Perfect Days Wima Wendersa: Savršeni dani, nesavršen život - Monitor.hr
13.01.2024. (17:00)

Ipak nije samo javni WC tema filma

Perfect Days Wima Wendersa: Savršeni dani, nesavršen život

Novi film Wima Wendersa mnogima je iznevjerio očekivanja. Oni koji su očekivali direktnu ironiju, nisu je našli; oni koji su doslovno shvatili i naslov i vodeći soundtrack (Perfect Day Loua Reeda), ipak su izašli iz sale s ponekom suzom u oku ili gorko-slatkim osjećajem. Ono što sve najave i sinopsisi ističu kada je riječ o ovom filmu, nije se pokazalo kao sasvim točno. “Film predstavlja jedno dirljivo, poetsko razmatranje o pronalaženju ljepote u svakodnevnom svijetu oko nas“, stoji u jednom od opisa koji je možda najpribližniji konačnom utisku. Kako film odmiče, nismo uvjereni ni u Hirayamino zadovoljstvo, niti u strast prema hobijima, a ne dobijamo dovoljno informacija ni o njegovoj prošlosti. Sve što je bitno i što bi nam otkrilo nešto više, nalazi se u neizgovorenom, nekomuniciranom, nepokazanom, negdje između sna i jave, između ustaljenih rutina. Na XXZ o novom filmu Wima Wendersa, koji svoju temu ima i na Forumu.


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Kad se stijena raspukne od emocija

Picula: Krvava strana sporta na filmu: Može li najplaćeniji glumac današnjice do nominacije za Oscara?

Ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolju režiju na 82. festivalu filmske umjetnosti u Veneciji je Benny Safdie, u čijoj sportsko-biografskoj drami ‘The Smashing Machine: Život u ringu’ Dwayne Johnson tumači MMA borca Marka Kerra, kojemu se predviđa nominacija za Oscara. Premda su ovakve promjene u karijerama počesto rizične, Johnson je napravio pun pogodak jer se, nakon više nego uspješne karijere u američkom profesionalnom hrvanju, u međuvremenu etablirao kao jedan od najtraženijih holivudskih glumaca, a koji je upravo prošle godine bio i – najplaćeniji, zaradivši oko 88 milijuna dolara.

Jedan od najbrutalnijih suvremenih sportova, MMA spaja elemente većine borilačkih disciplina omogućujući vrlo širok raspon neposrednih udaraca između boraca koji ne nose uobičajenu zaštitu. Zato su ovi mečevi osobito rizični, a kako to prikazuje i film, i osobito krvavi, pri čemu se poraženima počesto ispituje svijest. Tko god je u kinima očekivao priču u stilu ‘Rockyja’ ili bilo kojeg drugog filma u kojem se do sportskih zvijezda stiže isključivo preko trnja, ostat će u nedoumici. Boško Picula za tportal

Jučer (12:00)

Oscar o morte!

Rašeta: Bezinović filmom pokazao da su fašizam i okupacija nešto suvremeno, nešto što se može dogoditi svima

Ingeniozno! Dokumentarno-igrani film “Fiume o morte!”, koji govori o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke, s punim je pravom hrvatski kandidat za Oscara. Naime kaj? Autor Igor Bezinović odlučio je prikazati jednu epizodu – ali ne bilo koju iz duge povijesti Rijeke – u kojoj taj grad na zapadnoj obali Jadrana (koji je u zadnjih stotinjak godina promijenio osam država) proživljava okupaciju Gabrielea D’Annunzia, talijanskog pjesnika, luđaka, avanturista, šašavca, prafašista. Bezinović svoje likove smješta u ondašnju arhitekturu (koja je i današnja), vozi ih današnjim automobilima, vodi po današnjoj Rijeci, a ondašnje likove oživljava današnjim ljudima. Time pokazuje da su fašizam, nacionalizam ekstremnog tipa i zlodjela posve moguća i suvremena. Film ima ritam, suspense, puno humora (to je naravno autorova zasluga; on se poigrava sa prijapizmom, sa vječnom arhitekturom koja samo mijenja govornike na balkonima itd.) i sve to djeluje simpatično, a opet opominjuće. Boris Rašeta za Novosti

04.10. (22:00)

Novi val unutar 'Novog vala'

Stajčić: Oremović nije upao u zamku meandriranja novog vala i uloge Haustora u njemu. „Treći svijet“ je intrinzično, a ne ekstrinzično putovanje

Ono što prvo upada u oči jest to da je Oremović crpio svu dostupnu arhivu kako bi priču maksimalno dočarao slikom, te priča o Haustoru i „Trećem svijetu“ postaje i dobrim dijelom priča o Zagrebu iz perioda osamdesetih godina prošlog stoljeća. Čisti krležijanski motiv o Zagrebu kao gradu krajnosti s kojima ni socijalizam nije izašao na kraj i koji je presudan i u shvaćanju Haustora. S preksinoćnom premijerom „Treći svijet“ ušao je u redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj pa je svakako preporuka da ga ne propustite jer intrigantniji hrvatski glazbeni dokumentarac niste gledali, točno onakav kakav grupa Haustor odavno zaslužuje. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

04.10. (12:00)

Lagana utrka za film godine

U filmu s ritmom nabrijane akcije Anderson je izvukao priču današnjice i distopijske sutrašnjice, ali i ljudsku dramu za sva vremena

‘Jedna bitka za drugom‘ obitava u distopiji odvratno nalik današnjici, gdje Amerika kliže (ili je već kliznula) prema autokratskoj, militariziranoj policijskoj državi, u kojoj drmaju (tajne) sile zlih nacionalista, rasista i ostalih -ista, čiji se -izam uglavnom manifestira u kontroli, dominaciji, mržnji, isključivosti, ograničavanju. Imena i ostali Voldemorti iz stvarnosti se ne spominju, ali svi znamo tko i što je nadahnuće. Cijela ta višeslojna, duboka priča upakirana je u ruho vrtoglavog akcijskog filma koji vam neće dati udahnuti, a dobar dio tjeskobe i nervoze – iako definitivno izvire i iz neumornog ritma – potječe i iz nelagode unutarnjeg života glavnih likova. A oni su svi sjajni – i Leo kao revolucionar-stoner i Sean Penn kao Lockjaw, koji, doduše, glumom opako koketira s karikaturom, ali joj svaki put u zadnji čas uspijeva virtuozno izmigoljiti. Zrinka Pavlić za tportal

03.10. (14:00)

Kad PTA sretne Pynchona, a politika se pretvori u obiteljski album

‘One Battle After Another’ progovara o političkom nasilju i ideološkim podjelama i sukobima

Crnohumorna drama i politički akcijski triler koji je producirao, napisao i režirao Paul Thomas Anderson. Inspiriran je romanom Vineland Thomasa Pynchona iz 1990. U početku upoznajemo radikalno lijevu revolucionarnu skupinu imena Francuska 75, članove te skupine koji osnuju obitelj i korumpiranog zapovjednika koji razvije opsesiju prema ženi iz te skupine. Onda nas radnja vodi 16 godina nakon. Anderson uspješno balansira crni humor i napetu atmosferu, dok istovremeno gradi snažan politički komentar. U vremenu kada su podjele između ‘lijevih’ i ‘desnih’ snažnije nego ikad, a političko nasilje sve češća realnost, One Battle After Another odražava stvarnost bez potrebe da prstom upire u konkretne primjere. Na Journalu predviđaju nominacije za Oscar… pogledajte komentare na Forumu

27.09. (11:00)

"Film koji se ne boji prljavštine, ali ni forme"

‘Žene, luđaci i malo dobrih pedera’ Ivana Salaja – muški svinjac u kaputu noir filma

U adaptaciji istoimenog romana te motiva kratkih priča pokojnog Roberta Roklicera, redatelj i scenarist Ivana Salaj bira estetski štit forme noir-filma, kojim daje duhovitu i zabavnu notu jednoj duboko nesretnoj i mračnoj priči o životu utopljenom u alkohol, PTSP, patnju i njezino rasipanje – uglavnom na žene. Film u kina stiže 9. listopada. Ostaje ne samo primjetna, nego i glasno VRIŠTEĆA činjenica da je perspektiva muška, bahata, često imuna na posljedice osim onih u kojima se puko konstatira ‘ah, kako je sve to prljavo i grozno i kako ja duboko patim zbog toga’. ‘Frajeriziranje’ ovdje nije samo nuspojava, nego i poetika. Zrinka Pavlić za tportal

26.09. (18:00)

Drugi Anderson ove godine i svi zadovoljni

‘One Battle After Another’: Revolucija na filmskom platnu

Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine. Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova. Ravno do dna

23.09. (14:00)

Vozi dalje

“Taxi ljubav” (2025.): Ostović naprosto nije bio dorastao izazovu koji je postavio pred sebe

Uvijek je pozitivno kad netko realizira tako zahtjevan projekt kao što je dugometražni igrani film izvan sistema. Najnoviji takav primjer u hrvatskoj kinematografiji je “Taxi ljubav” debitanta Mile Ostovića. Izveo je to vlastitim i sredstvima sponzora, a budžet je procijenjen na 130 tisuća eura, što je za potpuno izvansistemski nezavisni film u našim uvjetima poprilična svota. Bazična situacija taksista ratnog veterana (Kerekeš) koji pati od PTSP-a i često vozi noću jer ne može spavati, a u auto mu ulaze, kao svojevrsne redovne mušterije, mlada prostitutka i samohrana majka (Lana Nekić), mačo psihijatar (Filipović) koji lakoćom zavodi svoje atraktivne medicinske sestre, alkoholu skloni vlasnik noćnog kluba (reper Marko Lasić Nered s neporecivom dozom glumačkog talenta), može podsjetiti na znamenitog Scorseseova “Taksista”, no ta asocijacija ubrzo će se pokazati neopravdanom. Damir Radić za Novosti.

16.09. (21:00)

Horor koji je mogao biti nešto više

“Zajedno” (2025.): Film stanovite originalnosti koji se nedovoljno odvažio prekoračiti žanrovske granice

Za slučajne namjernike jasna naznaka da će gledati horor, a ne dramu jest otvarajuća scena filma u kojoj se dva potražna psa, nakon ispijanja vode u stanovitoj jamskoj pećini, pretvore u jednoga. Film suštinski jest o problemu gubitka svježine u dugotrajnim ljubavnim odnosima, kad je ljubav postala posve pitoma, što je lijepo i dobro, ali nedostaje iskra pa je, usprkos međusobnoj privrženosti, sve možda malo previše neuzbudljivo, odakle može krenuti međusobno udaljavanje. Možda se poručuje da je kompromisno prevladavanje ega u ime ljubavi pravi put, a možda je poruka da je odustajanje od zasebnog osobnog identiteta izvor užasa. Bilo kako bilo, “Zajedno” je film stanovite originalnosti i kreativne ambicioznosti, što treba pozdraviti, ali nije djelo vrhunskih dometa. Za takvo što nije se dovoljno odvažilo prekoračiti žanrovske granice. Umjesto da žanrovski okvir bude upravo to – okvir, on je ravnopravan onom što bi trebala biti jezgra narativa, psihološki slojevitoj interakcijskoj drami. Damir Radić za Novosti

10.09. (14:00)

Umjetnost bez drame

Radić o filmu ‘Treći svijet’: Informativan i dostatno dinamičan pogled na antologijsko djelo i njegove tvorce

Oremović je film koncipirao tako da uvodni dio govori o različitim backgroundima dvojice autorski ključnih članova Haustora, Darka Rundeka i Srđana Sachera, potom slijedi kratak pregled razvoja benda do eponimnog albuma, da bi najviše prostora bilo posvećeno samom albumu, a sve zaključuje rad na snimanju spomenute dub verzije pjesme “Treći svijet”. Biografski uvod donosi široj javnosti nepoznate podatke o odrastanju Rundeka i Sachera. Oremovićev pogled bio bi intrigantniji da se dublje zagreblo u konflikte koji su svojedobno razdvojili Sachera i Rundeka, ali njih dvojica za to očito nisu bila nimalo raspoložena pa ni autor nije mogao, a ni trebao pod svaku cijenu ići za tim. Damir Radić za Novosti.