Ne bojte se, to su samo zabrinuti građani.
“Kakav ti je to buket?” upitao sam Dalibora Matanića pred Van Goghom i pokazao na cvijeće na stolu.
“Urednici Glorije sam ga išao odnijet…”
“Očito ga nije htjela primit. Totalno je razumijem. Pa zbog intervjua s tobom u Gloriji život joj je postao noćna mora. Nema tko je ne napada zbog tog što je zlostavljaču žena pružila priliku da govori o sebi i patnjama kroz koje je prošao nakon što su ga po medijima razvlačili kao zlostavljača žena. Uostalom, sam si priznao da si ih iskorištavao i zlostavljao pod utjecajem cuge i droge.”
“Da, to me upropastilo.”
Na terasi Van Goga pojavila se feministička aktivistica i novinarka Jutarnjeg Snježana Pavić.
“Ona te ne podnosi, piše stalno protiv tebe. Evo, kad već imaš ovaj buket cvijeća, pokloni ga njoj, probaj je izmanipulirat da počne malo bolje pisat o tebi. Nema žene koja ne pada na lijepo cvijeće, makar bila i feministica.”
Snježana je sjela par stolova od nas, izvadila laptop. Matanić je ustao i prišao joj s buketom. Nažalost, nisam čuo što govori Snježani, bio sam previše udaljen od njih. Samo sam vidio trenutak kad joj se osmjehuje i pruža joj buket. Snježana je prihvatila buket, a onda ga bacila na pod i izgazila nogom. Nova zgoda Nacionalne groupie
Boris Rašeta je Pavla Svirca u novoj zgodi odveo u bolnicu nakon što je trpio nesnosne bolove.
Rašeta mi je pomogao da izađem iz auta, doveo me do porte. Portira je tražio da ga spoji s neurokirurgom Vilijem Berošem.
“Čekaj, tome si se dosjetio… Misliš da moje bolove svojim moćima može ukloniti Super Vili kao što je u koroni uklanjao strahove postarijih žena koje su svršavale na njega usprkos njegovom niskom rastu i ne baš impresivnom izgledu.
Beroš me odmjerio.
“To bi i za vas bilo korisno”, nastavio je Rašeta. Po medijima bruje da se nitko neće dati vama u ruke da ga operirate… Godinama ste bili u politici, totalno ste ispali iz forme, u stresu ste zbog DORH-ove optužnice da ste okrali ovu istu bolnicu u kojoj sad ponovo radite… Da svoju prvu povratničku operaciju uspješno izvedete na kolumnistu Nacionala, on bi to opisao u kolumni i svi bi ostali mediji to prenosili. Ljudima biste tako vratili povjerenje u vašu kompetenciju i vještinu neurokirurga.”
“U redu, prvo ćemo obavit pregled kralježnice vašeg kolege. Dođite sutra u podne”, rekao je Beroš.
Dok smo izlazili iz bolnice, rekao sam Rašeti:
“Divno si ovo smislio, da ja budem pokusni kunić Berošu, da se na mojoj kičmi vježba!”
Dok smo hodali po tržnici u potrazi za švercerima, za jednim štandom spazio sam bradatog čovjeka čija se fotka zadnjih dana provlačila po medijima. Bio je to multimedijalni umjetnik Milan Božić. Baš sam se razveselio što ga vidim.
“Vidiš onog tamo…”, pokazao sam starom na Božića.
“Jel to švercer?” upitao je stari.
“To je branitelj. Možemo-branitelj.”
“On je napokon pokazao da ne moraju svi branitelji biti stereotipni ko tvoja ekipa… Ne sluša Tompsona, ne nosi na crnoj majici ZDS natpis, protivi se vašim zabranama ljevičarskih predstava i festivala.”
“Pa to onda nije branitelj!” razbjesnio se stari.
“Kako nije, pa prošao je bojišta kao i ti, obranio je Hrvatsku.”
“Ma nemoj mi reć…”, stari je zakoračio prema štandu za kojim je stajao Božić. “Ja za dom nisam spreman”, smireno je odvratio.
“A šta si to onda branio u ratu?”
“Domovinu”, Božić je raspoređivao češnjak na štandu.
“Znači, ti si za domovinu spreman?”
“Tajo, on se druži s Nepajcem… Vidijo san ih kako se jube”, drukao me moj polubrat Gojko.
“I ja sam ga vidio prije dva tjedna! Spavao je taj Nepalac s njim na madracu u onoj njegovoj straćari!” zgađeno će stari.
“Pa šta s tim? Trebate li se zbog tog odreći sina?” upitao je Božić.
“A šta bi ti napravio da ti se sin jebe s Nepalcem!?” zagrmio je stari.
“Evo što bih napravio…”, Božić je pružio ruku prema meni i zagrlio me. Nova zgoda Nacionalne groupie.
Jer smo, kako kaže, “dio sveta”, budući da se to i velikima događa. Satira tu ima važnu ulogu da razotkriva i razobličava tај oblak bulšitinga koji se nadvio nad našom civilizacijom. Naravno da nas zlotvori prepoznaju kao neprijatelje. Boli ih istina i treba da ih boli – kaže srpski voditelj za Ravno do dna, koji u zagrebačkom SC-u nastupa s priredbom „Priče i p(j)esme”. Nije sretan zato što se kod nas zatvorila Al Jazeera, i njemu izgleda da svijet odlazi “dođavola”, ali ne smatra da će, barem kod nas, doći do rata. Od satiričnih voditelja, najviše voli Jona Stewarta, a u Zagreb obično svraća kada ide na more ili na zimovanje, a ima i ritual u kojem obično kupi neku knjigu ili strip.
Vlakom sam se za 17 eura odvezao do Splita, od kolodvora pješke hodao do Tompsonove zgrade na Žnjanu. Zvonio mu na portafon dolje. Nikako da mi otvori. Šta sam bezveze putovao 10 sati u vlaku do Splita? Opet poraz i odbijanje? Ma, nema šanse.
Popeo sam se po stepeništu sve do zadnjeg kata. Tamo su na hodniku bile ljestve od radnika koji su krečili zgradu.
Uzeo sam ljestve i po uzoru na moju kolegicu Anku Derifaj krenuo se po njima penjat na Tompsonovu terasu za koju nova sudska vještakinja tvrdi da i nije njegova, nego na nju imaju pravo svi stanari u zgradi.
Tompson je u Hrvatskoj ono što je nekad Bijelo dugme bilo u Jugi. Možda mi se napokon u životu posrećilo. Veća mi je korist da mi Tompson uzme pjesmu, nego sve one nagrade na Goranovu proljeću… Nova zgoda Nacionalne groupie kao i inače, nije prošla kako je očekivao…
Tvorac ruskog satiričnog showa Kukly uspoređuje napade Donalda Trumpa na američke komičare s Putinovim gašenjem emisije u Rusiji. Naglašava da satira razotkriva istinu i štiti demokraciju, dok autoritarni vođe pokušavaju ugušiti smijeh. Iako Trump pokazuje autoritarne sklonosti, američke institucije ograničavaju njegovu moć, za razliku od Putina koji je potpuno podredio Rusiju sebi. Trump je u napadima na neistomišljenike daleko izravniji. Ne skriva da se sveti svojim političkim protivnicima. Šenderovič savjetuje komičarima da ostanu čvrsti, jer smijeh ostaje nezaustavljiv i ključ slobode govora. Možda je Jimmy Kimmel poljuljan, ali Jon Stewart je na TV-u već 30 godina i nitko ga nikad nije smijenio. N1
Don Stojić pozorno me slušao. Onda je rekao:
“Da, o nekim ponorima psihe najbolje je uopće ne govoriti, ne iznositi to na svjetlo dana. A ovi šta žele predavat seksualni odgoj po školama tražit će od učenika da im pišu o svojim seksualnim maštarijama.”
“Bome, da! Pa jeste vidjeli one kartice seksalice koje je Grmoja iznio pred javnost! Pa na tim karticama maltene potiču djecu na razne perverzarije. Na jednoj kartici pitaju da l’ ti bol stvara užitak!?” sav sam se uzvrpoljio.
Na što se Slavica zamislila i onda procijedila:
“Ja bih voljela da mi je u pubertetu netko objasnio da bol u seksu nije nešto nastrano… Jako sam se sramila… To što sam volila… malo grublji seks.”
“Ono što su vješticama i gatarama nekad bile tarot karte, danas su karte seksalice. Crkva mora Tompsonu reći da na svojim koncertima mladima prenese da su karte seksalice zapravo vještičje karte. Možda da čak o tome napiše i pjesmu, u stilu: Neće Hrvatice karte seksalice”, opet sam se ubacio.
“Tebi je sve ovo zajebancija? A meni je sin na putu da postane transrodna osoba!” Slavica je gubila živce.
Onda je priznala don Stojiću da je s jednom prijateljicom često gatala preko tarot karata.
Nova zgoda Nacionalne groupie…
Stari mi je upao u potleušicu. Skoro se onesvijestio kad je vidio da sa mnom na prljavom madracu na podu spava Nepalac, potpuno gol. Onako snen, počeo sam brzo zašprehavat starog:
“Nije ono što misliš…”
“Nego šta je, pederčino prokleta!”
“Samo sam mu pružio sklonište… Došao je sinoć tamo iz svoje zemlje, zapalio njihov parlament…”
“Zašto je gol!” stari je toliko glasno to izgovorio da se i iscrpljeni Nepalac probudio.
Da se ohladi od sve te vatre… Još mu gori sve unutra…”
Stari kao da se malo smirio. Sa zanimanjem je promatrao Nepalca.
“Možda ga je sam Bog poslao”, promrsio je. “Dođi vidi što sam donio.”
Brzo sam navukao hlače, krenuo van za starim.
U vinogradu je bio parkiran kamiončić. Stari je podigao maskirnu ceradu. U prtljažniku sam ugledao šest plinskih boca. Na svakoj je sprejem bilo napisano: ”Bela ciao”…
Jesi to meni donio da imam na čemu kuhat?”
“Skuhat ću ja na tome sranje Milanoviću”, proškrgutao je stari.
“Jesi ti normalan? Kako ćeš to, uhapsit će te odmah ko onog brigadira Krulića… Vidio si kako je prošao kad je pokušo upast na Pantovčak i prijetio im bombom.”… Nova zgoda Nacionalne groupie
Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ.
Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi.”
Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.
“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.
“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”
“O, pederčino jedna!” viknuo je stari… Nova zgoda Nacionalne groupie
“Ne brkajte kruške i jabuke! Ono kad su mene zabranjivali, živjeli smo u tuđoj državi, u Jugoslaviji. Danas živimo u svojoj državi za koju su se izborili naši hrvatski branitelji!” Aralica je opatrnuo Rašetu kao seoski učitelj malog đaka koji nije dobro savladao zadanu lekciju.
Bilo mi je neugodno što ova dva ognjištara toliko rokaju pristojnog Rašetu.
“A možda bi braniteljima ipak bilo draže da umjesto Aralice na književne festivale dovode Tompsona. Lakše je slušat njegove pjesme o povijesti Hrvata, nego čitat Araličine knjižurine o toj istoj povijesti. Tompson sve to sažme i vraća Hrvatima ono što najviše vole, usmenu književnost!” dok sam to izgovarao, odmaknuo sam se od starog taman toliko da me ne može dohvatit sjekirom.
“Ma, Ive, jel ga čujete, sin moj vlastiti… Nitko te ne može osramotit kao vlastito dijete! Ne bih se čudio da saznam da sluša Cecu!” starom se lice iskrivilo u bolnu grimasu.
“Pa demokracija je, di piše da mi sinovi i kćeri hrvatskih branitelja ne smijemo slušat Cecu? Nigdje ne piše. A mi se ipak od vas moramo skrivat, slušat Cecu poskrivećki ko narkomani kad se drogiraju”, odvratio sam.
“Znači, ti em što ideš na Fališ, slušaš i Cecu?!” stari je podigao sjekiru… Nova zgoda Nacionalne groupie