Najbolji albumi u 2021. po izboru Velimira Grgića - Monitor.hr
31.12.2021. (14:00)

Nešto drugačije

Najbolji albumi u 2021. po izboru Velimira Grgića

Velimir Grgić sastavio je listu 12 najboljih albuma koje je slušao ove godine. Vrijedi poslušati jer se na njoj našlo dosta bendova koje nismo primijetili na drugim listama. Ravnododna


Slične vijesti

31.12.2019. (18:45)

Najbolji albumi 2019.

Odlična muzička godina je iza nas s mnoštvom od vrlo dobrih preko odličnih albuma do remek djela, a Monitorovi glazboljupci napravili su selekciju najboljeg od najboljeg, krasnu kolekciju lijepe i zanimljive glazbe.

1.Purple Mountains: ‘Purple Mountains’

26 dana nakon što je izašao ovaj album njegov autor se objesio.

Rijeke suza su isplakane za Davidom Bermanom, ali malo tko upoznat s njegovim likom i djelom je bio iznenađen. Okovi depresije gušili su ga većinu života, a već prvim slušanjem ovog remek djela jasno je da je ono što će se 26 dana kasnije dogoditi na njemu objašnjeno, najavljeno, otpjevano i ostaje kao testament jednog od najgenijalnijih autora ovog našeg doba. Stihovi poput “When the dying’s finally done and the suffering subsides. All the suffering gets done by the ones we leave behind” iz ‘Nights That Won’t Happen’ samo su jedan primjer.

Ljepotu i bol na ovom albumu možeš rezati nožem. Tuga s kojom  je živio pretočena je u savršen poetski sklad opkoljen melodijama koje unatoč težini stihova razaraju dušu na način da želiš još i još i jako boli što dalje nema.

Život je (ponekad, ponekima) sranje, bez obzira u kakav ga celofan upakirali, i Berman je to dobro znao i još preciznije otpjevao u iskrenim pjesmama punih boli, patnje, srcobolje i divote, i slušati ga je čista radost.

 

  1. Slowthai: ‘Nothing Great About Britain’

Slowthai, pravim imenom Tyron Kaymone Frampton, 24-godišnjak je iz Northamptona, karipsko-irskog podrijetla. Kao dijete miješane rase iz radničke klase i samohrane majke koja je još bila tinejdžerka kad ga je rodila, Frampton se doima kao produkt noćnih mora premijera Borisa Johnsona, čijom je plastičnom glavom mahao na dodjeli nagrada Mercury.

‘Nothing Great About Britain’ se ne zaustavlja na, za britanski hip-hop, učestalom prikazu urbanog raspada i socijalnih nejednakosti, nego i zvuči, izgleda i djeluje bijesno i punkerski, kanalizirajući duhovno, ako već ne glazbeno nasljeđe svega od Sex Pistols, The Clash i The Specials, preko The Prodigy i Blur do Skepte i JME-a.

‘Nothing Great About Britain’ ponosno je britanski album, prljavština i nemoć cure iz stihova koji se podjednako bave osobnim životom i Britanijom u vrijeme Brexita. Vješto i nepretenciozno spajajući društveni i politički trenutak s vlastitom biografijom, Slowthai isporučuje polusatni album (ni bonus disk s ranije objavljenim pjesmama nije za baciti) lišen praznog hoda. Istodobno je prepun sarkazma, cinizma, osjećaja manjka privilegije i ljudskosti teško zamislive u prekooceanskoj sceni u pravilu posvećenoj vječnom reinterpretiranju aspiracijskih aspekata poput slave i uspjeha, a ne bilježenju onoga što se trenutno događa, kao što je to ovdje slučaj.

 

  1. Big Thief: ‘Two Hands’

Čak dva vrlo hvaljena albuma obilježila su godinu za bruklinški indie folk bend Big Thief i dali naslutiti da će u sljedećih nekoliko godina oni biti veliko ime naizgled zalazeće, ali vječno žilave nezavisne scene. Centrirani oko sugestivnog, premda možda bojom nedovoljno osebujnog vokala Adrianne Lenker, Big Thief demonstriraju suzdržanost kao glavnu vrlinu svog zvuka.

Organski pristup pjesmama urodio je osjećajem sirove neposrednosti koja istodobno priziva i ranog Neil Younga i ranog Elliotta Smitha. Oba albuma, proljetni “vanzemaljski” ‘U.F.O.F.’ i jesenski “zemaljski” i načelno žešći ‘Two Hands’, mogli su se zapravo uklopiti u neku verziju alternativne povijesti sredine devedesetih u kojoj se macho energija grungea prelila u androgini folk, a ne “sjedim na zahodu s teškim zatvorom” mutaciju post grungea.

Pjesma poput ‘Not’ primjerice zvuči dovoljno univerzalno da bi se jednako uklopila u sedamdesete i u devedesete. S druge strane, Big Thief atmosferski spadaju čvrsto u današnjicu. Pjesme su konstruirane kao labirinti pažljivo filtriranih utjecaja, ali ne ostavljaju retro dojam.

Big Thief nisu zainteresirani za rekreaciju “bolje prošlosti”; umjesto toga njihov samo naizgled sedirani pristup zvuči najčešće kao napadaj panike zarobljen u pauziranoj mikrosekundi.

 

  1. Lingua Ignota: ‘Caligula’

Kristin Hayter je ljuta. Nekadašnja žrtva obiteljskog nasilja kanalizirala je sav svoj bijes kroz nešto više od sat vremena iznimno guste i teške muzike koju je namijenila kao terapiju, prvenstveno sebi, ali i drugim ženama koje su prošle kroz sličan pakao koji je i nju zadesio.

Odbacujući “prisilne patrijarhalne modele civilizirane ženstvenost” poput nježnosti, samoljublja i usvajanja novih hobija u pokušaju nošenja s traumama, Hayter se okrenula glazbi koja je ekstremno nasilna kako u svojoj tematici, tako i u izvedbi te upravo zbog toga sadrži određenu katartičnost koju je ponekad teže pronaći u nešto mekšim muzičkim oblicima.

Njene nasilne, nemilosrdne vizije u sebi ujedinjuju zanimljive i raznolike utjecaje, bilo da se radi o baroknim eskapadama Chelsea Wolfe, harsh noise momentima Pharmakon ili vokalnim stilizacijama Blexe Bargelda i Atille Csihara, i isporučuju jedinstveno muzičko iskustvo koje Hayter naziva “himnama preživjelih”.

Radi se o iznimno teškom djelu koje će odbiti mnoge slušatelje, ali koje je iznimno važno u trenutnom političko-kulturnom kontestu.

 

5. Lana Del Rey: ‘Norman Fucking Rockwell’

Lana kao da je vježbala svih ovih godina za ovaj album i ove pjesme. Jer početak je bio sve samo ne uvjerljiv. Gledali smo je na jednom od prvih nastupa, davno je to bilo, i neugodno je bilo svima. I njoj i nama i ostalima u publici. Ni glasa ni karizme ni stava, tek ponešto pjesama u natruhama, i negdje u daljini obrisi nečega što bi jednom moglo biti. Redali su se albumi, dobri i vrlo dobri, te singlovi od kojih neki i odlični. No da nešto ovako zrelo, uvjerljivo, jednostavno i iijepo kao ‘Norman Fucking Rockwell’ Lana nosi u sebi, pa i nismo baš vjerovali. No on je tu, najbolji pop album unazad dosta vremena i najljepše ljubavno pismo Americi ispisano u posljednjih tko zna koliko godina.

Lanina Amerika i dalje je negdje na pola puta između jave i sna, između istine i lažnog prenemaganja, ofarbana najljepšim bojama izvana, i beskonačno tužna iznutra. No za razliku od prošlih pokušaja, kada je na trenutke znala ispasti i smiješnom u tolikoj želji da dobro ispriča baš tu priču, Lana danas zvuči kao da tu priču može ispričati samo ona i nitko drugi. Sjajno producirane i fantastično napisane pjesme, u nikada do sada ovako dobro pogođenoj atmosferi skrivenih brežuljaka Laurel Canyona. Lana je konačno zakucala do kraja.

 

6. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Ghosteen’

Tragedija ili ne, Nick Cave prošao je katarzu prije ovog albuma i to se čuje. Cijela ova emotivna epopeja od preko sat vremena zrači mirnoćom, prihvaćanjem i staloženošću, za što bi nekom drugom trebala nadljudska snaga. ‘Ghosteen’, s druge strane, zvuči kao da je stvoren rijetkom lakoćom, pjesme od ‘Spinning Song’ do ‘Hollywood’ teku kao same, vrlo jednostavne – osim crno-bijelih tipki i glasa jedva da ima drugih instrumenata – a pune i snažne. Nijedna pjesma ne iskače posebno, ‘Ghosteen’ je jedno cjelovito i emotivno iskustvo, koje iskorištava malo da bi dalo puno. Rijetko lijepa glazba.

 

7. Vampire Weekend: ‘Father of the Bride’

Vampire Weekend spadaju u rijetku skupinu varljivih bendova.

Namame vas ili pak odbiju, ovisno o glazbenim preferencijama, svojim sunčanim, eklektičnim pop senzibilitetom i naglašenom melodičnošću. Sve je puno lalalaaova, ahhova i ohhova, a kad naćulite uši shvatite da Ezra Koening ima cijeli naramak “veselih” stihova poput gore citiranih. Takav oštar kontrast između tekstova i glazbe dovodi do čestog nerazumijevanja ovog benda. S jedne strane, neoprezni će slušatelj kojeg odbije glazba zaključiti kako se radi o banalnom popu, a netko drugi nespreman na niz referenci u tekstovima i glazbi, zaključiti kako se radi o pretencioznom studentskom bendu.

Dugoočekivani ‘Father of The Bride’ prvi je njihov album bez multinstrumentalista Rostama Batmanglija i ujedno je najduži u njihovoj diskografiji. Na tragu prošlog, ‘Modern Vampires of the City’, Vampire Weekend se nastavljaju odmicati od naglašenih utjecaja afropopa i Paula Simona s prva dva albuma prema sve kolažnijoj, eklektičnoj estetici koja crpi od svuda – klupske glazbe, akustičnog folka, countryja, bossa nove, radijskog popa, filmske glazbe… Bend svojim slobodnoreferencirajućim eklekticizmom zapravo sve više podsjeća na Kanyea Westa kao majstora spajanja različitih glazbenih referenci i tradicija u cjelinu koja djeluje vrlo specifično i vrlo osobno.

Zbog dužine, kao i zbog količine različitih motiva, “Father Of The Bride” može djelovati razasuto i nefokusirano. No opetovana slušanja otkrivaju niz pažljivo zamišljenih i realiziranih pjesama koje podsjećaju na puno toga, ali u isto vrijeme odudaraju od svega u modernom indie popu. Voljeli ih – ne voljeli, Vampire Weekend sve više postaju vlastiti žanr. Već ta je činjenica sama po sebi vrijedna poštovanja.

 

8. Black Midi: ‘Schlagenheim’

Black Midi su prošli onu strogu londonsku školu, a i starom Franku Zappi bi se pomalo nasmiješio brk da ih je čuo, ali ono što oni sviraju je mimo svega toga – čista mladost. Bez ograničenja, spontano, iz srca, lišeno proračunatosti, energično, nježno, agresivno, kaotično, taman ne previše samoljubivo; nekad se to zvalo rock.

 

  1. Better Oblivion Community Center: ‘Better Oblivion Community Center’

Phoebe Bridgers i Conor Oberst otvaraju svoj zajednički projekt sjajnom ‘Didn’t Know What I Was in For’, pjesmom koja u četiri minute uspijeva ugurati zasićenost modernom tehnologijom, suvremenim načinom života i bespomoćnost oko naizgled beskonačnih humanitarnih kriza. Pritom ne djeluje ni pretenciozno ni propovjedno, već više kao usputna lamentacija o svakodnevnici, folk rock verzija ‘Fake Plastic Trees’ za novi milenij.

Oberst i Bridgers uspostavljaju atmosferu nesmiljene, vrlo osobne melankolije koju ostatak albuma ima težak zadatak slijediti. Pjesme odreda posjeduju spontanost i šlampavost kakva dolikuje klasičnim folkom inspiriranom indie rocku, a dvoje kantautora pokazuje da imaju više sličnosti nego različitosti.

Oberst je sa svojih 38 godina i otprilike isto toliko različitih izdanja odavno veteran ispovjednog indie rocka. Četrnaest godina mlađa Bridgers ima tek jedan solo album, ali i sve definiraniji stil pisanja pjesama, možda nešto poliraniji i promišljeniji od Oberstovog, no oboje dijele sklonost prema emocionalnoj ogoljelosti kao glavnom kantautorskom alatu.

Better Oblivion Community Center predstavlja mali trijumf neopterećene suradnje i spajanja komplementarnih autorskih stilova u cjelinu koja zrači šarmom i opservacijskim crnim humorom.

 

  1. FKA twigs: ‘Magdalene’

Dugoočekivani drugi album Tahliah Barnett a.k.a. FKA twigs dolazi pet godina nakon hvaljenog ‘LP1’ i četiri od EP-ja ‘M3LL155X’. Unatoč takvom škrtom outputu, Barnett se pokazala kao utjecajna pojava u pop glazbi druge polovice ovog desetljeća. Njen visokostilizirani, senzualni i digitalizirani stil, za koji komotno možemo reći da je uvukao hip hop u 21. stoljeće, osjeti se u radovima daleko komercijalno vidljivih izvođačica poput Banks ili Billie Eilish, ali i suradnjama poput one lanjske s A$AP Rockyjem u ‘Fuck Sleep’. No Twigs ovdje i dalje odbija igrati po pop pravilima, naoružavajući pjesme oštrim zvučnim dizajnom primjerenijim za horror filmove ili video igre negoli radio i klubove.

Glavna atrakcija je akrobatski vokalni pristup koji doista skače posvuda, od egzaltiranih romantičnih stilizacija Kate Bush do agresivnog rapanja, spoken worda, R’n’B stilizacija i poigravanjima brojnim vokalnim efekt.

‘Magdalene’ možda nije cutting edge remek djelo kakvo FKA twigs svojim radom neprekidno naslućuje, ali čak i kad se i uračunaju sve mane, ostaje jako dobar album koji se kvalitetom, maštom i hrabrošću izdiže iznad barem 80 posto suvremene R’n’B i pop produkcije.

 

  1. Big Thief: ‘U.F.O.F.’

Iznimno je teško prodati kompleksnost pod jednostavnost, nešto što Big Thief bez problema rade na svom trećem studijskom albumu. ‘U.F.O.F.’ je ploča na kojoj je Adrianne Lenker svoje poprilično izravne pjesme o nasilju, traumama, odnosima i ljubavi uvila u celofan suptilne poetičnosti, dok je istančana produkcija dojučer bazični indie–pop/indie–folk dodatno produhovila i dala mu na dubini.

Prethodni Big Thief albumi, kao i Lenkerina solo ploča s koje je posudila dvije pjesme za ‘U.F.O.F.’, bili su iznadprosječna ostvarenja s povremenim bljeskovima genijalnosti, no ‘U.F.O.F.’ je podigao čitavu priču na višu razinu kao koncizno djelo koje i na deseto slušanje otkriva nove detalje, bilo u interpretaciji zakučastih stihova, bilo u percepciji iznimno guste zvučne slike koja se tek površnom slušatelju može činiti jednostavnom.

 

  1. Billie Eilish: ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’ 

Debi 17-godišnje Billie Eilish sjajan je primjer utjecaja interneta na generaciju Z, prvu generaciju koja je uz njega odrasla od malih nogu. ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’ nastavlja putem viralnih singlova ‘Ocean Eyes’, ‘Bury Your Friends’ i ‘When the Party’s Over’ te predstavlja terror pop u punom, eklektičnom sjaju.

Premda glazba na ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’ vuče korijene iz brojnih izvora – minimalističkog popa Lorde, rezignirane baladerije Lane Del Rey, sub bass zvučne arhitekture pokupljene iz dubstepa i trapa, indie folka (možemo tako nabrojati još desetak referenci bez većih problema) – svi ti utjecaji se stapaju u jednu vrlo osebujnu mješavinu. Pomaže i to što Bille Eilish i njen brat i producent Finneas O’Connell vrlo često grade pjesme na za pop standarde neobičan način, s puno promjena instrumentala, tzv. beat switcheva pokupljenih iz hip hopa. Takav pristup s jedne strane pojačava filmičnost i dinamiku pjesama, koje se često doimaju kao pop ekvivalenti horor filmova u smislu da tihi intimni trenutak slijedi nagli izljev buke i energije kao svojevrsni audio ekvivalent “jumpscarea”, a s druge ojačava upečatljivost refrena kad se pojavi kao u sjajnoj “you should see me in a crown”.

Osim na eklektičnost u odabiru stilskih utjecaja i vizualni stil koji podjednako podsjeća na anime i Marilyna Mansona, posljedice internetske konzumacije osjete se i u odabiru tematike. U rasponu od lucidnih snova do paranoidnog nepovjerenja u međuljudske odnose, sve je oblikovano životom koji se podjednako odvija u digitalnom koliko i realnom svijetu. Sve to skupa čini Billie Eilish potencijalno prvom velikom pop zvijezdom generacije Z.

 

13. Danny Brown: ‘uknowhatimsayin¿’

‘Uknowhatimsayin¿’ nije najbolji album kojeg je Danny Brown isporučio do sada. Nedostaje mu ogoljenost koju je imao ‘XXX’, fali mu manija ‘Atrocity Exhibition’, a ako ćemo cjepidlačiti nema ni hitove koji su bili razasuti po ‘Old’. No unatoč tome radi se o sjajnoj ploči koja vješto balansira između Brownove potrebe da bude čudnjikavi postmoderni umjetnik koji pokušava proširiti granice žanra, ozbiljan dokumentarist vlastitog svijeta, i razredni klaun omiljen od široke publike.

‘uknowhatimsayin¿’ nastavlja pozicionirati Browna kao najvještijeg i najvažnijeg rapera na razmeđi mainstreama i popularnije sfere undergrounda, baš tamo gdje se događaju najuzbudljivije stvari u suvremenom hip hopu.

 

  1. Joshua Abrams & Natural Information Society: ‘Mandatory Reality’

Čikaški basist i multi-instrumentalist Joshua Abrams lako bi mogao biti najkonzistentniji i najpodcjenjeniji glazbenik desetih, što zapravo nije ni čudo jer nakon dva desetljeća suradnji s svima od The Roots do Tortoise i Bonnie “Prince” Billyja sa svojim rotirajućim ansamblom Natural Information Society radi glazbu posve izvan vremena.

Abramsov glavni instrument u Natural Information Society je guembri, bas lutnja s tri žice iz subsaharske Afrike čiji specifični šuškavi zemljasti ton daje putokaz ostatku zvučne slike. Negdje na raskrižju jazza, minimalizma i world musica, Abrams & Natural Information Society kreiraju organske, duboko meditativne kompozicije često maratonskih trajanja koje vas bez problema izbace iz stvarnosti i osjećaja za protok vremena.

Sve skupa zvuči kao jedna pankontinentalna, smirujuća vježba iz strpljenja i pažnje sviranja i slušanja, a svi znamo da nam danas i jednog i drugog itekako nedostaje.

 

14. clipping.: ‘There Existed an Addiction to Blood’

Treći album eksperimentalnih kalifornijskih hip-hopera naličje je horror-corea, bez mizoginije i crnog humora, napisan iz pozicije žrtve, u drugom licu, kao redefiniranje žanra kroz afirmaciju. Okvir horror-corea ovdje dobiva ljepšu sliku, iako ne lagano. Produkcija ide u smjeru modernih alternativnih hip-hop bendova poput Death Grips ili Dälek, hladan, sirov i grub industrial zvuk, sjajan alat za izazivanje paranoje, ali koju ublažava bogata, povremeno gotovo rakošna produkcija, na mjestima topla, čak na rubu soula, kao u naslovnoj pjesmi. Na kraju albuma, kao definitivna žrtva i kao glas samokritike, pada jedan klavir kojeg 18 minuta slušamo kako gori, jer ovisnost o krvi traži svoje žrtve.

Na ‘…Addiction to Blood’ clipping. su maštoviti, razigrani, pjesme su im razgrađene do sitnih detalja, cijeli album meditativan je, ali uz oči širom otvorene prema svijetu.

 

  1. Tool: ‘Fear Inoculum’

‘Fear Inoculum’ je vrlo akademski, ex cathedra album. Pjesme su promišljene do detalja, puno su svirali a malo toga ostavljali, svi dijelovi s razlogom su na svom mjestu (od ovakvih perfekcionista ne treba očekivati da objave ostatke), cjelina je zaokružena i kao takva ima smisla.

Iako je takav, racionalni, album je lijep, od početne ‘Fear Inoculum’, preko središnje ‘Descending’, do završne ‘7empest’, momci su nam isporučili vrhunsku estetiku. Keenan pjeva s lakoćom mladića, Carey i Chancellor nose pjesme na tom svom frajerskom ritmu, a Jones je smislio rifova dovoljno za tri albuma nekog prosječnijeg benda.

Velikih uzbuđenja ovdje nema, namjerno, a i prirodno, nego pregršt razuma, a, naravno, razum je najbolja zaštita od straha. Cijepimo se Toolom!

 

  1. Tyler, The Creator: ‘IGOR’

Tyler, the Creator započeo je svoju karijeru kao nihilistički trol koji je od svog idola Eminema prekopirao ne samo kadencu prilikom rapanja nego i jeftino, ali efikasno korištenje homofobije, mizoginije i kenjanja po celebrityma za postizanje shock valuea. Tylera je doduše bilo nemoguće otpisati kao pukog Eminemovog epigona zbog povremenih ispada ljudskosti koji su insinuirali kako postoji razlika između Tylerove scenske persone i samog čovjeka. Ta razlika uvelike je srezana na njegovom posljednjem ostvarenju.

‘IGOR’ je Tylerov najiskreniji album, ili bar tako djeluje, svojevrsni pandan Kanyeovom “808s & Heartbreak”, pun slomljenih srca i razočaranja, ali i guste muzičke produkcije koja slušatelja uvlači u pomno konstruiran labirint. ‘IGOR’ je ujedno i iznimno hrabar album promatran kroz prizmu dosadašnjih Tylerovih ostvarenja, ploča koja napušta infantilno i šokantno i zamjenjuje ih odraslijim i promišljenijim pogledima na svijet.

‘IGOR’ je ujedno i ploča na kojoj Tyler zamjenjuje svoje dosadašnje imitiranje Eminema pjevanjem koje možda nije tehnički kvalitetno i ispolirano, ali dodatno naglašava osjećaj iskrenosti koji prožima album. Ukratko, ovo je najbolje Tylerovo ostvarenje, uvelike zato što ne zvuči kao tipična Tyler, the Creator ploča.

 

  1. Shortparis: ‘Так закалялась сталь’ 20 + 7 = 27 k

Ruska duša je divlja i emotivna, lijepa i gruba, a Shortparis to ne pokušavaju reći, nego samo pokazuju. Trojica originalnih članova benda (od petorice) je iz Sibira, odrasli okruženi industrijom i surovom klimom, a pripitomio ih je St. Petersburg gdje je srce benda.

Na cijelom se albumu (‘Čelik je kaljen’, na drugarskom slavenskom jeziku hrvatskom bi se reklo) događa ta dvojnost. Kad kad isporuče lijepu melodiju u Zhizn’ Za Tsarya ne mogu nego je slomiti hladnim, militantnim bubnjem, ili kad plesnu ‘Strašno’ ukrase tekstom o predrasudama i mržnji, ili u slučaju ‘Polomalo’ gdje stadionski refren i teatralnu podlogu dorade krvlju na podu.

Opet, Shortparis su zapravo pop bend, alternativni, ali pop, pjesme su im odreda zrele za pjevušenje pod tušem, momci pojavom ulijevaju strah iako su simpatični, očito vole lijepo ali impresionira ih ružno. Na ‘Так закалялась сталь’ su odlično spojili ta dva lica.

 

  1. Aldous Harding: ‘Designer’

‘Designer’ je ploča krhke ljepote, poput kompleksnog komada bijele čipke ili tanko pečenih kroštula. Aldous Harding na ovom albumu nastavlja tradiciju moderniziranog folka koju je započeo Nick Drake na ‘Bryter Later’ uvođenjem orkestracija i nešto kompleksnijih aranžmana u rudimentarnu muzičku formu.

Glazba je nježna, topla, mirisna poput svježe ubranih naranči, mekana poput dugog zagrljaja. Kontru joj stvaraju iznimno kompleksni tekstovi u kojima Harding kanalizira unutrašnjeg Jamesa Joycea i zove na neprestano interpretiranje samo kako bi slušatelj konačno odustao i prepustio se čistoj muzikalnosti teatralne vokalne izvedbe.

 

  1. Fontaines DC: ‘Dogrel’

Prvijenac mladog dublinškog post punk benda Fountains DC nedostatak glazbene originalnosti nadoknađuje gomilom šarma i opipljivo lokalizirane atmosfere i tematike. Nazvan po tipu irske pučke poezije ‘Dogrel’ je album koji svoju snagu crpi iz sudara simplificirane, ali funkcionalne i energične glazbe i sugestivnog ne-pjevnog vokala Griana Chattena koji slušatelje vodi kroz pjesničke slike pune ulica, ljudi, televizijskih ekrana i neiskorištenih prilika.

Skupa s bendovima poput Shame, Shopping, Idles ili Omni, Fontaines DC predstavljaju sve prisutniju scenu kritički cijenjenih suvremenih britanskih post punk bendova koji glazbenu inspiraciju posve očigledno vuku još od kraja sedamdesetih, no nekako se zanimljivijom čini činjenica da taj zvuk korespondira s osuvremenjenom, ali svejedno kontinuiranom tematikom tog razdoblja. Drugim riječima, kad slušate ove bendove imate osjećaj da neokonzervativni ekonomski liberalizam nikad nije ni napustio otočke zemlje, već je samo zamijenjen nečim možda lukavijim, ali na koncu puno gorim. Ima li stoga smisla previše mijenjati glazbu, ako su problemi koje tematizira zapravo ostali isti.

 

 

Pojedinačne liste

Kruno Bošnjaković kruno(at)monitor.hr

1.Black Midi: ‘Schlagenheim’

2. Jambinai: ‘ONDA’

3. Slowthai: ‘Nothing Great About Britain’

4. Blut Aus Nord: ‘Hallucinogen’

5. Purple Mountains: ‘Purple Mountains’

6. Shortparis: ‘Так закалялась сталь’

7. Sarathy Korwar: ‘More Arriving’

8. Alcest: ‘Spiritual Instinct’

9. The Comet Is Coming: ‘Trust in the Lifeforce of the Deep Mystery’

10. Tool: ‘Fear Inoculum’

11. Lankum: ‘The Livelong Day’

12. Ishmael Ensemble: ‘A State of Flow’

13. Cult of Luna: ‘A Dawn to Fear’

14. Philip B. Price: ‘Bone Almanac’

15. Hashshashin: ‘Badakhshan’

16. Big Thief: ‘U.F.O.F.’

17. Chelsea Wolfe: ‘Birth of Violence’

18. Bibio: ‘Ribbons’

19. Innercity Ensemble: ‘IV’

20. Clipping.: ‘There Existed an Addiction to Blood’

 

Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor(at)gmail.com

1.Lingua Ignota: ‘Caligula’

2. Danny Brown: ‘uknowhatimsayin¿’

3. Lafawndah: ‘Ancestor boy’

4. Big Thief: ‘U.F.O.F.’

5. Stella Donelly: ‘Beware Of The Dogs’

6. Joshua Abrams and Natural Information Society: ‘Mandatory Reality’

7. Vampire Weekend: ‘Father of the Bride’

8. Drahla: ‘Useless Coordinates’

9. Tyler, the Creator: ‘IGOR’

10. Purple Mountains: ‘Purple Mountains’

11. Aldous Harding: ‘Designer’

12. Fontaines DC: ‘Dogrel’

13. Lost Under Heaven: ‘Love Hates What You Become’

14. Leif: ‘Loom Dream’

15. Slaughter Beach, Dog: ‘Sade and No Fear’

16. Big Thief: ‘Two Hands’

17. Florist: ‘Emily Alone’
18. Bod: ‘The Recurrence of Infections’

19. American Football: ‘American Football’

20. Kali Malone: ‘The Sacrificial Code’

 

Mario Grdošić mario(at)laa.hr

1.Lana Del Rey: ‘Norman Fucking Rockwell’

2. Vampire Weekend: ‘Father of the Bride’

3. FKA Twigs: ‘Magdalene’

4. Big Thief: ‘Two Hands’

5. Billie Eilish: ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’

6. Angel Olsen: ‘All Mirrors’

7. Lizzo: ‘Cause I love You’

8. Tool: ‘Fear Inoculum’

9. Tyler, The Creator: ‘IGOR’

10. Nick Cave & The Bad Seeds ‘Ghosteen’

11. Neil Young & Crazy Horse: ‘Colorado’

12. Weyes Blod: ‘Titanic Rising’

13. Bon Iver: ‘i,i’

14. Big Thief: ‘U.F.O.F.’

15. Opeth: ‘In Cauda Venemum’

16. Aldous Harding: ‘Designer’

17. Baroness: ‘Gold & Grey’

18. Brockhampton: ‘Ginger’

19. Jenny Hval: ‘The Practice of Love’

20. Rammstein: ‘Rammstein’

 

Ivana Markov casual.ivana@gmail.com

1.Purple Mountains: ‘Purple Mountains’

2. Better Oblivion Community Center: ‘Better Oblivion Community Center’

3. Mount Eerie/Julie Doiron: ‘Lost Wisdom pt 2’

4. Big Thief: ‘Two Hands’

5. Billie Eilish: ‘When We All Fall Asleep, Where Do We Go?’

6. Sharon Van Etten: ‘Remind Me Tomorrow’

7. Kim Gordon: ‘No Home Record’

8. Lana Del Rey: ‘Norman Fucking Rockwell!’

9. Nick Cave & the Bad Seeds: ‘Ghosteen’

10. King Princess: ‘Cheap Queen’

 

Saša Nužda aadgbe@gmail.com

1.The Budos Band: ‘V’

2. Darkthrone: ‘Old Star’

3. Scattle: ‘Squatters’

4. Atmosphere: ‘Whenever’

5. Ty Segall: ‘First Taste’

6. Viagra Boys: ‘Street Worms’

7. Myss Keta: ‘Paprika’

8. Steel Panther: ‘Heavy Metal Rules’

9. Pixies: ‘Beneath The Eyrie’

10. Devil Master: ‘Satan Spits On Children Of Light’

11. Warmduscher: ‘Tainted Lunch’

12. Uniform & The Body: ‘Everything That Dies Someday Comes Back’

13. Enablers: ‘Zones’

14. Shortparis: ‘Так закалялась сталь’

15. Thee Oh Sees: ‘Face Stabber’

16. Here Lies Man: ‘No Ground To Walk Upon’

17. Diät – Positive Disintegration

18. King Gizzard & The Lizard Wizard: ‘Infest the Rats’ Nest’

19. Blackwater Holylight: ‘Veils Of Winter’

20. Pile: ‘Green and Grey’

 

Karlo Rafaneli shiveringinstatic@gmail.com

1.Slowthai: ‘Nothing Great About Britain’

2. Nick Cave & The Bad Seeds: ‘Ghosteen’

3. Freddie Gibbs & Madlib: ‘Bandana’

4. clipping.: ‘There Existed an Addiction to Blood’

5. Jamila Woods: ‘Legacy! Legacy!’

6. Lingua Ignota: ‘Caligula’

7. Joshua Abrams & Natural Information Society: ‘Mandatory Reality’

8. FKA twigs: ‘Magdalene’

9. Kate Tempest: ‘The Book of Traps and Lessons’

1o. Better Oblivion Community Center: ‘Better Oblivion Community Center’

11. Purple Mountains: ‘Purple Mountains’

12. Matana Roberts: ‘Coin Coin Chapter Four: Memphis’

13. Big Thief: ‘U.F.O.F.’

14. Big Thief: ‘Two Hands’

15. Sturgill Simpson: ‘Sound & Fury’

16. Blood Incantation: ‘Hidden History of the Human Race’

17. Black Midi: ‘Schlagenheim’

18. Danny Brown: ‘uknowhatimsayin¿’

19. Vampire Weekend: ‘Father of The Bride’

20. Fontaines DC: ‘Dogrel’

09.01.2019. (10:14)

Zanimljiva nova glazbena rubrika PUŽ: Pet u žanru – izbor pet najboljih albuma određenog glazbenog žanra, za početak pet najboljih u shoegazeu

31.12.2017. (15:53)

Uši širom načuljene

Albumi godine, Monitorov izbor

Monitorova redakcija probrala je najbolje albume iz ove godine, od vrlo intimnih i osobnih, preko društvenih komentara pa do odvažnog artizma, sve jedan bolji od drugog [zubo]. Ovdje izbor albuma, tekstovi o svakom i videi s po jednom pjesmom sa svakog albuma. Monitor.hr