Ne bojte se, to su samo zabrinuti građani.
Pavlu Svircu je u novoj zgodi iz kombija pala Titova bista koju su dofurali Katarina Peović i Alen Vitasović. Ubrzo stiže jugić s natpisom “Luzeri”…
Iz auta su izašla neka dva lika, fizički su izgledali skoro kao ja, kratka kosa, naočale.
“Pao Maršal”, nasmiješio se jedan od njih. Rekao sam im da su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu. “Taman da pomognete svom subratu luzeru.”
“Gle, stari, mi nismo luzeri, samo nam se tako zove bend”, odvratio je onaj s nešto modernijim naočalama.
“Da, ni ja nisam luzer, samo tako izgledam”, dlanom sam prešao preko svoje mrljave, stare jakne.
A onda mi je zabljesnulo u malom mozgu. Bend im se zove Luzeri… Čekaj, pa to su oni koji će uz Remi i Elemental na novogodišnju noć nastupit na Trgu!
“Čekaj, pa vi ste ti tipovi… Baš sam se pitao kako izgledaju članovi benda Luzeri. Niste me razočarali… Pa vama je baš krenulo u životu, rasturate. Na Novu godinu nastupate usred Zagreba. Tompsonu je to nedostižan san. On uskoro neće smjet nastupit nigdje u Zagrebu zbog onog svog pozdrava za dom, kamoli na Trgu… Totalno ste nadjačali Tompsona.”
“Ne natječemo se mi ni s kim, to su kapitalističke gluposti.”
“Naravno da se ne natječe kad ste luzeri, ne sluša vas valjda više od pedeset ljudi. A Tompsona slušaju tisuće i tisuće…”
“Ti možda jesi luzer, mi se ne osjećamo tako.”
Prodavač na Hreliću mi je rekao nešto od čega mi je jeza prošla po čitavom tijelu. Da je požar podmetnut samo da bi u njemu izgorjela i bilježnica pokojnog Bandića, ona famozna, misteriozna bilježnica u koju je zapisao sve ljude koje je nečim zadužio.
“Pa zašto jednostavno nju nisu zapalili, nego čitav neboder?” pitao sam.
“Nisu je mogli naći. Pročulo se da je Bandić tu bilježnicu pred smrt sakrio u kutijama u kojima je arhiv porezne uprave. A taj arhiv bio je u neboderu raspoređen na sedmom, osmom, devetom i desetom katu. Nikako među svim tim kutijetinama, papirima nisu mogli naći bilježnicu. A bilo je i onih s protivničke strane koju su kopali za njom. Pa su ovi kojima je stalo da bilježnica nikad ne bude pronađena, jednostavno zapalili sve katove s arhivom porezne uprave”, Jozi je podrhtavao glas dok je sve to tiho izgovarao, stalno se osvrtao oko sebe.
“A šta je onda s onim klincima tiktokerima koje su uhapsili? Šta nisu oni zapalili kutije s arhivom?”
“Daj molim te, radiš u Nacionalu, a tako si naivan. Tiktokeri, haha…”
Onda se sagnuo i uzeo sa štanda neke stare papire na kojima su bile skice, projekti. Rekao je da se na tim papirima nalaze ucrtane sve instalacije u Vjesnikovu neboderu… Iz nove zgode Nacionalne groupie
Stari me ove godine nije htio povesti u Vukovar. Ali našli smo se u Zagrebu. On i nekoliko njegovih suboraca sjedili su na terasi kafića u Bogovićevoj. Svi su na sebi imali crne majice s oznakom HOS-a i crne beretke. Nosili su i crnu zastavu HOS-a na kojoj je pisalo Za dom spremni. Tu zastavu nisu spustili na pod, nego su je zabili uz suncobran na terasi. Ljudi su prolazili, neki su se mrštili kad bi vidjeli crnu zastavu. A moj stari im se kesio u facu:
“Šta je, purgeri, šta buljite. Tomašević u vašem smrdogradu zabranio naš stari hrvatski pozdrav. E, pa nama ga neće zabranit, jebem li vam mamicu purgersku…”
Uskoro je Bogovićevom prošao glumac i možemovac Vili Matula. Kad je ugledao crnu zastavu HOS-a, zastao je.
“Jel znate da su u Zagrebu zabranjeni taj pozdrav i ustaško obilježje?” izgovorio je.
“Znamo, pa šta.”
“Maknite to ili zovem policiju”, Matula se mašio za mobitel.
“Makni se ti ili ti ja zovem HOS-ovce”, nasmijao mu se moj stari.
Vili je počeo tipkat na mobitel. Jedan od suboraca mog starog naglo je ustao. Uplašio sam se da će napasti Matulu. Nova (ne)zgoda Nacionalne groupie
Beroš mi je rukom prelazio preko kralježnice.
“Ovo je gore nego što sam mislio”, promrmljao je iza maske.
“Kako mislite gore nego što ste mislili?”
“Kičma vam se toliko iskrivila da to nikakve vježbe više nisu u stanju ispravit. Nije ni čudo da trpite tolike bolove.”
“Da, pogotovo kad pišem kolumne za Nacional, sav se iskrivim nad laptopom. Dakle, čak i da uporno vježbam, idem u toplice, ništa se ne bi popravilo.”
“Samo bi možda odgodilo neizbježno. Operacija jedino ovo rješava. Možemo još obavit pregled magnetskom rezonancom, ali dovoljno sam iskusan da i ovako vidim koliko vam je skolioza uznapredovala, koliki je pritisak na donji dio kralježnice.”
“Koliko bih morao mirovat, ležat nakon operacije?”
“Najmanje mjesec dana.”
Zamislio sam se.
“Problem je u tome što živim u potleušici u vinogradu Ivice Todorića. A on je maltene bankrotirao, ništa ne zarađuje, ne plaća režije, stižu mu ovrhe. Možda će mu i taj vinograd i potleušicu uzet. A onda mogu ležat samo na ulici.”
“Strašno je to kad čovjek ima pa nema”, Beroš je zatresao glavom.
“Da, jedino ako si u HDZ-u nikad ne možeš izgubit. Evo, vi imate i optužnicu, a ipak nećete kao Todorić završit bez igdje ičega. Todorić se zaratio s HDZ-om i evo mu sad”, rekao sam. Nova operacija Nacionalne groupie
Ako satiru uzmemo kao preteču političke borbe, satiričari nisu radili u dobrom i pozitivnom društvu. Ako to uzmemo u obzir, onda se to nimalo ne isplati u smislu zarade, a tu su cenzura, autocenzura i tabu teme kojima se nastojimo baviti. Ali u smislu časti, nema boljeg. Takoreći ste jedini ili vas ima nekoliko i nema konkurencije na tržištu, pa ćemo u rubrici hrvatskih satiričara biti zapisani zlatnim slovima jer neće biti nikog drugog. Što se tiče video i TV satire, sada su aktivne samo “Prime time” i Šprajcovo “Stanje nacije” u kojem i ja dajem svoj doprinos. Dakle, spala knjiga na dva slova. Borna Sor u razgovoru za Novosti. Nedavno je Borna zajedno s Domagojem Zovakom održao tribinu na temu satire (Novosti).
Dok sam palio lampion, na Francekovu grobu pojavio se povjesničar Ante Nazor. On je pak donio neku običnu, bijelu svijeću. Nisam mogao da mu ne kažem:
“Nisi se baš isprsio… Prvom predsjedniku došao si zapalit svijeću kakve su se kupovale u Jugoslaviji u doba nestašica struje. Drugačijih svijeća nije ni bilo, samo te bijele s kojih bi hrpa voska kapala po stolnjacima, rukama.”
“Svijeća je svijeća”, odvratio je Nazor.
“Jugoslavija je Jugoslavija. Ti si već prilično star, dakle nosio si zvijezdu petokraku dok su te primali u pionire, dok si služio JNA.”
“Jesam, da.”
“I ti bi sad tu petokraku zabranio ustavom, tako si nedavno izjavio na N1.”
Nazor je šutio.
“Kako te nije bilo sram izlanut tako nešto. Pa nosiš prezime slavnog partizana Vladimira Nazora… Evo, i tvoj mili Franjo Tuđman s petokrakom na čelu borio se protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. I sad bi ti ustavom zabranjivao petokraku”, nastavio sam… Nova zogda Nacionalne groupie
“Kakav ti je to buket?” upitao sam Dalibora Matanića pred Van Goghom i pokazao na cvijeće na stolu.
“Urednici Glorije sam ga išao odnijet…”
“Očito ga nije htjela primit. Totalno je razumijem. Pa zbog intervjua s tobom u Gloriji život joj je postao noćna mora. Nema tko je ne napada zbog tog što je zlostavljaču žena pružila priliku da govori o sebi i patnjama kroz koje je prošao nakon što su ga po medijima razvlačili kao zlostavljača žena. Uostalom, sam si priznao da si ih iskorištavao i zlostavljao pod utjecajem cuge i droge.”
“Da, to me upropastilo.”
Na terasi Van Goga pojavila se feministička aktivistica i novinarka Jutarnjeg Snježana Pavić.
“Ona te ne podnosi, piše stalno protiv tebe. Evo, kad već imaš ovaj buket cvijeća, pokloni ga njoj, probaj je izmanipulirat da počne malo bolje pisat o tebi. Nema žene koja ne pada na lijepo cvijeće, makar bila i feministica.”
Snježana je sjela par stolova od nas, izvadila laptop. Matanić je ustao i prišao joj s buketom. Nažalost, nisam čuo što govori Snježani, bio sam previše udaljen od njih. Samo sam vidio trenutak kad joj se osmjehuje i pruža joj buket. Snježana je prihvatila buket, a onda ga bacila na pod i izgazila nogom. Nova zgoda Nacionalne groupie
Boris Rašeta je Pavla Svirca u novoj zgodi odveo u bolnicu nakon što je trpio nesnosne bolove.
Rašeta mi je pomogao da izađem iz auta, doveo me do porte. Portira je tražio da ga spoji s neurokirurgom Vilijem Berošem.
“Čekaj, tome si se dosjetio… Misliš da moje bolove svojim moćima može ukloniti Super Vili kao što je u koroni uklanjao strahove postarijih žena koje su svršavale na njega usprkos njegovom niskom rastu i ne baš impresivnom izgledu.
Beroš me odmjerio.
“To bi i za vas bilo korisno”, nastavio je Rašeta. Po medijima bruje da se nitko neće dati vama u ruke da ga operirate… Godinama ste bili u politici, totalno ste ispali iz forme, u stresu ste zbog DORH-ove optužnice da ste okrali ovu istu bolnicu u kojoj sad ponovo radite… Da svoju prvu povratničku operaciju uspješno izvedete na kolumnistu Nacionala, on bi to opisao u kolumni i svi bi ostali mediji to prenosili. Ljudima biste tako vratili povjerenje u vašu kompetenciju i vještinu neurokirurga.”
“U redu, prvo ćemo obavit pregled kralježnice vašeg kolege. Dođite sutra u podne”, rekao je Beroš.
Dok smo izlazili iz bolnice, rekao sam Rašeti:
“Divno si ovo smislio, da ja budem pokusni kunić Berošu, da se na mojoj kičmi vježba!”
Dok smo hodali po tržnici u potrazi za švercerima, za jednim štandom spazio sam bradatog čovjeka čija se fotka zadnjih dana provlačila po medijima. Bio je to multimedijalni umjetnik Milan Božić. Baš sam se razveselio što ga vidim.
“Vidiš onog tamo…”, pokazao sam starom na Božića.
“Jel to švercer?” upitao je stari.
“To je branitelj. Možemo-branitelj.”
“On je napokon pokazao da ne moraju svi branitelji biti stereotipni ko tvoja ekipa… Ne sluša Tompsona, ne nosi na crnoj majici ZDS natpis, protivi se vašim zabranama ljevičarskih predstava i festivala.”
“Pa to onda nije branitelj!” razbjesnio se stari.
“Kako nije, pa prošao je bojišta kao i ti, obranio je Hrvatsku.”
“Ma nemoj mi reć…”, stari je zakoračio prema štandu za kojim je stajao Božić. “Ja za dom nisam spreman”, smireno je odvratio.
“A šta si to onda branio u ratu?”
“Domovinu”, Božić je raspoređivao češnjak na štandu.
“Znači, ti si za domovinu spreman?”
“Tajo, on se druži s Nepajcem… Vidijo san ih kako se jube”, drukao me moj polubrat Gojko.
“I ja sam ga vidio prije dva tjedna! Spavao je taj Nepalac s njim na madracu u onoj njegovoj straćari!” zgađeno će stari.
“Pa šta s tim? Trebate li se zbog tog odreći sina?” upitao je Božić.
“A šta bi ti napravio da ti se sin jebe s Nepalcem!?” zagrmio je stari.
“Evo što bih napravio…”, Božić je pružio ruku prema meni i zagrlio me. Nova zgoda Nacionalne groupie.
Jer smo, kako kaže, “dio sveta”, budući da se to i velikima događa. Satira tu ima važnu ulogu da razotkriva i razobličava tај oblak bulšitinga koji se nadvio nad našom civilizacijom. Naravno da nas zlotvori prepoznaju kao neprijatelje. Boli ih istina i treba da ih boli – kaže srpski voditelj za Ravno do dna, koji u zagrebačkom SC-u nastupa s priredbom „Priče i p(j)esme”. Nije sretan zato što se kod nas zatvorila Al Jazeera, i njemu izgleda da svijet odlazi “dođavola”, ali ne smatra da će, barem kod nas, doći do rata. Od satiričnih voditelja, najviše voli Jona Stewarta, a u Zagreb obično svraća kada ide na more ili na zimovanje, a ima i ritual u kojem obično kupi neku knjigu ili strip.