Ne bojte se, to su samo zabrinuti građani.
Ono što je, međutim, zajedničko i ‘South Parku’ i ‘Simpsonima’ i još nekim animiranim sitcomovima (‘Rick i Morty’, na primjer) jest da, iako dječurlija u njima ne odrasta, oni zapravo nisu djeca i nikad nisu ni bili, osim što su dječjeg uzrasta, idu u školu i govore blentavim dječjim glasićima. Preciznije, Kyle, Cartman, Stan, Kenny i ekipa djeca su taman toliko da bi mogla biti nezrela, tipično dječje sebična i kapriciozna, ali njihovo djelovanje na svijet oko sebe, njihov brutalni cinizam, nerijetko i okrutnost – totalno su odrasli. Takav je i sâm ‘South Park’. S razigranom, nesputanom i direktnom nezrelošću nasmijavaju nas već skoro trideset godina, ali njihova su oštrina, oporost, politička nekorektnost, direktnost, prostačenje, eksplicitni seksualni sadržaji i teme nimalo nevini i djetinji. Ove sezone je u fokusu Trump, njegov odnos sa Sotonom i JD Vance-om, kao i drugi aktualni društveni i politički događaji. Zrinka Pavlić za tportal
Mi obitelj smo za vikend bili kod mog dide na Šolti. Mama je za obid kuvala manistru sa bobom i bižima. Dida je rekao: „Moran poć!“ Mama je pitala: „Di ćeš sad? Brzo će bit ručak!“ Dida je rekao: „Iden čas u partizane! Vratiću se za uru vrimena!“ Mama je zakolutačila sa očima. Ja sam uletijo: „Mogu li ja sa tobon, dida?“ Dida je rekao: „Pre si ti mali za u partizane! Nisi još dorasta ni za kurira!“ Ja sam se rascmoljijo: „A pliiiiiiz, dida!“ Dida je rekao: „Aj okej! Uzmi oni buketić gerbera iz moje sobe, pa gibamo!“
Ja i dida i onaj njegov frend barba Tonino smo stajali isprid spomenika. Na spomeniku je bijo neki vojnik sa bombom u ispruženoj ruki. Dida je meni rekao: „To ti je naš Bombiša!“ Barba Tonino je rekao: „Već priko seandes godina pokušava itnit bombu i ne polazi mu za rukon!“ Dida je rekao: „A nanišanija je drito na zgradu općine! Jesi ubra?“ Ja sam rekao: „Ubra san!“ Barba Tonino je rekao: „Ali ne odustaje! Čelična volja!“ Dida je rekao: „Odnosno mramorna!“ Novo poglavlje iz Bilježnice Robija K.
Dogodilo se ono čega sam se već mjesecima pribojavao. Pored podsljemenskog vinograda, u kojem već skoro dvije godine živim, uparkirao se dobro mi poznat auto. Auto mog stanodavca, gazde Ivice Todorića. Upoznao me sa svojom kćeri. Imala je na sebi neki parfem koji me blago omamio. Ali na skroz drugi način omamilo me ono što mi je Iva rekla: “Moj tata ima problem s vama. Već ne znam koliko pokušava vam reći da morate iselit iz ove kućice… Ali previše je mekana srca, pa nikako da skupi snage za to.” “Nećete me valjda potjerat na ulicu sad pred Božić, pa di vam je srce!” zavapio sam.
“Moja Iva ima i previše srca. Na internetu je otvorila Srculence. Ljudi joj šalju srca iz čitavog svijeta. Čak je kolekciju srca prijavila u Ginisovu knjigu rekorda i nadam se da će ući u tu slavnu knjigu”, ne bez ponosa izgovorio je Todorić.
“Znači, vi ste nekad skupljali Konzumove dućane, a vaša kći srca, ko na etiketi za Radensku. Ljubav je pobijedila trgovački duh. Ne može se samo trgovat, treba i voljeti, praštati”, rekao sam. “Ne govori gluposti, ne živi se samo od srca i ljubavi. Iva je, ako to ne znaš, otvorila cvjećarnicu Atelier sreće…” “Ipak je, znači, ona naslijedila vašu strast prema cvijeću! Pa i vi ste počeli kao prodavač cvijeća!”
“Tako je. Ona sad želi od ove kućice u vinogradu napravit novu cvjećarnicu u kojoj će prodavat cvijeće koje će posaditi ovdje u vinogradu”, rekao je Todorić… nova zgoda Nacionalne groupie
Uspio sam vojnog kapelana don Stojića uvjerit da je papa zatražio da neki karizmatični svećenik iz Hrvatske obavi obred tjeranja zla u Ministarstvu kulture… Vidjelo se da je ministrici totalni kaos u glavi. Pred ljeto su joj u Ministarstvo upali europski istražitelji, policija, vršili premetačinu, bruka teška ispala u medijima, sad joj je pred Božić pak tu upao svećenik egzorcist i prska sve oko sebe svetom vodicom kao ona vrtna prskalica koja zalijeva travnjak pred kućom. Pa ovo više nije Ministarstvo kulture, nego ministarstvo cirkusa, moguće da je pomislila gledajući zblenuto ovaj cirkus.
“U moj ured nećete ući, to vam ne dopuštam!” napokon je uspjela izgovorit.
“Ako neće on, mogli bi opet europski istražitelji, njima to nećete moći zabranit kad vam pod nos pokažu sudski nalog”, opet sam joj dosolio.
Da, više se uopće nisam bojao ministrice. Ionako se svuda priča da će uskoro biti zamijenjena nekim novim. Don Stojić se popeo na prvi kat Ministarstva. Neki službenici pokorno su mu otvarali vrata svojih ureda da ih posveti. I valjda da tako steknu blagoslov da ih i novi ministar ostavi u njihovim sigurnim gnijezdima u ovo doba krize i velikih troškova, poskupljenja. Nova zgoda Nacionalne groupie
Pavlu Svircu je u novoj zgodi iz kombija pala Titova bista koju su dofurali Katarina Peović i Alen Vitasović. Ubrzo stiže jugić s natpisom “Luzeri”…
Iz auta su izašla neka dva lika, fizički su izgledali skoro kao ja, kratka kosa, naočale.
“Pao Maršal”, nasmiješio se jedan od njih. Rekao sam im da su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu. “Taman da pomognete svom subratu luzeru.”
“Gle, stari, mi nismo luzeri, samo nam se tako zove bend”, odvratio je onaj s nešto modernijim naočalama.
“Da, ni ja nisam luzer, samo tako izgledam”, dlanom sam prešao preko svoje mrljave, stare jakne.
A onda mi je zabljesnulo u malom mozgu. Bend im se zove Luzeri… Čekaj, pa to su oni koji će uz Remi i Elemental na novogodišnju noć nastupit na Trgu!
“Čekaj, pa vi ste ti tipovi… Baš sam se pitao kako izgledaju članovi benda Luzeri. Niste me razočarali… Pa vama je baš krenulo u životu, rasturate. Na Novu godinu nastupate usred Zagreba. Tompsonu je to nedostižan san. On uskoro neće smjet nastupit nigdje u Zagrebu zbog onog svog pozdrava za dom, kamoli na Trgu… Totalno ste nadjačali Tompsona.”
“Ne natječemo se mi ni s kim, to su kapitalističke gluposti.”
“Naravno da se ne natječe kad ste luzeri, ne sluša vas valjda više od pedeset ljudi. A Tompsona slušaju tisuće i tisuće…”
“Ti možda jesi luzer, mi se ne osjećamo tako.”
Prodavač na Hreliću mi je rekao nešto od čega mi je jeza prošla po čitavom tijelu. Da je požar podmetnut samo da bi u njemu izgorjela i bilježnica pokojnog Bandića, ona famozna, misteriozna bilježnica u koju je zapisao sve ljude koje je nečim zadužio.
“Pa zašto jednostavno nju nisu zapalili, nego čitav neboder?” pitao sam.
“Nisu je mogli naći. Pročulo se da je Bandić tu bilježnicu pred smrt sakrio u kutijama u kojima je arhiv porezne uprave. A taj arhiv bio je u neboderu raspoređen na sedmom, osmom, devetom i desetom katu. Nikako među svim tim kutijetinama, papirima nisu mogli naći bilježnicu. A bilo je i onih s protivničke strane koju su kopali za njom. Pa su ovi kojima je stalo da bilježnica nikad ne bude pronađena, jednostavno zapalili sve katove s arhivom porezne uprave”, Jozi je podrhtavao glas dok je sve to tiho izgovarao, stalno se osvrtao oko sebe.
“A šta je onda s onim klincima tiktokerima koje su uhapsili? Šta nisu oni zapalili kutije s arhivom?”
“Daj molim te, radiš u Nacionalu, a tako si naivan. Tiktokeri, haha…”
Onda se sagnuo i uzeo sa štanda neke stare papire na kojima su bile skice, projekti. Rekao je da se na tim papirima nalaze ucrtane sve instalacije u Vjesnikovu neboderu… Iz nove zgode Nacionalne groupie
Stari me ove godine nije htio povesti u Vukovar. Ali našli smo se u Zagrebu. On i nekoliko njegovih suboraca sjedili su na terasi kafića u Bogovićevoj. Svi su na sebi imali crne majice s oznakom HOS-a i crne beretke. Nosili su i crnu zastavu HOS-a na kojoj je pisalo Za dom spremni. Tu zastavu nisu spustili na pod, nego su je zabili uz suncobran na terasi. Ljudi su prolazili, neki su se mrštili kad bi vidjeli crnu zastavu. A moj stari im se kesio u facu:
“Šta je, purgeri, šta buljite. Tomašević u vašem smrdogradu zabranio naš stari hrvatski pozdrav. E, pa nama ga neće zabranit, jebem li vam mamicu purgersku…”
Uskoro je Bogovićevom prošao glumac i možemovac Vili Matula. Kad je ugledao crnu zastavu HOS-a, zastao je.
“Jel znate da su u Zagrebu zabranjeni taj pozdrav i ustaško obilježje?” izgovorio je.
“Znamo, pa šta.”
“Maknite to ili zovem policiju”, Matula se mašio za mobitel.
“Makni se ti ili ti ja zovem HOS-ovce”, nasmijao mu se moj stari.
Vili je počeo tipkat na mobitel. Jedan od suboraca mog starog naglo je ustao. Uplašio sam se da će napasti Matulu. Nova (ne)zgoda Nacionalne groupie
Beroš mi je rukom prelazio preko kralježnice.
“Ovo je gore nego što sam mislio”, promrmljao je iza maske.
“Kako mislite gore nego što ste mislili?”
“Kičma vam se toliko iskrivila da to nikakve vježbe više nisu u stanju ispravit. Nije ni čudo da trpite tolike bolove.”
“Da, pogotovo kad pišem kolumne za Nacional, sav se iskrivim nad laptopom. Dakle, čak i da uporno vježbam, idem u toplice, ništa se ne bi popravilo.”
“Samo bi možda odgodilo neizbježno. Operacija jedino ovo rješava. Možemo još obavit pregled magnetskom rezonancom, ali dovoljno sam iskusan da i ovako vidim koliko vam je skolioza uznapredovala, koliki je pritisak na donji dio kralježnice.”
“Koliko bih morao mirovat, ležat nakon operacije?”
“Najmanje mjesec dana.”
Zamislio sam se.
“Problem je u tome što živim u potleušici u vinogradu Ivice Todorića. A on je maltene bankrotirao, ništa ne zarađuje, ne plaća režije, stižu mu ovrhe. Možda će mu i taj vinograd i potleušicu uzet. A onda mogu ležat samo na ulici.”
“Strašno je to kad čovjek ima pa nema”, Beroš je zatresao glavom.
“Da, jedino ako si u HDZ-u nikad ne možeš izgubit. Evo, vi imate i optužnicu, a ipak nećete kao Todorić završit bez igdje ičega. Todorić se zaratio s HDZ-om i evo mu sad”, rekao sam. Nova operacija Nacionalne groupie
Ako satiru uzmemo kao preteču političke borbe, satiričari nisu radili u dobrom i pozitivnom društvu. Ako to uzmemo u obzir, onda se to nimalo ne isplati u smislu zarade, a tu su cenzura, autocenzura i tabu teme kojima se nastojimo baviti. Ali u smislu časti, nema boljeg. Takoreći ste jedini ili vas ima nekoliko i nema konkurencije na tržištu, pa ćemo u rubrici hrvatskih satiričara biti zapisani zlatnim slovima jer neće biti nikog drugog. Što se tiče video i TV satire, sada su aktivne samo “Prime time” i Šprajcovo “Stanje nacije” u kojem i ja dajem svoj doprinos. Dakle, spala knjiga na dva slova. Borna Sor u razgovoru za Novosti. Nedavno je Borna zajedno s Domagojem Zovakom održao tribinu na temu satire (Novosti).
Dok sam palio lampion, na Francekovu grobu pojavio se povjesničar Ante Nazor. On je pak donio neku običnu, bijelu svijeću. Nisam mogao da mu ne kažem:
“Nisi se baš isprsio… Prvom predsjedniku došao si zapalit svijeću kakve su se kupovale u Jugoslaviji u doba nestašica struje. Drugačijih svijeća nije ni bilo, samo te bijele s kojih bi hrpa voska kapala po stolnjacima, rukama.”
“Svijeća je svijeća”, odvratio je Nazor.
“Jugoslavija je Jugoslavija. Ti si već prilično star, dakle nosio si zvijezdu petokraku dok su te primali u pionire, dok si služio JNA.”
“Jesam, da.”
“I ti bi sad tu petokraku zabranio ustavom, tako si nedavno izjavio na N1.”
Nazor je šutio.
“Kako te nije bilo sram izlanut tako nešto. Pa nosiš prezime slavnog partizana Vladimira Nazora… Evo, i tvoj mili Franjo Tuđman s petokrakom na čelu borio se protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. I sad bi ti ustavom zabranjivao petokraku”, nastavio sam… Nova zogda Nacionalne groupie