postotak ljudi koji su spremni gutati svaki dan isti motiv o tome kako ih čitav svijet mrzi i bavi se s njima, kako su oni žrtve koje jedino Vučićeva vlast može obraniti i kako će nastupiti smak svijeta ode li ta vlast u istoriju. A da istovremeno ne vide kako zapravo žive. A što se paklenog plana iz Zagreba tiče, njega nema, na isti način na koji nema budućnosti s ovakvim lažovima i nasilnicima koji drže sve državne institucije u rukama. Dragan Markovina za Peščanik

21.09. (19:00)

Gledam tuđa posla, dakle poslovođa sam

Marina Krleža: Koja je vaša svrha? Stvoreni ste za ono na što trošite većinu vremena

Je li to vaš posao kojeg obavljate u sklopu radnog vremena? Je li to briga o roditeljima, djeci, nekom članu obitelji? Je li to vječno promatranje susjeda i ljudi u vašem selu, mjestu, gradu? Je li to neki sport, kritiziranje vama nepoznatih ljudi po društvenim mrežama.. kad niste sposobni učiniti da vas prate, onda vam jedino preostaje da vi pratite druge, zar ne? No, kritiziranje onih koje pratite apsolutno NIKAKO neće podići kvalitetu vašeg života, upamtite to. Jednostavno trošite svoje vrijeme u prazno. Žene koje vole brinuti isključivo o svojoj djeci (više nego o sebi ili o suprugu), očito su rođene da budu prvenstveno majke. Automehaničari da vode brigu o vašim automobilima, mesari o tome da ne budete gladni, a prodavačice da budete opskrbljeni dnevnim potrepštinama. Nisu svi stvoreni za velike stvari niti su svi stvoreni da troše vrijeme u prazno. Zanimljivo promišljanje blogerice Marine Krleže

20.09. (15:00)

Basna o krumpiru

Beck: Šefe, ne znam kako si to uspio, rekao je Jandroković, ali svijetliš u mraku

“Tko će jesti lički krumpir ako govorimo o ekološkom terorizmu, otrovano, zatrovano…”, zaključio je premijer, veselo se obraćajući konobaru koji im je servirao zamaman obrok: „Što jedemo?“

„Na meniju je medvjeđa šapa i lički krumpir“, ravnodušno je kelner bacio tanjure na stol, na što su Capak, Jandroković i Glavinić problijedjeli. Uto je premijeru zazvonio telefon, a kako je to bila Ursula von der Leyen, zaboravio je na sustolnike, što su oni iskoristili za bijeg.

Neočekivano, kad je završio, obratio mu se krumpir sa zamolbom da ga ne pojede. Plenković je već stavio ubrus u krilo i zgrabio nož i vilicu, pa mu ta smetnja nije odgovarala. Ovdje nemamo mjesta da prenesemo cijeli razgovor, koji se otegnuo do mraka, ali krumpir je molio da se otpad ne sanira, da se vječne kemikalije i teški metali puste da i dalje otječu u podzemne vode jer se tamo dogodilo evolucijsko čudo: ta zagonetna smjesa postala je nalik primordijalnoj juhi, a kako se njome zalijevaju vrtovi, voće i povrće je naglo razvilo razum i govor.

Mogla bi to biti nova atrakcija za Liku, ljudi bi dolazili iz cijelog svijeta i razgovarali s njezinim inteligentnim plodovima. Boris Beck za Večernji  (i za Narod)

20.09. (13:00)

Hvala lepa i do idućeg puta

Dežulović: Obećanje, Srbom radovanje

Vučić, ukratko, ne daje olaka obećanja: Vučić pokazuje brigu i volju. Jer nije smisao u tome da se obećanje ispuni, već je smisao u tome da žrtva obećanja oseća kako neko brine za nju i pokazuje volju da joj pomogne. Konačno, “to je ono što je najvažnije, ono što ljudi cene”. A zlatnoj somini Aleksandru Vučiću nema premca iz oblasti pokazivanja brige i volje da pomogne ljudima.

I tako više od trideset godina, sve od onog davno zaboravljenog 20. marta 1995. godine, kad je zlatna somina, što istorija pamti, viđena prvi put. Ulovili su je tada srpski seljaci u Hrvatskoj, na junačkoj Baniji, u malom gradiću Glini na obali istoimene male reke. A zlatna somina – sreća pa je i to zabeleženo televizijskom kamerom – obratila im se rečima: “Braćo Srbi i sestre Srpkinje, pozdravljam junački narod srpske Banije i srpske Gline, vas koji ste prvi podigli baklju slobode, vas koji ste prvi krenuli na ustašku vlast, vas koji ste prvi oslobodili neke srpske teritorije u Republici Srpskoj Krajini…

Uglavnom, da skratim i tu istorijsku priču, jedva su četiri i po meseca prošla od tada, a Glina – hrvatska. I to upravo onako kako je to ustaški režim namerio, ni jednim ni drugim nego “oružanim putem”. Nije se, eto, Vučić na povratku u Beograd ni raspakovao, a cela Krajina sa sve srpskom Banijom trkom i traktorom nazad u Hrvatsku. Nijedan nije ostao ni da Vučiću kaže da je “kriv što se onako nešto nije dogodilo”. Boris Dežulović za Novosti