Postnikov: Kulturkampf po vrućini - Monitor.hr
Danas (18:00)

Kulturno ljeto, dvije i dvadeset peto

Postnikov: Kulturkampf po vrućini

Boris Postnikov za Novosti donosi abecedni pregled ljeta kada je politika zavladala kulturom, a kultura politikom. Od Andreja do Žena, preko Benkovca i Cece, Jergovića i Palestine, Severine i Thompsona, ne zanemarujući pritom, u skladu s uputstvima iz Vlade, osjećaje branitelja i njihovih obitelji:

  • A kao Andrej Plenković, premijer RH koji je odgovoran za trovanje javnog prostora prijetnjama, zabranama i ustaškim parolama.
  • B kao Benkovac, grad u kojem se manji, ali glasniji dio ratnih veterana predvođenih izvjesnim Nediljkom Gendom postrojio pa spriječio održavanje festivala “Nosi se”. Osim uvreda i fizičkog napada na novinarku Melitu Vrsaljko, prtljali su nešto o “braniteljima” i “Domovinskom ratu” što s programom festivala nema veze.
  • C kao Ceca a.k.a. Svetlana Ražnatović, pjevačica i udovica srpskog ratnog zločinca Arkana, popularna u Hrvatskoj. Njene pjesme rado izvodi Gendina kći Emily. Šta tata misli o tome? “Smiješne prozivke, te Cece i neke Cece, ja to ne slušam.”
  • Ć kao treće slovo riječi “neće” koje anonimni autor prijetećeg grafita upućenog Miljenku Jergoviću nije uspio pogoditi: “Jedne kolovoške noći Miljenko neče dobro proći.”
  • Đ kao Đoni, Štulić B. Naciji se obratio jednom od svojih internetskih poslanica koja započinje – kako drugačije – prisjećanjem na rimske careve Tiberija i Kaligulu, nastavlja se citiranjem samoga sebe, a završava komentarom Thompsonovog koncerta (vidi pod “T”). “Dezerter junak jednog doba iako pušku ne uzeše a pjesme o herojstvu otpjevaše”, kaže Štulić, a ako njegova poruka može zvučati kao glas razuma, onda definitivno ne može biti dobro.
  • E kao eskalacija: pojam kojim bi se u najkraćem mogla opisati ljetna kulturna zbivanja…

Slične vijesti

22.08. (16:00)

'Da s njegovog puta ne skrenemo'

Postnikov: Politička scena boluje od nečega poput tuđmanije proganjanja – gdje god se okrenu, svi vide Franju

Mitska figura Franje Tuđmana podignuta je, naravno, na temeljima polupredsjedničkog sustava: njemu su bile prepuštene poluge izvršne vlasti, mogao je smijeniti vladu, bilo mu je dozvoljeno da istovremeno drži funkcije predsjednika države i predsjednika partije… Sve to i još ponešto razmontirano je odmah nakon Tuđmanove smrti obuhvatnim ustavnim promjenama. Sam je temelj državnosti tako premješten par koraka dalje kako više nitko ne bi mogao steći političku moć nalik na onu Oca Domovine. Ako je Tuđman uspostavio hrvatsku državu, kao što ponavlja politička predaja, onda se ispostavlja da sadašnja Hrvatska nije ta država. Ako je ustanovio pravila – drugim riječima – učinio je to jer sam nije bio pravilo, nego iznimka.

Što se tiče ekonomske politike, Tuđman je – rekli bi zoomeri – bio delulu. Uglavnom nesvjestan neoliberalne prakse koja je devedesetih oblikovala isti onaj svijet u koji je porinuo svoju dragocjenu, malenu Hrvatsku, Franjo je sanjario o nacionalnoj ekonomiji predvođenoj nacionalnom elitom. Perjanice njegove ekonomske kontrarevolucije poput Miroslava Kutle i Ivice Todorića vuku se po sudovima i zatvorima, poslovna carstva su im završila u ruinama, a od svega je ostala samo duboka klasna društvena podjela… Boris Postnikov za Novosti.

21.07. (21:00)

Neznanstvena povijest

Postnikov: Kad revizionisti marširaju

U Crnoj Gori najveću državnu nagradu, nazvanu u čast antifašistima, dobiva pisac koji slavi četnike, u Srbiji četnici slave sami sebe, u Hrvatskoj ovih dana slave ustaše, a slovenska zastupnica kroz Evropski parlament uspješno gura rezoluciju o zločinima jugoslavenskih komunista u kojoj se antifašistička borba ne spominje ni slovom… ovdašnjim revizionistima Jugoslavija ne smeta zato što bi doista bila nekakav politički faktor ili stvarna prijetnja lokalnim nacionalizmima, nego zato što njena povijest čuva sjećanje na široki narodni pokret otpora, na hrabrost kojom se u blokovski podijeljenom svijetu gradio vlastiti put i, napokon, na sposobnost da se dokaže – a baš to je danas najveća hereza – da politika ne mora ostati umijeće mogućeg, nego može postati vještina kojom se ono naizgled nemoguće pretvara u stvarnost. Jer kako god da okreneš, jugoslavenski je period bio jedini kada je na našim prostorima zaista imala smisla ona rečenica, znate već na koju mislimo: “Ovo što ima kod nas, toga nema nigdje na svijetu.” Boris Postnikov za Novosti

07.07. (10:00)

Ipak smo svi platili za njega, kupili ulaznicu ili ne

Boris Postnikov o koncertu na Hipodromu: Okupacija u 26 slika

Kad smo kod medija i tržišta, jeste li i vi primijetili kako su netragom nestali svi oni koji redovno prozivaju kojekakve lijevoliberalne udruge, umjetničke vucibatine i ostale sumnjive sisače javnih sredstava – poručujući im da se skinu s budžeta i da se izvole uputiti na tržište? Sada kada smo konačno dobili pravo kulturno tržište u vidu polumilijunske koncertne publike, međutim, ispostavilo se da to tržište treba itekako servisirati javnim uslugama i sredstvima – od policije do doktora, od HAC-a do čistača ulica, od cisterni s besplatnom vodom do HRT-ovog programa – i to u opsegu koji besposleni lijevoliberalni paraziti ne bi umjeli isisati kroz nekoliko godina. Gdje su komentatori zabrinuti za stanje javnih financija ovih dana, gdje su veliki promotori tržišta? Boris Postnikov ima još pitanja za Novosti.

04.07. (16:00)

Bolje da su se vjenčali u Amazoni

Postnikov o ‘Vjenčanju stoljeća’: Da su naše poruke barem malo opasnije, možda bi se i nova svjetska oligarhija manje razmetala

Slavlje je trajalo puna tri dana, paparazzi su kolabirali na mediteranskim vrućinama, a umjesto darova, uzvanice su donirale novce u dobrotvorne svrhe. Uobičajeno vjenčanje stoljeća, reklo bi se. Takva gledamo svakih nekoliko godina. Mada, ako vam je ovo vjenčanje stoljeća izgledalo isto kao i inače, možda vam je promaklo da je stoljeće u međuvremenu postalo nešto drugačije. Superbogataši se više ne skrivaju na planinskim vrhuncima “Mountainheadsa” ili Davosa, nego unajmljuju čitave gradove, rastjerujući helikopterima, jahtama i pidžama partyjima bunovne građane, koji su na kraju uspjeli promijeniti lokaciju samog pira, potjeravši mladence iz renesansne zgrade Scuola Grande della Misericordia, zaprijetivši da će zatrpati kanal plastičmnim krokodilima.

U gradu s manje od 50 hiljada stanovnika koji svake godine pregazi masa od preko 20 milijuna turista i to je, valjda, nekakva pobjeda. I razlog da nešto proslave i oni koji nisu pozvani u Bezosove svatove. A opet, pobjeda koja se sastoji u tome da izmjestite bogataški pir par kanala dalje na kraju ipak djeluje – kako da kažem – kao pirova pobjeda. Baš kao što ima nečeg žalosnog u tome da se glavna poruka čovjeku koji raspolaže bogatstvom većim od proračuna prosječne države sastoji u tome da bi, eto, mogao platiti nešto veće poreze. Boris Postnikov za Novosti

12.06. (18:00)

Probaj sad bez njega, ako možeš

Postnikov o svađi Trumpa i Muska: Završetak jednog divnog prijateljstva

Muskove kritike Zakona o jednom velikom prelijepom prijedlogu zakona, recimo, sasvim su točne jer Trump jeste najavljivao smanjenje deficita kao svoju središnju misiju: jedino što prešućuju činjenica je da se deficit sada povećava zbog najvećeg transfera bogatstva od siromašnih i srednjeklasnih Amerikanaca prema onim bogatima u povijesti, pri čemu će vlada uzeti oko 300 milijardi dolara namijenjenih za prehranu najsiromašnijih građana, a njih 15-ak milijuna ostat će bez zdravstvenog osiguranja zbog podjednako radikalnog rezanja programa Medicaid.

A kada Trump tvrdi da je Musk bijesan zbog smanjenja potpora njegovim električnim vozilima i kada zaprijeti ukidanjem preostalih subvencija, onda samo podcrtava da je najbogatiji čovjek svijeta, promotor proračunskih rezova i prorok slobodnog tržišta u stvarnosti itekako nakačen na državni budžet iz kojeg sisa milijarde dolara. Sve je ovo, dakle, odavno dobro poznato: ozakonjeno uzimanje novca siromašnijoj većini kako bi bogata manjina postala još bogatija, privatizacija koja je omogućila jednom čovjeku da kontrolira najveći dio svemirskog prometa i po vlastitoj volji pokreće ili obustavlja satelitsku komunikaciju, propovijedanje proračunskih rezova i pravila slobodnog tržišta dok tržišni pobjednici grabe sredstva iz državnog budžeta, novinarsko izvještavanje pretvoreno u kopipejst objava na društvenim mrežama… Boris Postnikov za Novosti.

06.06. (21:00)

Više se ne šuti

Postnikov: Najmanje je tri razloga zašto podržati novi Marš za Palestinu

Sada barem znamo formulu. Devetnaest mjeseci neselektivnog bombardiranja. Minus hrana i lijekovi koji ne mogu stići do bombardiranog teritorija. Minus najmanje 55 hiljada ljudskih života, među njima najviše onih žena i djece. Minus četiri do pet hiljada dječjih ruku i nogu, prema konzervativnoj procjeni Unicefa koji nas izvještava da nigdje drugdje na svijetu nema toliko mališana bez udova. Minus otprilike dvije trećine ukupnog broja kuća i zgrada, pod čijim ruševinama trunu još neprebrojani leševi. Plus 100 posto stanovništva izravno ugroženog izgladnjivanjem, prema riječima Jensa Laerkea, glasnogovornika UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova, koji naglašava da je ovo “jedino područje – pod čime se misli na državu ili definirani teritorij unutar države – u kojem je cjelokupno stanovništvo izloženo riziku od gladi”. I dodaje: “Gaza je danas najgladnije mjesto na Zemlji.” Boris Postnikov za Novosti.

23.04. (19:00)

Reklame u ime napretka i malo glamura

Postnikov: Živimo u doba ‘klikbejt’ znanosti, influencera koji su zamijenili znanstvenike i istraživanja koja pogoduju dobrom PR-u

Živimo u eri klikbejt znanosti, a PR postaje važniji od znanstvenih istraživanja. Senzacionalno oživljavanje izumrle vrste strahovuka, pokazalo se, pritom je izmišljotina, svemirski izlet zaručnice Jeffa Bezosa i njenih celebrity frendica nema istraživačkog smisla, a Muskove najave kolonizacije Marsa su neostvarive, ali zakon profita istiskuje zakone znanosti. Svima njjima zajednička je sumanuta ambicija, svi se ti milijarderi igraju malih bogova. Zajedničko im je i to što ozbiljni stručnjaci upozoravaju da su njihovi projekti neostvarivi ili naprosto nevažni. A veže ih i šteta koju usput nanose, bilo borbi protiv klimatskih promjena, bilo povjerenju u medicinu, bilo svođenjem feminističkog pokreta na besmisleni svemirski izlet dokonih prijateljica… Boris Postnikov za Novosti

10.04. (18:00)

I bi projekcija

Postnikov: Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji

S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Da nije, ne bi vladajuća stranka po potrebi dizala prošlu državu iz mrtvih svaki put kada joj ustreba. Ne bi Andrej Plenković nakon prošlogodišnjeg Pridea govorio manje-više isto što danas ponavlja Mislav Herman niti bi Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike bulaznila o orjunašima i jugoslavenskoj proizvodnji jogurta… lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje? Što ako se uopće ne tiče države koje odavno nema niti će je, kako stvari već 35 godina stoje, ikad više biti?

Među općeprihvaćenim istinama postjugoslavenskih država je i ona o demokraciji koju smo dobili tek početkom 1990-ih: kao da bivša država samu sebe nije smatrala ništa manje demokratskom nego što sebe demokratskima smatraju ove sadašnje i kao da se demokracija iscrpljuje u višestranačkom političkom sustavu, a nimalo se ne tiče, primjerice, ekonomije, gdje je socijalistički samoupravni sistem postavio demokratske kriterije suodlučivanja o kojima današnji kapitalizam ne umije ni maštati. Boris Postnikov za Novosti

05.04. (10:00)

Kad se pisci bolje slažu nego političari – regionalna sapunica bez reklama za deterdžente

‘Književna republika Jugoslavija’ Borisa Postnikova – književnost bez pasoša: jugoslavenski duh u postjugoslavenskom tijelu

Nacionalni pristupi, koji dominiraju na području bivše Jugoslavije, inzistiraju na tome da razlikujemo hrvatske, srpske ili makedonske pisce i spisateljice, i pritom potpuno zanemaruju regionalnu dinamiku književnog života koja postoji sada već 35 godina nakon što se Jugoslavija raspala. Postoje i postojali su mediji, časopisi, festivali, izdavačke suradnje, gostovanja pisaca i rezidencije koje funkcioniraju na tom prostoru. Postoji i publika koja čita pisce sa svih strana bivše države. To je ono što nacionalne književnosti ne vide – po svojoj logici one zanemaruju taj jako važan aspekt književnog života.

Početkom prve Jugoslavije bila je ideja izgradnje zajedničke jugoslavenske književnosti, a ona je trebala poslužiti kao književnost jugoslavenske nacije jer je prva Jugoslavija trebala počivati na izgradnji zajedničke nacije iz plemena Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj je projekt propao, a s njim je propala i ideja takve jugoslavenske književnosti. Ideja se vratila, u potpuno novim okolnostima, šezdesetih, u drugoj Jugoslaviji, kada je postala izrazito zanimljiva, jer tada su neki teoretičari pokušali osmisliti jugoslavensku književnost kao nešto što postoji paralelno s nacionalnim književnostima: ne isključuje ih niti ih obuhvaća, nego im je nadređena, odnosno predstavlja zonu između nacionalnih književnosti i svjetske književnosti… tportal

25.03. (10:00)

Gaza kao novi Trg žrtava fašizma

Postnikov o Trumpovoj viziji “Gaza rivijere”: Digitalna banalnost zla

Poremećena vizija Trumpove “Gaza Rivijere”, AfD-ovi spotovi s lijepim plavokosim Nijemcima i opasnim tamnoputim imigrantima – umjetnost koju stvara umjetna inteligencija je stereotipna i banalna, ali baš zato je postala glavno estetsko oružje ekstremne desnice. U susretu s njom, ljevica je paralizirana. Kako to, zašto to? Neki od sturčnjaka kažu kako bi se Gaza Rivijeri i sličnim perverzijama s ruba umjetnointeligentnog razuma trebali naprosto rugati. Ali ako su desničarima one dobre upravo zato što su loše, kakva korist od ismijavanja?

Možda – samo možda – bismo se ipak trebali vratiti osnovama. Ako je ideologija desnice socijalni darvinizam, onda ljevica ne može ponuditi ništa osim solidarnosti: ako estetika socijalnog darvinizma počiva na okrutnosti, onda ljevica treba ponuditi nešto što je okrutnosti suprotno. Boris Postnikov za Novosti.