‘Mission: Impossible – The Final Reckoning’ ili posljednje Cruiseovo iskušenje - Monitor.hr
Prekjučer (21:00)

Dobra akcija? Nemoguća misija čak i za Cruisea

‘Mission: Impossible – The Final Reckoning’ ili posljednje Cruiseovo iskušenje

Tri desetljeća i sedam filmova kasnije, “M:I” franšiza je od one o Jamesu Bondu preuzela mnogo toga, od njezinih campy elemenata kojima se ograđuje od toga da bi je itko mogao shvatiti kao išta drugo osim čiste zabave, do skakutanja po raznim svjetskim atraktivnim lokacijama, do često doista vanserijskih scena od koih zastaje dah koje su između ostalog uključivale freeclimbing, pentranje po tornjevima, držanje za avionska krila u letu i još uvijek osupnjujući Cruiseov skok s litice na motociklu. Činilo se da svojim izgledom i fizičkom spremom nevjerojatno odolijeva vremenu, ali sad sa 62 godine došlo je do neizbježnoga i morao je biti označen i kraj, jer njegovo lice više nije dječačko, a ne pomaže mu ni sad malo duža frizura. Zbog svega toga, dakle, došlo je vrijeme da se franšiza omota u mašnu i arhivira na lovorikama jedne od najboljih i financijski najuspješnijih svih vremena. Kažu na Ravno do dna


Slične vijesti

Danas (16:00)

Pištolj koji nije trebao opaliti

Joel Souza, “Rust” (2024.): Film obilježen tragedijom dobrim je dijelom posve solidan uradak

Film na čijem snimanju je nekadašnja holivudska zvijezda Alec Baldwin hicem iz revolvera nehotice ubio direktoricu fotografije Halynu Hutchins stigao je u svjetska kina. Film je trebao biti plod Baldwinove ljubavi prema žanru vesterna, istovremeno i poligon oživljavanja njegove zadnjih godina zamrle karijere, ali desila se tragedija. Souza i Baldwin film su koncipirali kao spoj realističko-naturalističkog i mitskog, prema vlastitim riječima ugledajući se na Eastwoodov klasik “Nepomirljivi”, no on im je ostao nedostižan. Snižavanje iz mitskog u realističko na trenutke djeluje kao nenamjerna ironija zahvaljujući scenarističkim neuvjerljivostima i režijskim nespretnostima, ali gledajući cjelinu, gotovo dvoipolsatni film dobro se drži do završnih otprilike 45 minuta, kada se počne scenarističko-redateljski raspadati. Damir Radić za Novosti

Prekjučer (14:00)

Psiho-manevri našeg društva

Kontinental ’25: Put u crno srce građevinskog kapitalizma

‘Kontinental ’25’ dosad je, recimo to tako u nedostatku bolje riječi, ‘najklasičniji’ film Radua Judea. Najlinearniji, s manje izleta u nadrealno i vizualne eseje, bliži pripovjedačkoj strukturi mainstream filmova. Naravno, to ne znači da onih dosadašnjih, tipično Judeovih elemenata u ovome filmu nema. Ima ih, ima – itekako ih ima, ali je naglasak (sigurno namjerno) stavljen na uobičajen način sklapanja priče, baš kao što je to, recimo, učinio David Lynch u svojem filmu ‘Straight Story’. No unatoč tome, obožavatelj Judeova stila iz filmova ‘Baksuzno bubanje...’ i ‘Ne očekuj previše od kraja svijeta‘ ni ovdje neće biti zakinuti jer Jude ne odustaje od svojih uobičajenih tropa, tema i stila. Zrinka Pavlić za tportal

19.05. (19:00)

Malo subverzivne topline

Univerzalni jezik: Predivna priča o nadrealnom hibridu Kanade i Irana

Film koji otvara ovogodišnji Subversive festival prekrasna je nadrealna dramedija u kojoj autor Matthew Rankin priča je o hibridu Kanade i Irana koji ne postoji, ali živi u kolažu ljudi, krajolika, životinja, identiteta i osjećaja njegovih likova. Iako bizaran, taj nam je svijet u Rankinovoj slikovnici s bajkom nekako prepoznatljiv jer nas podsjeća da je bilo kakav svijet moguć ako prepoznamo sebe u drugom i drugačijem. Zrinka Pavlić za tportal

06.05. (09:00)

Red pucačine, dobrih ženskih likova i ajde, malo reklame

Pavlić: ‘Balkanika: Tamna strana’ – ludilo od filma koji je i dobar i loš, a Rimac se u njemu sramoti

Autorsko djelo braće Marina i Luke Mamuze (prvi je režiser, drugi scenarist i glavni glumac) nije ni remek-djelo ni sranje, ali je odličan primjer filma u kojem dobro postoji s lošim i jedno bez drugog ne mogu. Banalno rečeno – urnebesno je zabavan, a ne bi bio takav da istodobno nije prilično amaterski i kaotično napisan. Isto tako – Luka Mamuza vrlo očigledno nema pojma o glumi, ali je UPRAVO ZATO fenomenalno utjelovio Struju. Scenarij je loše strukturiran, nedovoljno obrađen i tempo mu je ubibože, ali te upravo zato vodi tamo gdje ne misliš da će te odvest i neprekidno te zabavlja. Ima i pucačine i eksplozija i mrtvih, produkcija fakat izgleda ajnc-a & da bi reč rekel. Nije sva akcija uvijek smislena ni uvjerljiva, kao kad uleti Rimac s driftanjem pa se osramoti jer je njegovo postojanje u filmu potpuno bespotrebno i izgleda ko reklama za muški dezodorans čijom se naplatom financiralo pol filma. Zrinka Pavlić za tportal

03.05. (14:00)

Zajedno smo rasli, grade, ja i ti...

Jasmila Žbanić, ”Blum – Gospodari svoje budućnosti”, (2024.): Ultimativni feel good podsjetnik na “zlatna” jugoslavenska vremena

Film je posvećen Emeriku Blumu i njegovom životnom djelu, sarajevskom Energoinvestu, jednom od najvećih i u svijetu najuspješnijih poduzeća socijalističke Jugoslavije. Zapravo, riječ je o svojevrsnoj hagiografiji konkretnog pojedinca i konkretnog poduzeća kao reprezentativnoj paradigmi za svojevrsnu odu jugoslavenskom samoupravom socijalizmu. Blum, rođen 1911. u Sarajevu, bijegom je preživio Jasenovac, gdje je bio zatočen kao Židov i komunist i gdje su ubijeni članovi njegove obitelji, a poslije rata postao je direktor-osnivač, dugogodišnji čelnik te alfa i omega koncerna Energoinvest, sastavljenog od više poduzeća, odnosno tvornica, projektnih biroa, laboratorija, čak 11 instituta, s desecima tisuća zaposlenih, uključujući 1500 inženjera. Taj, kako se čini, čudesni direktor poslije odlaska iz kompanije početkom 1980-ih postaje gradonačelnik Sarajeva, potom i ključna osoba organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984., godine u kojoj i umire. Damir Radić za Novosti.

01.05. (20:00)

Ljubav na skandinavski način

Je li seks samo seks? Odgovor ima pobjednik Berlinalea, potražite ga u kinima

Na njegovu 75. jubilarnom izdanju u veljači ove godine glavna festivalska nagrada Berlinskoga međunarodnog filmskog festivala Zlatni medvjed pripala je norveškoj drami ‘Snovi’. Riječ je o središnjem dijelu trilogije u režiji Daga Johana Haugeruda, čiji se prvi dio ‘Seks’ prikazuje u hrvatskim kinima. Unatoč zvučnom naslovu, riječ je o suptilnoj drami o identitetu i normama. Kada je krenuo u ovaj projekt, Haugerud je istaknuo da ga je za njega nadahnula druga poznata te visoko ocijenjena trilogija ‘Tri boje’, a nju je 1993. i 1994. kroz filmove podnaslovljene ‘Plavo’, ‘Bijelo’ i ‘Crveno’ autorski osmislio i realizirao poljski redatelj Krzysztof Kieślowski. I dok su njegove priče kroz osobne sudbine tematizirale ljudske gubitke, pokušaje i veze u kontekstu načela Francuske revolucije te cijeloga francuskog društva – sloboda, jednakost, bratstvo – Norvežanin ostaje unutar intime svojih junaka i junakinja te o socijalnom kontekstu njihovih postupaka ne progovara izravno niti im pristupa bilo kroz indukciju, bilo kroz dedukciju. Boško Picula za tportal

22.04. (01:00)

Napokon nešto šašavo, a dobro

Film ‘Sinners’: Blues i vampiri

Raspjevana komedija iz doba Velike depresije poput ‘O Brother Where Art Thou’, prohibicijski krimić s elementima vesterna poput ‘Lawless’, rasna studija umotana u mjuzikl poput nedavne verzije ‘Color Purple’ i vampirska makljaža poput one u ‘From Dusk Til Dawn’. I sve to u jednom potpuno ludom filmu. Kažu u uvodu recenzije na Ravno do dna, a pogledajte što kažu na Forumu. Na Rotten Tomatoes ima 98% pozitivnih kritika.

09.04. (14:00)

Okupacija u humornim slikama

Fiume o Morte: Film koji se ugradio u tkivo grada Rijeke više od same povijesne okupacije

Nastajao deset godina, životni projekt riječkog redatelja uvezuje 16 mjeseci, riječima redatelja, “doslovno lude, luđačke okupacije” Rijeke od strane Gabrielea D’Annunzija, konstruirajući ih na temelju bogate arhive i dugogodišnjeg istraživačkog rada, a onda ih, zaigrano i humoristično, oživljava u sadašnjici. I dok cijelo vrijeme pišemo o pamćenju, prvo što će film učiniti vidljivim je – zaborav. Kroz anketu odmah na početku se otkriva kako se još rijetki mogu prisjetiti tko je bio Gabriele D’Annunzio, kao što ni sam grad ne ostavlja previše tragova okupacije. U Fiume o morte! izokreće se D’Annunzijeva želja da okupacija ostane upamćena kao spektakl. Kroz humor se ističe grotesknost svih okupatorskih elemenata. Kulturpunkt

08.04. (18:00)

Za zahtjevniju publiku

Radić o filmu “Dobra djeca”: Film kakav se rijetko susreće u ovdašnjim kinematografijama

“Dobra djeca” minimalistički su film “bez radnje”, ali s bogatim i posve nenametljivim podtekstom. Otvaraju ga dulji statični kadrovi detalja interijera kuće iz 1970-ih ili 1980-ih, što je navještaj toga da će upravo ta dvokatna kuća s potkrovljem, zajedno sa svojim dvorištem i vrtom – dakle, jedan, ali slojevit prostor – biti lik ravnopravan onim ljudskima. A ti ljudski stariji su brat (Filip Šovagović) i mlađa sestra (Nina Violić) koji čiste i pospremaju kuću nakon majčine smrti kako bi je priredili za prodaju. Nema nategnutih dramskih situacija, nema flešbekova iz djetinjstva i mladosti – većinom samo svjedočimo “banalnim” radnjama. Zbog svoje, konvencionalno gledano, neatraktivne prirode film će zasigurno imati malo kinogledatelja, ali njegova visoka kvaliteta je neupitna. Damir Radić za Novosti.

07.04. (09:00)

Još jedan čovjek koji nije mogao šutjeti

Mirotvorac: Reihl-Kir je bio lice institucije države koja uistinu brine do svih građana i do mira, no takva je država izgleda morala umrijeti

“Mirotvorac” je novi dokumentarni filmski hit koji plijeni pažnju pitkošću, rijetkim arhivskim snimkama i sveprožimajućom tjeskobnom atmosferom od početka do kraja, a redateljski postupci su usmjereni da uglavnom priča logično teče poput rijeke, s izuzetkom početka i kraja koji su povezani poput dvije strane istog novčića. Film nudi hipotezu da je Kirovo ubojstvo bilo i ubojstvo za primjer (u cilju ušutkivanja), a isto tako, nisu dani odgovori na pitanje zašto su poslije poznati hrvatski političari u zadnji čas odustali od odlaska na pregovore u Tenju, iz koje se Kir, te njegovi suputnici Zobundžija i Knežević neće vratiti živi. Film Ivana Ramljaka duboko ponire u introspektivne sfere na način koji bi svaka poštena, odgovorna osoba s ikakvim integritetom smatrala normalnim, ali narativ prevladavajućeg političkog mnijenja ga smatra štetnim. Ravno do dna