Prometni stručnjak: Problem obilaznice Vodica riješiti – s dva kružna toka i jednom kamerom

“Kružni tok bi u prometnom smislu bio puno lošije rješenje od semaforskog križanja i ništa ne bi riješili njime. Dobili bi još nesigurnije raskrižje”, ocijenio je u HTV-u direktor Hrvatskih cesta Josip Škorić.

Teško je u rečenici i pol iznijeti više netočnosti i nelogičnosti Naime, kružni tok, u konkretnom smislu, nije lošije, pogotovo “puno lošije” rješenje od složenog semaforiziranog raskrižja, u kojem se glavnim prometnim pravcem razvijaju velike brzine. Usto, Škorić je izrijekom potvrdio da je konkretno rješenje loše!

Kružnim tokovima, na križanju sa županijskom cestom Vodice – Gaćelezi i izlazno-ulaznim odvojcima kod Srimske Lokve, ne da ne bismo ništa riješili, upravo suprotno, riješili bismo glavno – praktički uklonili rizike tragičnih nesreća! To je i glavni razlog što se u većini zemalja EU-a, na brzim izvangradskim prometnicama, gdje god je moguće, izbjegavaju semaforizirana raskrižja.

Jedno su gradska područja, s križanjima brzih prometnica. Vozači su navikli na semafore, a za izgradnju poželjnih kružnih tokova na mnogim mjestima ne postoje prostorni uvjeti. Na brzim cestama, poput vodičke obilaznice, vozači nisu navikli da ih zaustavljaju semafori. A svaki je prolazak kroz crveno, zbog brzine, pogibeljan.

Propusnost raskrižja kompleksno je pitanje, jer ovisi o nizu faktora: broju prometnih tokova, njihovom ispreplitanju, prometnom opterećenju i rasporedu po prometnim tokovima. U određenim situacijama kružni tok stvara veća zagušenja, ali moguće je i suprotno, pri promjeni omjera broja vozila glavnim i sporednim tokom, poremećaja rada semafora… Usto je mogućnost poboljšanja stanja, regulacijom policijskim djelatnicima, bolja nego na semaforiziranim raskrižjima.

Smanjena propusnost (premda ne mora ni biti), nije dakle bitan razlog da se ne gradi kružni tok, pogotovo kad se sve gradi ‘iz nule’, osigurano je izdašno financiranje, a postoje idealni prostorni uvjeti. No, svi uključeni u realizaciju ovog važnog prometnog projekta, kojeg je uvelike financirala EU, osramotili su se i pali na ispitu kod najvažnijeg kriterija – sigurnosti prometa. Evo i zašto:

1. Koliko je nestručno, neodgovorno, pa i apsurdno nadrediti propusnost (premda i bez osnova) sigurnosti, pokazuje sljedeće: na svim željezničko-cestovnim prijelazima s rampama stvaraju se gužve i smanjuje protočnost u usporedbi s nezaštićenim, samo s Andrijinim križom. A svi se ipak zalažu da se postave rampe na svaki ŽCPR, nakon tragičnih nesreća pišu se peticije… Kad bi netko tada kazao da ne treba postaviti rampe, jer će se smanjiti propusnost i stvarati gužve, rekli bi mu da je provokator ili poludio.

2. U konkretnom je slučaju problem gužvi samo dva ljetna mjeseca, kad u špicama ne bi bilo teško intervenirati policijskom regulacijom kružnog toka, koji pruža bolje mogućnosti izravne regulacije od semaforiziranog raskrižja. Veliki sigurnosni problem ostaje cijele godine, kad je promet rijedak pa potiče na brzu vožnju.

3. Najveći rizici tragičnih nesreća su izvan sezone, pogotovo noću, kad se vozi najbrže. Kružni tokovi na dva načina bitno povećavaju sigurnost: praktički uklanjaju rizike težih ozljeda i smrtnosti na raskrižjima te prigušuju dolazne i odlazne prometne tokove. Vozači bi znali da će se ubrzo trebati praktički zaustaviti, pa ne bi vozili prebrzo i usporavali bi. Ovako će često, radi hvatanja zelenog svjetla, dodatno nabijati gas. Tim više, ako se nedajbože, po Škorićevom prijedlogu, uvede trepćuće zeleno svjetlo.

“Ako ne želite riješiti problem, osnujte komisiju”, poznata je izjava Winstona Churchilla. Ali, nije to glavna zamjerka osnutku povjerenstva koje je utvrdilo da je prometnica potpuno ispravna, a za sve su krivi vozači?! Problem je u sastavu povjerenstva, jer su u njemu bili i oni u evidentnom sukobu interesa, koji su sudjelovali u osmišljavanju i realizaciji ovakve vodičke obilaznice te sebe nastojali amnestirati krivnje.

Nasuprot poznatoj izreci, sad itekako “treba plakati nad prolivenim mlijekom”, jer dodatnim mjerama (fiksni i mobilni mjerači brzine), policijske patrole, dodatna pasivna i aktivna signalizacija…, problem će se samo zaliječiti, nikako izliječiti. Kao da smo pustili da opaki virus, HIV, uđe u tijelo. Sve se mijenja iz temelja i nikad se ne može potpuno riješiti.

Problem ostaje, na vodičkoj će se obilaznici i dalje ginuti, a nepotrebno stvorenu “prometnu bolest” moći ćemo samo držati pod kontrolom, odnosno “u remisiji”. Nažalost, propustili smo šansa da u konkretnoj prometnoj situaciji, s dva kružna toka i jednom fiksnom kamerom, trajno riješimo problem. Posljedice ćemo trpjeti dugoročno.

Zbog toga bi trebalo propisati da kružni tokovi, na brzim gradskim prometnicama, a pogotovo na križanjima izvangradskih cesta, budu prioritet. Još važnije, da se zaustavi negativno kadroviranje u svim bitnim institucijama i službama, završava Marušić svoj tekst.